U svom tekstu u Zarezu otprije pet godina "demontirate temeljni mit hrvatske tranzicije, prema kojemu ovdje nikad nije nastupio 'pravi' kapitalizam." Možete li to malo šire pojasniti?

- Radi se zapravo o iznevejerenim obećanjima koja su ljudima propagirana u sam suton jugoslavenske države. HDZ je garantirao novi prosperitetni život u okrilju visokog standarda kapitalističke Europe. Jednom kada se to nije dogodilo, posegnulo se za najbližim objašnjenjem - bio je rat, velika razaranja, ekonomsko zaostajanje. No, to objašnjenje ne može funkcionirati dugo, pa su politika, mediji i stručnjaci počeli prihvaćati i širiti tezu da se ovdje nikada nije dogodio "pravi" kapitalizam nego nekakav degenerični oblik. Privatizacijski proces bio je ultimativni dokaz za tu tezu.

Nasuprot tom stavu, koji nam sugerira da trebamo neprestano tražiti "pravi" kapitalistički život koji negdje čeka na dnu mora kao ćup s blagom, možda bismo trebali prihvatiti tezu da kapitalizam koji imamo jest onaj pravi i da se s njime trebamo suočiti. Ne postoje u svijetu "prave" kapitalističke zemlje poput Austrije, Njemačke ili Švedske i "krive" kapitalističke zemlje poput Hrvatske. Ono što postoji u svijetu su centri političke i ekonomske moći i zemlje što ostaju na periferiji tih procesa poput Hrvatske. Kada govorimo o globalnim procesima, trebamo razmišljati o terminima političke moći, ekonomskim odnosima zavisnosti i nejednake razmjene, a ne odgovara li nešto našim zamislima. Pa ako ne odgovara onom što smo si zamislili, jednostavno kažemo da se kapitalizam nije dogodio.

Je li onda Hrvatska mogla proći bolje u tom procesu tranzicije i raspodjele moći? Ne moramo ići čak ni toliko daleko da se uspoređujemo s Njemačkom, dovoljno je da prijeđemo granicu sa Slovenijom...

- To je zapravo pitanje koje ulazi u samu bit stvari. Slovenija danas uživa izrazito viši životni standard nego Hrvatska, iako je pred raspad Jugoslavije razlika bila zapravo mala, čak bi se moglo reći da je Hrvatska imala i nešto jaču industrijsku bazu. No, u Sloveniji su na početku postojali dovoljno jaki društveni procesi da spriječe bilo kakvo divljanje političke elite kakvo se događalo u Hrvatskoj s privatizacijskim procesom. Prije svega mislim na vrlo jake sindikate u Sloveniji, koji do danas ostaju faktor u političkom životu, i na vrlo aktivnu scenu civilnog društva. Sve je to u Hrvatskoj ugušeno s ratom. Sindikati su postali ili politički upravljani ili su se podredili kapitalu. Posljedica toga je razjedinjena i umrtvljena sindikalna scena.

Dakle, opet govorimo o posljedicama političke moći. Rat je omogućio jednoj kriminalnoj kliki da postane svemoćna i radi što hoće, a društveni otpor bio je gušen svim raspoloživim sredstvima. Svatko tko nije prihvaćao takvu raspodjelu moći postao je neprijatelj države. U konačnici, Slovenija je (poput Češke, Slovačke ili Poljske) svoje industrijske kapacitete integrirala u njemačku proizvodnu zonu, također je zadržala i vlasništvo nad bankama i strateškim sektorima (poput telekomunikacija), dok je hrvatska politička i ekonomska elita industrijske kapacitete do temelja uništila, banke poharala pa rasprodala, a strateške grane u cijelosti prepustila stranim korporacijama.

Kad govorimo o kapitalizmu, valja se dotaknuti i antikapitalističkih pokreta koji postoje diljem svijeta, pa i u SAD-u i Velikoj Britaniji. No, čini se da su pokreti tipa Occupy (i u RH) danas posve onemoćali. Zašto?

- Definitivno postoji otpor procesima koji sve veću količinu novca, bogatstva i utjecaja koncentriraju na sve uži krug ljudi. Ne bih rekao da su onemoćali, čak bih rekao da jačaju, ali se iz raznih razloga teško prelijevaju u političke strukture. Ljudi čak i ako ne razumiju sve detalje politika poznatih pod izrazima "mjere štednje", "strukturalne reforme" ili "fiskalna konsolidacija", osjećaju njihove posljedice jer rade sve duže i intenzivnije, a za sve manje novca. Normalno je da se bune protiv toga. I dok se konstantni otpori javljaju u zapadnim europskim zemljama, ovdje na periferiji sve je mrtvo. Otpor uvijek treba netko organizirati i to treba učiniti smisleno i suvislo, u Hrvatskoj se to ne događa jer su političke snage kapitala (a to su gotovo sve parlamentarne stranke) ugušile takvu mogućnost.

