Bilo je dirljivo gledati kako su kineski drugovi kapitalizmu i liberalnoj demokraciji odanim Nijemcima pokušali otvoriti oči podsjećajući ih na intelektualni sjaj i mjesto u povijesti bradatog radničkog ideologa podizanjem o svome trošku spomenika u njegovom rodnom gradu Trieru.

No, to je bila prije lekcija iz kapitalizma jer je Karl Marx prvorazredna turistička roba koja bi mogla privući milijune turista, ponajviše iz Narodne Republike Kine, kojih je u Trieru svake godine sve više nego ideološki import iz te zemlje koja se komunizma odavno odrekla iako političkom pozornicom još uvijek vedri i oblači Komunistička partija Kine i njezin narativ.

Otkrivanju spomenika visokog pet metara podignutog u povodu 200. obljetnice rođenja Karla Marxa nazočio je prvi čovjek Europske unije i nominalni demokršćanin Jean-Claude Juncker, inače počasni građanin tog grada nedaleko granice s Luksemburgom. Ipak glavni dernek održan je u Pekingu u kome je predsjednik Xi Jinping govoreći u Domu naroda istaknuo: „Nema misli ili teorije poput marksizma koja je imala tako dubok utjecaj na čovječanstvo. Nakon što su kineski komunisti u stvarnost kineske revolucije utkali marksizam, kineska je nacija od azijskog bolesnika ustala na noge. Socijalizam je spasio Kinu. Temeljna načela marksizma dovela su do razvitka i modernizacije.“ Samo je pitanje trenutka dokle će Kinezi željeti živjeti u toj laži. Ono što je podiglo Kinu iz blata i usmjerilo je prema nebu bio je zaokret Denga Xiaopinga prema kapitalizmu. Upravo je taj reformist koji je na vlastitoj koži iskusio svu jad i bijedu Velike proleterske kulturne revolucije (crveni gardisti su 1968. njegovog najstarijeg sina mučili, a potom izbacili kroz prozor s trećeg kata nakon čega je postao paraplegičar) imao snage reći povijesnu rečenicu kako „nije važno je li mačka crna ili bijela sve dok lovi miševe“. Uostalom, možda je kineski povratak kapitalizmu zapravo jedini logični korak u smjeru koji je utro upravo Karl Marx proricajući kako će pretpostavljeni komunizam nastati u gospodarski najrazvijenijim zemljama poput tadašnje Engleske.

Kada je riječ o našem kriptokomunistu Jean-Claudeu Junckeru valja se prisjetiti kako on dolazi iz redova Kršćanske socijalne pučke stranke (luksemburški: Chrëschtlech Sozial Vollekspartei), pretpostavljamo iz njezina lijeva krila kome je socijalno u nazivu stranke očito važnije od pučkog. Njegov rodni Luksemburg kao jedna od najbogatijih zemalja Zapada također je na Xijevom putu iz pakla turborazvijenog kapitalizma u komunistički raj. Nije Juncker ostao neokrznut nakon svoje posljednje epizode iz Triera, a kritičari su mu predbacili da je tom gestom povrijedio žrtve komunizma. Europarlamentarci iz redova mađarske stranke Fidesz su ustvrdili kako je „marksistička ideologija odvela u smrt desetke milijuna ljudi i uništila živote stotina milijuna“ dodajući kako je slavljenje njezina utemeljitelja ruganje njihovom sjećanju“. Kinesku ideološku injekciju u Marxovom rodnom Trieru u vidu podizanja velebnog spomenika kontroverznom komunističkom teoretičaru treba gledati i kao ritualno „obilježavanje terena“ s obzirom na činjenicu da iz tog grada potječe kardinal Reinhard Marx, sadašnji nadbiskup Münchena i Freisinga te predsjednik Njemačke biskupske konferencije čija knjiga objavljena i na hrvatskom jeziku nosi naslov „Kapital: Pledoaje za čovjeka“. Ako su se u Pekingu oslobodili mnogih komunističkih dogmi, ali ne i ideološkog totalitarizma, tamošnji politički vođe i dalje su taoci staljinističke fascinacije papinskim divizijama. Otuda još uvijek živa potreba za rušenjem katoličkih crkava u Kini i slanjem svećenika odanih Rimu u radne logore. Iako je njemački tjednik poznat po zastupanju ljevičarskih stajališta Die Zeit prošle godine preko cijele naslovnice objavio naslov: „Hatte Marx doch recht?“ (Je li Marx ipak bio u pravu?) teško bi se moglo reći da su Nijemci oduševljeni 200. Marxovom obljetnicom, a stanovnici Chemnitza u Saskoj mogu mirno spavati jer zacijelo neće morati odnekuda izvlačiti stare osobne isprave na kojima je kao mjesto stanovanja pisalo Karl-Marx Stadt. Imao je bivši DDR i svoj Stalinstadt, ali je taj urbanistički i arhitektonski grad budućnosti 1961. dobio posve profani naziv Eisenhüttenstadt.

Iako je Karl Marx ostavio iza sebe briljantni opis bijednog položaja radnika u divljem kapitalizmu kakav je postojao u to doba, primjerice u „Kapitalu“ možemo pronaći potresne zapise o 15-satnom tvorničkom radu djece stare samo sedam godina (sic!) koja nerijetko umiru od premorenosti, njegova proročanstva su se pokazala netočnima. Karl Popper ga naziva „lažnim prorokom“ stavljajući na Marxovu dušu to što je obmanuo i zaveo mnoštvo inteligentnih ljudi. Ipak njegov najveći zločin jest zagovaranje nasilne revolucije koja je od Dakse do Vorkute stotine milijuna ljudi zavila u crno. Jedan ukrajinski dokumentarac iz 1994. otkriva nam svjedočanstvo da je puko posjedovanje stolnjaka na kuhinjskom stolu bilo dovoljno do cijela obitelj u Kubanju bude proglašena tobože bogatim seljacima (kulacima) i klasnim neprijateljima nakon čega je slijedio doživotni progon u Sibir. Marxov najvjerniji nasljedovatelj Vladimir Iljić Ljenjin (Lenjin) u zloglasnom brzojavu od 11. kolovoza 1918. upućenog partijašima u Penzanskoj guberniji naređuje: „Objesite (kažem objesite tako da ljudi to vide) kulake, bogataše i krvopije, najmanje njih stotinjak, objavite njihova imena i dočepajte se svog njihovog žitA... Učinite to tako da uokolo stotine kilometara ljudi vide, drhte, znaju i da u sebi kažu: Oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Potvrdite mi brzojavom da ste primili i izvršili ove naredbe. Vaš Ljenjin.” To je bila Marxova revolucija!