Magazin
SRBIJA - HRVATSKA: ESKALACIJA NAPETOSTI (I.)

Palanka u našem susjedstvu:
Srbija ukopana u prošlosti
Objavljeno 5. svibnja, 2018.
Za dijalog je potrebno dvoje i potrebna je istina. U tome je budućnost hrvatsko-srpskih odnosa

Nakon što je na deset godina zatvora osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj za nedavnog posjeta srbijanskoj Skupštini predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića s izaslanstvom, gazio hrvatsku zastavu i prijetio, hrvatska je delegacija hitno napustila Beograd.

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić samo je sporadično odreagirao, ali ne i direktno osudio Šešeljevu ratnohuškaču retoriku i ponašanje. A Šešelj govori isto što i prije, prijeti ponavljanjem zločina, vrijeđa koga hoće - i sjedi u Skupštini Srbije. Štoviše, verbalnu agresiju Beograda prema Zagrebu nastavio je i srpski ministar obrane Aleksandar Vulin. On je bio pozvan na komemoraciju u Jasenovac kao gost Srpske pravoslavne Crkve. Kazao je, međutim, kako neće doći u Jasenovac, nego će otići u obližnju Mlaku. Njegovu izjavu i spominjanje vrhovnog zapovjednika Vojske Republike Srbije Aleksandra Vučića, kao osobe koja odlučuje o bilo čijem dolasku u Republiku Hrvatsku, hrvatska Vlada ocijenila je neprimjerenom i neprihvatljivim pokušajem negiranja suvereniteta Republike Hrvatske te Vulina proglasila personom non grata u Hrvatskoj, što u prijevodu znači da mu je ulazak u Hrvatsku do daljnjega zabranjen. Srpska je diplomacija odreagirala istom mjerom i personom non grata u Srbiji proglasila, ničim izazvana, hrvatskog ministra obrane Damira Krstičevića. Agresivno raspoloženi Šešelj još je najavio prijeteći skup u Hrtkovcima, vojvođanskom selu s pretežitim hrvatskim stanovništvom, gdje je samozvani četnički vojvoda devedesetih već počinio ratni zločin. U antihrvatsku propagandu, naravno, umješao se, jer to bez njega ne bi moglo proći, i srpski ministar vanjskih poslava Ivica Dačić, izjavom: “Ako Hrvatska želi diplomatski rat, dobit će ga”.

Na sve skupa reagirao je i hrvatski premijer Andrej Plenković, rekavši da su Hrvatska i Srbija “u ovom trenutku dva svijeta”, ali i da neće biti kontramjera protiv Srbije.

Nakon svega postavlja se pitanje može li se očekivati skora normalizacija odnosa? Teško. Štoviše, čini se da su odnosi Zagreba i Beograda ušli u najlošiju fazu od završetka rata. Prije svega zbog srpskog ignoriranja otvorenih pitanja, zbog čega je niz problema još uvijek na čekanju. A tu je pitanje nestalih u Domovinskom ratu, zatim neriješena sukcesijska pitanja u kojima je itekako važan arhiv Jugoslavije koji nitko ne spominje, zatim pitanja hrvatske manjine te granice na Dunavu. A ima toga još.

NEPRIZNAVANJE KRIVNJE

Umjesto dijaloga po tko zna koji put u proteklih dvadeset i više godina sa srpske strane padaju teške riječi, gomilaju se neprijateljske geste. Za hrvatsku politiku uzrok svemu je protekli rat, srpska agresija i odbijanje Srbije da se suoči sa svojom odgovornošću. Srpska politika uzrok sporova pomiče još i pola stoljeća ranije, u Drugi svjetski rat. Srbija pak ima i evidentni problem nedovršenog srpskog nacionalnog pitanja. Nacionalno pitanje postavljeno je kao pitanje države i okupljanje svih, ili najvećeg dijela Srba u njoj. Od Kosova, preko Bosne i Hercegovine i Hrvatske, do Crne Gore i Makedonije - izjalovili su se ciljevi koji desetljećima oblikuju dominantnu nacionalnu svijest i politiku. Osim u kratkom razdoblju Zorana Đinđića i donekle Borisa Tadića, ti su ciljevi podrazumijevali konfrontaciju, a kako smo svjedočili i rat. Taj je rat naprosto izgubljen i to se ne prihvaća.

Dolazak na vlast u Srbiji stranaka, struktura i pojedinaca koji su izravno povezani s ratovima iz 1990-ih poremetio je krhke niti obnovljenih odnosa i suradnje. Zapravo, kada je riječ o Beogradu, ni jedna srpska politička garnitura nije bila kadra ozbiljno razgovarati s Hrvatskom, jer s iznimkom likvidranog premijera Zorana Đinđića, svi su važniji srpski političari izišli iz srpske državne ideologije stvorene u devedesetim godinama koja je Srbiju uvela u rat, dovela je do poraza te, naposljetku, do NATO-ova bombardiranja. Dominantna srpska politička volja (i njeni državni, crkveni pa i medijski predstavnici), i dalje žali za geopolitičkim prostorom što ga je činila bivša Jugoslavija. Beograd se nije kadar pomiriti s činjenicm da svi Srbi više neće živjeti u jednoj državi (podsjetimo - svi Srbi u jednoj državi - bio je jedan od najvažnijih slogana Miloševićeve politike). To je jedan od stvarnih, dubinskih uzroka srpske politike prema Hrvatskoj.

