Iz znanstvenog rada “Tipovi kapitalizma, ekspanzija neoliberalizma i socijalni učinci u baltičkim zemljama, Sloveniji i Hrvatskoj: komparativni pristup” objavljenog u Reviji za socijalnu politiku iz travanja 2013., koji potpisuju Josip Lučev s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Zdenko Babić, Studijski centar socijalnog rada, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, puno se toga može doznati, a puno je toga aktualno (i poučno, da tako kažemo) i danas.
Jesu li i u kojoj mjeri postsocijalističke zemlje, uključujući i RH, prepoznale put kojim će krenuti u kapitalizam ili je pritom bilo previše lutanja tijekom procesa tranzicije?
- Postsocijalistička tranzicija u Europi općenito je bila provođena u vrlo zahtjevnim uvjetima. Kako je to ispravno identificirao Claus Offe, radi se zapravo o trostrukoj tranziciji, gdje se istovremeno stvaraju demokratski pluralistički poredci, tržišne ekonomije i državne institucije. Prva tranzicija pitanje je formiranja stranaka, izbornih sustava i kanala kojima se vlast preuzima i predaje u skladu s rezultatima slobodnih izbora. Druga je tranzicija pitanje formuliranja same tržišne utakmice, s tim  da je tek trebalo riješiti i pitanje privatizacije. Treća tranzicija pak pitanje je izgradnje države nakon što je uklanjanje komunističkih partija (dubinski isprepletenih s državom) ostavilo ozbiljnu rupu u kapacitetu. Ta treća tranzicija također je za sobom povukla pitanje mogućnosti raspada višenacionalnih država - i dakako, u tim su se uvjetima raspali i Sovjetski Savez i Čehoslovačka i Jugoslavija. Općenito se taj ionako izazovan proces odvijao u znaku izrazite slobodnotržišne usmjerenosti međunarodne stručne javnosti i međunarodnih organizacija poput MMF-a i Svjetske banke (tzv. Washington Consensus). Dakle  uvjeravanje, pa čak i pritisak išli su u vrlo specifičnom smjeru. Da su Istočni blok i europski socijalizam kolabirali 1960-ih, taj isti tranzicijski pritisak mogao bi se manifestirati u smjeru relativno višeg stupnja regulacije raznih tržišta (nalik na zapadne kontinentalno-europske zemlje) i održavanja pune zaposlenosti. Ovako su savjeti bili šablonski orijentirani na brzu liberalizaciju, privatizaciju i deregulaciju. Ideal su nam svima mogle biti Danska i Švedska, a ne Irska i Novi Zeland. Sve su te zemlje ekonomski uspješne, ali ipak je u prvima fokus na socijalnu državu, a u drugima na slobodno tržište. Upitno je u kojoj su mjeri postsocijalističke zemlje mogle u tim uvjetima pronaći tranzicijski put koji bi im najbolje odgovarao. U snažnom kontrastu sa stvarnim stanjem, idealna bi tranzicijska situacija dakle bila potpuno drukčija. U savršenim uvjetima modeli rasta i pitanja distribucije odlučivali bi se u kontekstu strukturiranih interakcija raznih interesnih grupa - pa bi se tako prikupljalo i uvažavalo mišljenje građana izraženo i u kontekstu izbora, javnih rasprava, ali i kolektivnih pregovora. No, u uvjetima nakon 1989. nije uvijek bilo moguće osigurati takav (funkcionalni, a ne samo deklarativni) okvir. Većina je tranzicijskih zemalja u ovom smislu lutala, a rezultati su bili općenito puno gori od očekivanja - u pravilu su sve tranzicijske zemlje izgubile bar nekoliko godina u povratku na razine BDP-a iz 1989. Hrvatska je zbog kombinacije nepovoljnih uvjeta također poluuspješno tražila svoj put. Osim svih ostalih poteškoća, hrvatska se tranzicija odvijala u ratnim uvjetima u kojima je normalan politički život bio uvelike suspendiran. Privatizacija se u prvim godinama provodila na vrlo problematičan i netransparentan način, a sindikati se (usprkos svojoj početnoj snazi) nisu uspjeli nametnuti kao relevantni akteri u formuliranju javnih politika. Čak i one politike koje su bile uspješne, mogle su u takvim uvjetima izazvati neželjene dugoročne posljedice. Primjerice, 1993./94. stabilizirana je stravična inflacija hrvatskog dinara, koja je 1993. godine iznosila 1519 posto. Uvedena je hrvatska kuna po presnažnom tečaju koji je dugoročno omogućio presnažan tečaj kune i uteg oko vrata našoj međunarodnoj konkurentnosti, što je pak potpomoglo nazadovanje naše industrijske proizvodnje. No, zbog visoke važnosti deviza na našem tržištu (primjerice značajne euroizacije kroz sredinu 2000-ih) više se nije moglo natrag. Tako je Hrvatska zapravo sebi vrlo napredno prouzročila one iste poteškoće koje su iskusile zemlje poput Grčke i Španjolske nakon uvođenja eura.