Rekli ste jednom prigodom i da strane investicije neće potaknuti proces proizvodnje. Gdje je problem, što bi država trebala napraviti, a ne čini, ili ne čini dovoljno?

- Ne moramo uopće stavljati fokus na strane investicije, one ionako dolaze da bi sebi osigurale profit, a ne da bi razvijale određenu ekonomiju. Umjesto stranih investicija, radije pogledajmo što se dogodilo s Agrokorom. Vlast je mogla pokazati svoje razvojne kapacitete da je primjerice nacionalizirala Agrokor i transformirala ga u jednu od poluga razvoja. Agrokor je centralna kompanije agroindustrijskog sektora o kojem ovisi funkcioniranje mnogih drugih poduzeća. Vlast je mogla izaći s planom da kroz Agrokor u još većoj mjeri poveže poljoprivredu i industriju, poveća plaće radnicima i ojača njihovu ulogu u upravljanju kompanijom. No, to bi značilo da mi imamo vlast koja razumije koncept razvojne države. Nasuprot tome, imamo krupne džepare koji su čitav proces prepustili hedge-fondovima i bankama, a sebi dodijelili provizije u posredovanju preko tog lex Agrokor.

Kako gledate na pobune lokalnog stanovništva protiv Plomina, golf-terena na Srđu, istraživanja nafte i plina u Jadranu i drugih projekata? Nisu li ti koji zagovaraju kolektivno djelovanje za “opće dobro” u biti antikapitalističkog predznaka. Stoji li ta teza?

- Lokalne ekoinicijative zapravo su bijes lokalnog stanovništva protiv toga da ih se pretvara u ukras nečijeg profita koji pritom uništava njihov životni prostor. Samom činjenicom da zaustavljaju ofenzivu kapitala, može ih se nazvati antikapitalističkim, iako im to nije primarni cilj. Radi se o tome da jednako kao što kapital uništava radnike, uništava prirodni okoliš i temeljne uvjete za život. Ljudi nisu protiv razvojnih projekata nego su protiv korporativne eksploatacije okoliša. Protiv su zakulisnih dogovora i spletki u kojima otuđene elite krčme uvjete njihova života. To je ono što moramo razlikovati u ovom procesu: demokratski proces i razvojna politika koja uključuje sve argumente ili nedemokratska vlast na strani kapitala bez ikakve odgovornosti prema društvu. (D. J.)

DR. SC. JADRANKA POLOVIĆ, politologinja iz Splita, znanstvena suradnica portala geopolitika.news

Eldorado za inozemne korporacije

Nažalost, naš “europski san”, odnosno vjera u humani kapitalizam ili kapitalizam s ljudskim licem, naprosto se istopio tijekom tranzicijskih procesa. Ideja nacionalne, kapitalističke, istovremeno i socijalne države nestala je pod udarima “šok terapije” ili tzv. strukturnih reformi, čiji je rezultat, kao što vidimo, podivljali neoliberalizam.

- Naši “međunarodni prijatelji”, zapravo kolonizatori, uz domaće političke elite, nametnuli su nam model neodržive ekonomske politike utemeljene na okrutnoj ideološkoj neoliberalnoj paradigmi, koja nas je suočila s problemom rješavanja bitnih razvojnih pitanja hrvatskog društva. Nakon godina nezamislivo bezobraznog pritiska Bruxellesa, MMF-a i Svjetske banke, pod čijim smo diktatom provodili i provodimo agresivne eksperimentalne reforme, tzv. mjere štednje, a zbog čega smo nemilice uništavali radna mjesta, smanjivali plaće i mirovine ispod razine preživljavanja, rezali proračune za obrazovanje, znanost, kulturu i zdravstvo i kontinuirano se zaduživali, dobili smo državu koja je sebe “oslobodila” bilo kakve obveze prema društvu.

- Neoliberalna paradigma danas je globalna ideologija, u modi je novi koncept javnog upravljanja, koji se temelji na privatizaciji normalnih funkcija države, odnosno na pretvaranju državnih usluga u privatnu opskrbu na ugovornoj osnovi. U Hrvatskoj je u tijeku nova “strukturna reforma”, primjerice potpuna privatizacija zdravstva, nakon koje većini ljudi neće biti dostupno liječenje. Iako nam pune glavu tzv. pravnom državom, svi znamo da je pristup pravosuđu za većinu hrvatskih građana zapravo nedostupan jer su usluge odvjetnika i samog suda (koji je državna institucija) nezamislivo skupe. Možemo govoriti i o energetskom siromaštvu, jer mnoga domaćinstva ne mogu platiti cijenu električne energije ili plina, ni cijene benzina. Riječ je o brutalnom kršenju temeljnih ljudskih prava. Suvremena ekonomija temelji se na ideologiji, dogmama privatizacije i liberalizacije, koje osiguravaju interese isključivo krupnog kapitala. Međutim, pitanje raspodjele društvenog, kao i privatnog bogatstva postaje vrlo aktualno. U Hrvatskoj je to vidljivo kroz nedostatak radne snage. Zašto bi netko crnčio za par tisuća kuna vlasniku koji će na temelju njegova rada zaraditi milijune? Većina hrvatskih građana nema nikakve koristi od većeg gospodarskog rasta, ni od globalne ekonomije. Strukturna nejednakost odražava se u novcu i znanju, time i političkom utjecaju, a o sprezi krupnog, osobito financijskog kapitala s političkim elitama, ne vrijedi ni govoriti. Evo, imamo slučaj Agrokora! Bogati i interesne skupine dominantni su akteri upravljanja društvom, a ne izabrani političari i građani.

