Magazin
DR. SC. MARKO GRDEŠIĆ:

Ekonomska sigurnost više-manje ne postoji
Objavljeno 12. svibnja, 2018.

Pojam kapitalizam možemo shvatiti na više načina. Teško da ćemo se svi složiti oko jedne definicije, ali možemo nabrojiti nekoliko elemenata koji su važni da bismo neki ekonomski sustav nazvali kapitalizmom.

Koji su to elementi?

- Prvo, da je vlasništvo nad kompanijama uglavnom u privatnim rukama. Drugo, da je glavni motiv takvih kompanija profit. Treće, da su kompanije prisiljene natjecati se s drugim kompanijama. Četvrto, da većina ljudi mora nuditi svoj rad na tržištu rada jer nema drugog načina da zaradi za život. Ako pogledamo taj popis, onda je već i socijalistička Jugoslavija bila kapitalistička, jer su svi elementi osim prvog postojali. Pritisak međunarodne konkurencije postojao je već od šezdesetih godina. U Jugoslaviji se otvoreno priznalo da postoji nezaposlenost, a nezaposleni su mogli potražiti svoju ekonomsku sreću migriranjem, kao i danas. To su kontinuiteti koji su značajni. Velika promjena je, naravno, sama privatizacija jer je ona dovela do velikog transfera bogatstva. Društveno vlasništvo nestaje, jer se smatralo da je “svačije i ničije” pa nije davalo jasne signale i poticaje akterima u privredi. Ni iz čega se stvorilo novu ekonomsku i političku elitu.

Zašto je kapitalizam koji danas postoji u Hrvatskoj opet stvar prijepora?

- Za veliku većinu ljudi koji žive od svog rada, ovaj kapitalizam je prilično surov. Ekonomska sigurnost više-manje ne postoji. Ugovori na neodređeno su sve rjeđi. Hrvatska prednjači u EU-u kada je u pitanju rad na određeno vrijeme i prekarni rad na nekoliko mjeseci. Teret prilagodbe nakon krize prebačen je na stranu rada kroz tzv. internu devalvaciju. To znači da kompanije postižu konkurentnost tako da smanjuju troškove na strani rada, jer korekcija kroz promjenu tečaja nije moguća. To je ono što se sugerira od strane Europske komisije, a za zemlje koje su ili preuzele euro ili su vezale svoju valutu uz euro i nema druge opcije. Od tog aranžmana koristi ima Njemačka kojoj je potreban veliki trgovinski suficit kako bi održavala relativno visoku industrijsku zaposlenost. U Njemačkoj je oko 20 posto ljudi zaposleno u industriji naspram 10 u Velikoj Britaniji ili SAD-u. Bez ovakvog eura Njemačka to ne bi mogla održati. Male zemlje poput Hrvatske nitko ništa i ne pita. Interna devalvacija kao sredstvo podizanja konkurentnosti zvuči dobro na papiru, ali ima distributivne aspekte. Neke grupe su dobitnici, a neke gubitnici. Cijenu plaćaju svi radnici koji sada rade prekarne poslove: ugovori o djelu, autorski ugovori, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa i slično. To je naličje politike koju sugerira Europska komisija, a koju bez mnogo odstupanja provodi i naša vladajuća garnitura.

Koliko je i danas jak antikapitalistički mentalitet?

- Nisam siguran do koje mjere postoji antikapitalistički mentalitet. To je pojam u koji trpamo sve i svašta. Sigurno je da postoje različiti kulturni modeli koje ljudi koriste kako bi sami sebi protumačili svijet oko sebe. Antikapitalistički mentalitet ili socijalistički mentalitet, kako se taj pojam kod nas često zove, zapravo je jedno opće objašnjenje koje koristimo kada ne znamo što drugo da kažemo. To je više jedan simptom naše intelektualne lijenosti. Nezadovoljstvo kapitalizmom postoji svuda i artikulira se na razne načine. Uspon desnog populizma u zapadnoj Europi i u Americi također je jedan simptom neuspjeha neoliberalnog kapitalizma. Desni populisti poručuju nam da trebamo preuzeti kontrolu nad svojom zemljom, kao što je glasio slogan pristaša Brexita. Ili da trebamo staviti svoju zemlju na prvo mjesto, kao što je obećavao Trump. Očito je da postoji nezadovoljstvo ovim ekonomskim poretkom, anonimnim procesima globalizacije i gubitkom demokratske kontrole. Za sada je tu više poentirala populistička desnica nego neka lijeva opcija. U zapadnim zemljama obični građani već više desetljeća nisu doživjeli promjene u svom materijalnom standardu. Realne plaće stagniraju od sedamdesetih godina, kada je njihov rast prestao pratiti rast produktivnosti. Ljudi vide da ne napreduju. Okreću se onima koji su to razočaranje artikulirali.

Kod nas je malo drugačija situacija jer smo mi doživjeli strašan pad ekonomske aktivnosti zbog raspada Jugoslavije, gubitka jugoslavenskih i sovjetskih tržišta te zbog kriminalne privatizacije. Tako da se i kod nas realni standard nije povećao od osamdesetih godina, ali su razlozi za to malo drugačiji. Međutim, kod nas je i intelektualna klima drugačija jer smo periferna zemlja i patimo od različitih perifernih simptoma. Prije svega, kod nas se i dalje smatra da je neoliberalni sustav nešto poželjno. Nedostaje nam komparacije našeg iskustva s drugim zemljama i nedostaje nam kritičkog odmaka.

Kapitalizam je za mnoge Hrvate i dalje simbol izrabljivanja radnika?

- Kada se pogledaju ankete, u Hrvatskoj je veći postotak onih koji smatraju da uspjeh u našem društvu dolazi ne zbog rada ili vještina nego zbog političkih veza. U Hrvatskoj oko 40 posto ljudi smatra da su veze najvažnije za uspjeh. U Njemačkoj je to oko četiri posto, a u nešto uspješnijim istočnoeuropskim zemljama kao što su Češka i Poljska oko 15 posto. Dakle, očito je da su se kod nas formirala određena očekivanja, koja i ne moraju biti posve točna, ali usmjeravaju ponašanje ljudi i zato imaju tendenciju da postanu samoispunjavajuća. Ako ljudi smatraju da su u našem društvu najvažnije veze, onda je racionalno da pokušaju pronaći vezu za, primjerice, posao, za neke dozvole, za mjesto u bolnici itd. Umjesto da postoji jasan sustav koji je dostupan svima, sustav za koji nisu potrebne veze. To je ono što treba razbiti. Ali teško je zamisliti kako da razbijemo tu ravnotežu s obzirom na postojeći odnos snaga među velikim političkim strankama. Stranke koje su do sada vladale zemljom od 1990. godine glavni su krivci za ovo stanje. Ne treba od njih očekivati da formuliraju rješenje.

Mislim da prije svega treba reafirmirati vrijednosti javnog sekora i javnog dobra. Trebamo reafirmirati ideju da se može raditi za opći interes, a ne samo privatni. Kod nas se uvriježila kritika javnog sektora prema kojoj su svi koje tamo rade uhljebi, tj. paraziti koji žive na grbači ostalih. Taj je narativ postao uspješan jer se jednim dijelom temelji na istini. Ali ako nastavimo ovim putem, uskoro će građani izgubiti svu vjeru u državu i javni sektor. Ako država ne podigne svoje kapacitete i ne počne igrati pozitivniju ulogu u životima običnih ljudi, mogli bismo nepovratno izgubiti ideju da se može raditi u javnom interesu, a ne samo u privatnom.(D. J.)