PODUZETNIČKO LICE
Chomsky je, primjerice, u sažetoj definiciji kapitalizma istaknuo i njegovu kontradikciju kroz koju se zrcali permanentni strah bogatih da bi se socijalni egalitarizam mogao proširiti na sve društvene slojeve. Kako to komentirate?
- Ima nešto u tome, ali ipak na dvije odvojene razine. Prva je hipotetski i granični slučaj vrlo uskog shvaćanja egalitarizma. Teško je zamisliti funkcionalnu civilizaciju bez ekonomskih i političkih asimetrija. U ekonomskom smislu, poduzetničko lice kapitalizma podrazumijeva neprestanu inovaciju u smislu potrage za novim proizvodima, procesima i tržištima - ukratko za poslovnim modelima. U idealnom slučaju, kapitalizam omogućava da se pravi ljudi na pravom mjestu s pravim idejama probiju i prosperiraju, dok zastarjeli, neprilagođeni i stoga nekonkurentni propadaju. To je ukratko ideja iza Schumpeterovog stvaralačkog uništavanja kao osnovne činjenice kapitalizma. No to (ipak kao idealizirano viđenje kapitalizma) zahtijeva mogućnost znatnih nagrada za najbolje u vidu profita. Tako se motiviraju inovacije i prihvaćanje rizika. Kada bi pak ishod bila savršena egalitarnost, očito bi kapitalizam izgubio motor koji ga pokreće - jer bi tako izostala i motivacija za inovaciju i rizik. Analogija takve egalitarnosti ishoda u prirodnim znanostima bila bi toplinska smrt svemira, teorija prema kojoj će aktivnost u svemiru prestati kad se izjednače energetska stanja kroz procese entropije. Baš kao i u ekonomiji, koja mora funkcionirati pod savršenom egalitarnosti, i u svemiru bi nastupila stagnacija. Dakako, to je argument protiv egalitarnosti u dohotku ili bogatstvu iz perspektive poduzetničkog kapitalizma, ali možda je moguć državni, planski kapitalizam gdje pobjednike na tržištu biraju države, a ne stvaralačko uništavanje. No i ovdje su nam potrebne znatne asimetrije u političkoj moći jer bi bilo teško organizirati nacionalnu razinu akumulacije kapitala bez velikog aparata koji može odlučivati i provoditi razne vrste mjera. Politička moć funkcionalno postoji kako bi omogućila namjernu koordinaciju. No bez toga formata nejednakosti teško je zamisliti ikakvo kompleksnije političko uređenje, pa čak ni vrlo jednostavnu podjelu poslova u plemenu lovaca-skupljača. Jedina je alternativa još jedno hipotetsko stanje anarhističkog poretka, no krajnje je upitno bi li se na toj osnovi moglo održati čovječanstvo sa 7,5 milijardi stanovnika.
RASPODJELA DOHOTKA
No, kad se iz područja teorije prebacimo u praksu, kakvo ju tu stanje?