- U državama kontinentalne Europe uvođenje neoliberalnih mjera nailazi na snažan otpor, vidimo to na primjeru Francuske. Naime, socijalna država i javni sektor tamo su dublje ukorijenjeni i građani kapitalizam američkog ili britanskog tipa ne smatraju poželjnim modelom. Međutim, većina ljudi na Zapadu želi raditi izvan sektora države, jer su plaće znatno veće i radno se zakonodavstvo poštiva. Ipak, kad te iste korporacije stignu u Hrvatsku, odmah prihvate “naša pravila”. Budimo otvoreni - u bankama (strane korporacije) radi se, nemilice, duže od propisanog radnog vremena, a to isto vrijedi i za zaposlenike trgovačkih lanaca, koji rade nepregledni broj sati za plaću (kod većine) ispod ljudskog dostojanstva. Prostor Hrvatske, kao dio tzv. nove Europe, prostor je eksploatacije - strane korporacije nama nude hranu i odjeću lošije kvalitete, skuplje usluge i visoke kamatne stope. Za njih smo zbilja eldorado, izvor nemjerljive zarade, a njima se pridružuju i hrvatski biznismeni, dok mogu. Naime, većina će završiti kao Todorić. Trebamo li živjeti da bi za nekoga radili ili radimo da bi si osigurali dostojanstven život? Posljedice su urušene obitelji, nasilje, siromaštvo, kao i drugi socijalni problemi koje država u kontekstu takvog ekonomskog modela ne može riješiti. Međutim, zahvaljujući sustavu obrazovanja koji se orijentirao na vještine, a ne na kritičko razmišljanje, kao i medijima, odgajaju se generacije koje pristaju biti podčinjene. Otpor takvom ekonomskom sustavu pitanje je zdravog razuma!

- Danas svjedočimo dramatičnom širenju prekarnog rada, i u smislu opsega i u smislu pojavnih oblika. Takav je rad poslodavcima poželjan zato što je jeftin, fleksibilan te omogućava discipliniranje radnika. Njime se rizik poslovanja prebacuje na zaposlenika i njegovu obitelj. Primjer turizma, definitivno najprofitabilnije gospodarske grane Hrvatske, najbolje potvrđuje u kolikoj je mjeri država “osigurala” prihvatljivost izrabljivačkih oblika rada. Naime, velike hotelske kuće (u stranom vlasništvu) često “uvoze” visoko kvalificirani menadžment, a lokalno stanovništvo radi niže kvalificirane poslove. Profili kadrova koji se najčešće traže u hrvatskom turizmu su: konobari, sobarice, kuhari, somelijeri, recepcionari, animatori i drugi. Iako smatram da većinu tih zanimanja treba podignuti na razinu fakultetskog obrazovanja (npr. kuhare), u Hrvatskoj se tome ne pridaje pozornost. Mnogi zaposlenici u turizmu rade na poslovima niske razine stručnosti, imaju privremene ugovore ili ih uopće nemaju, rade više sati dnevno nego što zakon dopušta, jednim se radnim mjestom “pokriva” dva ili čak i više mjesta, a plaće su ispod svake razine. Bombastični naslovi u novinama o plaćama koje poslodavci nude ne odgovaraju stvarnosti.

- Što se tiče Hrvatske, vrlo sam pesimistična što mi kao zemlja, političke elite i društvena znanost možemo biti “pokretači” rasprave o funkcionalnosti modernog kapitalizma (neoliberalizma). Nepovredivost neoliberalne paradigme i njezino delegitimiranje predmetom je teorijskih rasprava, ali i praktičnih politika europskih vlada (Mađarska, Poljska), koje preispituju kompetentnost međunarodnih financijskih institucija, politika EK te općenito neoliberalni diskurs, kao i mehanizme liberalne demokracije i moduse političkog djelovanja. U tom smislu, vjerujem, da će se otvoriti rasprava o društvenim ciljevima te prostor za normalnu politiku, onu koju, danas, mainstream mediji i političke elite “krste” kao populističku. Ako je rasprava o stvarnim društvenim problemima - populizam - onda javno dajem potporu takvim političkim idejama, pristajem biti populist.(D.J.)