ORAHOVICA

Život uistinu priča nevjerojatne i predivne priče. Čovjek nikada ne zna što će mu sudbina donijeti, tko će ući u njegov život i učiniti ga ispunjenim, onakvim kakvim ga je kao dijete maštao. Ovo je priča o dvoje ljudi, gotovo filmska, koji su se slučajno našli, a na kraju se prepoznali kao dvije srodne duše.

Franju Molnara (65), akademskog slikara rođenog u Bankovcima, u općini Zdenci, i Evu Filaković (65), Hrvaticu koja je cijeli radni vijek provela u Mađarskoj, spojila je kultura i umjetnost, a zanimljivost je da je Franjo po nacionalnosti Mađar koji je cijeli život u Hrvatskoj, a Eva Hrvatica u Mađarskoj.

- Pa i nije to tako nepoznato, jer, evo, svi me moji prijatelji i poznanici poznaju kao Feriku Molnara. Moje rodno selo Bankovci oduvijek je bilo većinom mađarsko, primjerice poslije Drugog svjetskog rata tamo je bilo 60 posto Mađara od ukupnog stanovništva. No, iako imam i njemačkih korijena u svom obiteljskom stablu, uvijek sam se ponajviše osjećao kao Hrvat i borio se za Hrvatsku u Domovinskom ratu na osječkom bojištu – priča Franjo, kojeg život nije mazio, ali uvijek je sve radio s osmijehom, što je vidljivo i na njegovim vrhunskim umjetničkim slikama.

- To je zbog toga što sam ono loše uvijek ostavljao iza sebe. Slikarstvo me činilo boljim čovjekom, i inspiraciju sam uvijek pronalazio u mjestima gdje sam živio. Kompletnu mladost proveo sam u Rijeci, studirao u Zagrebu, a nakon studija slikarstva i grafike radio diljem Hrvatske kao restaurator. U vrijeme Domovinskog rata vratio sam se u Slavoniju i danas tvrdim da je Slavonija najljepše mjesto na svijetu i, evo, u njoj danas u mirovini uživam sa svojom suprugom Evom. Umjetnost i kultura su nas spojili i danas zajedno uživamo u našoj Slavoniji – kaže Franjo.

O trenucima upoznavanja gospođa Eva priča:

“Rođena sam u Mađarskoj, ali u pograničnom selu Kašad gdje su živjeli većinom Hrvati i zato sam ja oduvijek Hrvatica, a tek u osnovnoj školi počela sam učiti mađarski jezik. Živjela sam u Pečuhu i budući da sam znala dva jezika, surađivala sam s hrvatskim klubom August Šenoa, bila jedna od osnivačica ženskog pjevačkog zbora te napravila prvi povijesni gradski vodič na hrvatskom jeziku i počela voditi grupe. Godine 1993. Ogranak Matice hrvatske Orahovica posjetio je grad i stvorilo se jedno prijateljstvo iz kojeg je niknulo osnivanje Matice hrvatske u Pečuhu i tako sam i ja počela dolaziti u Orahovicu. Godine 1994. imali smo tradicionalni hrvatski dan u Pečuhu u sklopu kojeg sam bila zadužena za umjetnike, i s obzirom na poznanstvo i suradnju s Maticom hrvatskom Orahovica, organizirala sam samostalnu izložbu akademskog slikara Franje Molnara i tu smo se upoznali. Ja sam od 1991. bila udovica, jer mi je suprug preminuo. No, to je ostalo samo na poznanstvu. Prošlo je mnogo vremena do našeg novog susreta, a bilo je to 2008., kada sam došla u posjet prijateljici u Orahovicu. Franjo i ja smo se mnogo družili tada, bilo nam je lijepo i pronašli smo jedno u drugom srodnu dušu, brzo se vjenčali i, evo, ove godine slavimo deset godina braka”. Franjo i Eva uistinu su srodne duše, sve rade zajedno, od vrta do kućanskih poslova.

- Sudbina je iznjedrila svoje i hvala Bogu što nas je spojila, jer danas nam ne može biti bolje. Dvije smo srodne duše sklone umjetnosti, Eva je strahovito glazbeno nadarena, ja sam na drugu stranu, onu likovnu, i jedno drugo podržavamo u onome što radimo i dajemo potrebnu snagu. Oboje smo u Ogranku Matice hrvatske u Orahovici, aktiviramo se i pomažemo koliko možemo u raznim manifestacijama i svemu drugom gdje možemo dati sebe za grad u kojem živimo. Sjetim se trenutaka kada smo počeli živjeti zajedno, ja sam se pohvalio da znam mađarski pa sam s njom počeo na mađarskom pričati, a ona je vrištala od smijeha. Naime, moji rodni Bankovci, gdje sam naučio mađarski, potpuno je izolirano od Mađarske pa je u njemu ostao uvriježen jedan konzervirani, arhaični mađarski jezik iz 19. stoljeća. To je kao da danas u Hrvatskoj govorimo hrvatskim jezikom iz doba ilirskog preporoda, ali Eva je razumjela svaku moju riječ. Najljepše nam je u ovom našem malom orahovačkom raju, jer živimo u prirodnom ambijentu uz rijeku Vučicu, a ujutro kad se probudimo i pogledamo van, prvo što vidimo prekrasni je Papuk i Ružica grad. Bogom dano mjesto za miran život u mirovini – zaključio je Franjo Molnar.