- Ako se prebacimo na drugu razinu nešto šireg shvaćanja koncepta egalitarnosti, možda ćemo moći zaključiti nešto konkretno o suvremenom svijetu. Ako pogledamo mjere nejednakosti dohotka (GINI), vidjet ćemo da postoje dijelovi svijeta s više i manje izraženom nejednakosti dohotka. Tako SAD, Kina, Rusija, Latinska Amerika i većina Podsaharske Afrike učestalo imaju izrazito nejednake dohotke s GINI-indeksom višim od 0,4; Kanada, Japan, Australija i Indija bilježe nešto veću jednakost s GINI oko 0,35; Njemačka, Austrija, Hrvatska i Poljska su u još egalitarnijem statusu s 0,31 - 0,32 a u skandinavskim zemljama, Sloveniji, Slovačkoj i Češkoj možemo uočiti izrazitu jednakost dohotka s GINI indeksom nižim od 0,3. Prva očita stvar koja se mora napomenuti jest to da relativno manje ili više egalitarna raspodjela dohotka nikako ne upućuje na to da je poredak “kapitalistički” ili ne. Prije bi se moglo reći da se radi o alternativnim pristupima kapitalizmu koji mogu biti podjednako uspješni (sukus teze o tipovima kapitalizma). Ono čega bi se primjerice američki “kapitalisti” mogli bojati u tom kontekstu jest manji profit. Dakle, ako treba primarno zbrinuti vlasnike dionica i menadžere, onda teško da može mnogo ostati za radnike na dnu piramide (što nam na razini sustava daje vrlo nejednaku raspodjelu dohotka). Pravdati se to može tržišnim potrebama, ali zapravo se često radi o pitanju distribucije, a ne konkurentnosti. Troškovi povezani s radom u industrijskoj proizvodnji u Njemačkoj su tradicionalno viši od istih troškova u SAD-u (25 posto viši 1997., a 11 posto viši 2016.), a opet Njemačka svoj model gospodarskog rasta uspijeva graditi upravo na međunarodnoj konkurentnosti svojih proizvoda i velikom netoizvozu (2016. godine bili su u robnom trgovinskom višku od 297 milijardi USD ili oko 8,5 posto svog BDP-a). Istovremeno, SAD je sa svojom jeftinijom radnom snagom bio manje međunarodno konkurentan, pa se našao u velikom robnom trgovinskom manjku (iste godine ostvarili su manjak od 753 milijarde USD, odnosno 4,5 posto BDP-a). I to naravno nisu jedini takvi slučajevi - Švedska, Danska i Švicarska primjeri su zemalja sa znatno skupljom radnom snagom u industriji i znatnim trgovinskim viškovima, a UK, Francuska i Turska ostvaruju znatne trgovinske manjkove usprkos relativno jeftinijem radu. Što trebamo iz svega toga zaključiti? S jedne strane očit je uvid da sveukupnu konkurentnost nekog gospodarstva nimalo ne ugrožava veća egalitarnost dohotka, pa čak ni viši prosječni troškovi rada. S druge strane mora nam biti jasno da su više nadnice radnicima u cjelini (pa i viši stupanj egalitarnosti dohotka) u konkurenciji s ostvarenim profitom i velikim isplatama menadžerima. Ako spojimo ta dva uvida, postaje razvidno da kapitalizam kao takav nije i ne može biti nespojiv s relativno egalitarnom raspodjelom dohotka. Nespojivi su samo određeni razvojni modeli, koji očito zbog toga ne moraju biti nimalo uspješniji. U prijevodu, relativno veća jednakost dohotka jedan je od funkcionalnih puteva do tržišnog uspjeha.
ALTERNATIVNE ISTINE
Kad govorimo o kapitalizmu, i neoliberalizmu, valja se dotaknuti i antikapitalističkog, antineoliberalnog mentaliteta (pokreta) koji postoji diljem svijeta. No, čini se da su pokreti tipa Occupy (i u RH) danas posve onemoćali. Zašto?
- Kontekst tih pokušaja izravne demokracije kroz masovni prosvjed svakako je općenita udaljenost građana od formalne politike. Za tu udaljenost ima nekoliko razloga: kao prvo, danas se više ne može govoriti o klasnim ili izraženim interesnim motivacijama u glasanju, već se diskurs kojim stranke privlače glasače uvelike svodi na identitetsku politiku (u Hrvatskoj su to svjetonazorski problemi poput definicije braka, simbolički odnosi prema 2. svjetskom ili Domovinskom ratu...). Kao drugo, mediji prvenstveno reproduciraju sliku političke sfere kao personalizirane i negativno nastrojene - umjesto da obrazuju i uključuju glasače analizama konkretnih problema. Kao treće, političke elite učestalo koriste medije i atmosferu u javnosti kako bi se način prezentiranja problema udaljio od kritičke analize stvarnih alternativa i nadomjestio upravo personaliziranim i negativno nastrojenim diskursom u kojemu hermetički paketi “činjenica” konkuriraju alternativnim paketima umjesto da se upuste u kritički dijalog. Odavde dolazi i užasavajuća teza o alternativnim činjenicama i alternativnim istinama. Rezultat ne može ni biti nešto drugo do sve veća razdvojenost frustriranih građana i političkih elita. U tom kontekstu došlo je do vala prosvjeda za koje bi se moglo tvrditi da su imali antineoliberalan karakter - u SAD-u Occupy Wallstreet 2011., u Hrvatskoj blokada fakulteta 2009. i prosvjedi u Varšavskoj 2010. U vrijeme kad su se pojavili, ti su pokreti bili odgovor na gubitak legitimiteta ekonomskog poretka zbog globalne krize kojoj je početni uzrok bio financijski sektor u SAD-u. Nema ništa posebno čudno u tome da su upravo tada antikapitalistički sentimenti bili osobito snažni, a da su s popravljanjem ekonomske situacije oslabjeli. No, u sentimente koji su tada mobilizirani svakako pripada i revolt s establishmentom jer do masovnog prosvjeda dolazi zbog osjećaja nemoći pri utjecanju na formalnu politiku. Taj se isti revolt (doduše nešto češće s desnije strane političkog spektra) danas kanalizira u populističke političke opcije - dakle u političke stranke čija se poruka uvelike svodi na status outsidera u političkoj sferi. U tom smislu mnoge sličnosti imaju Trumpov predizborni “Ugovor s američkim glasačem” usmjeren na “isušivanje washingtonske močvare” i javno-bilježnički manevar Bože Petrova usmjeren na odbijanje koaliranja s postojećim političkim elitama.
OBRANA JAVNIH DOBARA
Puno je onih koji navode i poguban utjecaj raznih pokreta i udruga (ekološki pokret, primjerice) koje zagovaraju kolektivno djelovanje za “opće dobro”, a u biti su antikapitalističkog predznaka. Stoji li ta teza? Tko će naime investirati u RH ako lokalci ustaju protiv Plomina, golf-terena na Srđu, istraživanja nafte i plina u Jadranu i drugih projekata...?
- S jedne strane ekološki pokret prepoznat je kao relevantan već desetljećima i duboko ukorijenjen u europske javne politike. S druge strane postoje radikalni ekološki pokreti koje bi se moglo shvatiti kao antikapitalističke. Možda je najbolji primjer Serge Latouche i njegova ekonomija odrasta (degrowth, decroissance) koja se zapravo zalaže za manji obuhvat gospodarstva - dakle u konačnoj konsekvenci za manji stupanj društvene kompleksnosti i manje svjetske populacije. Ne bih takvim idejama pristupao bez pozamašnog zrna soli. Situacija je znatno drukčija u lokalnim ustancima protiv projekata koji im se ne sviđaju. Tu teško može biti riječi o antikapitalizmu, nego prvenstveno o obrani javnih dobara. Ono što nam treba jesu investicije koje ne izazivaju takav ustanak jer su u interesu lokalne zajednice. Ne može nam valjda ideal biti docilna populacija koja šuti i trpi ono što shvaća kao nagrđivanje i zagađivanje vlastitog prostora. Niti bismo mogli očekivati investicije samo zato što bismo tako imali nekritične građane. Naivno je dakle očekivati da se investicije čudesno pojavljuju ondje gdje su građani i radna snaga najviše potisnuti. (D. J.)