Strateškom uzroku, naravno, treba dodati i niz povoda: zaoštravanjem prema jednoj zemlji uvijek se mogu prikriti problemi u odnosima s drugim zemljama ili kritične unutarnje političke situacije. A Srbija u posljednje vrijeme ima problema čak i s Rusijom. No, činjenica je, ponovimo, da srpski politički protagonisti nisu uspjeli artikulirati nikakvu novu srpsku politiku prema Hrvatskoj koja bi bila primjerena poratnim okolnostima. Podsjetimo i da hrvatsko-srpski odnosi dosežu kritičnu točku svakog kolovoza. Oluja je za srpsku stranu najgori mogući ratni zločin, etničko čišćenje i bezbroj tragedija nevinih civila. Za našu je stranu Oluja ne samo briljantna vojna pobjeda, nego i jedan od temelja stvaranja neovisne hrvatske države, što je sve lako argumentirati.

STOLJETNA SUČELJAVANJA

Srbija bi, prije svega, morala priznati isključivu odgovornost Slobodana Miloševića, memorandumske politike i JNA (kasnije JA), za izbijanje svih ratova na području bivše Jugoslavije. Priznavanje krivnje za početak svih ratova (ne samo hrvatsko-srpskog rata) temljena je pretpostavka za uspostavu trajno boljih srpskih odnosa i sa Zagrebom i sa Sarajevom.

Drugo, Beograd mora priznati da je Oluja bila legitimna vojna akcija, a ne zločin. Nitko razuman ne može tražiti da Srbi osjećaju bilo što dobro prema Oluji, ali moraju prihvatiti njen legitimitet i legalitet.

Treće, strateški najvažnije, državna, službena Srbija mora odustati od tretiranja prostora bivše Jugoslavije kao svog životnog, političkog i državnog prostora. Srbija se, naprosto, trajno i iskreno mora odreći aspiracija prema područjima na kojima su živjeli, ili još žive Srbi (kao u Republici Srpskoj), a koja se nalaze izvan srpskih državnih granica. Tek kada ispuni ta tri preduvjeta, Srbija će postati relevantan politički protagonist s kojim se može razgovarati doista u dobroj vjeri.

Nakon svega slijedi i logično pitanje: Što je Hrvatska naučila kroz povijest o Srbiji i koja je budućnost naših odnosa? Dr.sc. Željko Holjevac, izvanredni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kaže: “Hrvatsko-srpski interesi u posljednjih sto godina više su se međusobno isključivali nego što su se uzajamno podudarali. U zajedničkoj državi bilo je više raznovrsnih sučeljavanja nego što je bilo pomirljive suradnje. I posljedice ratnih razračunavanja još se osjećaju: mnogo je otvorenih pitanja i malo održivih rješenja. Budući da svaki narod, baš kao i svaki pojedinac, ima pravo živjeti u slobodi, najbolje je da Hrvatska i Srbija kao dvije različite države nastave ići svaka svojim putem. Naravno, to ne znači da te dvije susjedne države nisu i dalje na različite načine upućene jedna na drugu, posebice u pluralnom obzorju europskih integracija, ali za dijalog je potrebno dvoje i potrebna je istina... U tome je budućnost hrvatsko-srpskih odnosa.

Dr.sc. Goran Hutinac, docent na istom odsjeku navodi: “Budućnost naših odnosa bit će onakva kakvom je budemo sami kreirali, i mi i naši nasljednici. Ona može biti nasilna i krvava (za što nam povijest nudi pregršt ponekad i vrlo svježih upozorenja), a može biti i prijateljska i okrenuta suradnji (za što također iz povijesti možemo naći mnogobrojne primjere). Ponekad oba ta ekstrema mogu supostojati istovremeno, jer ni hrvatska ni srpska stvarnost nisu monoliti, već zbroj više milijuna pojedinačnih priča”.

Bilo kako god, a opravdano je nadati se boljim odnosima, aktualne napetosti, između ostaloga, neugodan su podsjetnik na jedan drugi fenomen kad je srbijanska politika, odnosno diplomacija u pitanju. A to je često spominjani srbijanski bizantizam, i to onaj u najnegativnijoj varijanti, koji skupa s Memorandumom o “Velikoj Srbiji” konstantno radi na štetu susjednih naroda. Poznata je to strategija laži, prijevara, podmuklosti i servilnosti. I taj deja vu efekt, ne samo devedesetih, nego i iz ranijih godina pa i stoljeća, ponavlja se i danas.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
 
 
DR. SC. VEDRAN OBUĆINA, Politolog iz Rijeke, pročelnik Odjela za Tursku i Bliski istokna Institutu za europske i globalizacijske studije
 
Ideologija iz 19. stoljeća 

Nakon Vučićevog posjeta Zagrebu bilateralni odnosi Hrvatske i Srbije umjesto normalizacije krenuli su u suprotnom smjeru, prema novom zaoštravanju, diplomatskom ratu, čemu su ponajviše “kumovale” izjave srbijanskog ministra Vulina.

Kako se u svemu tome snalazi hrvatska vanjska politika, a kako srbijanska?

- Najveći problem hrvatske vanjske politike nedostatak je jasne dugoročne strategije koja izražava hrvatske vanjskopolitičke interese i jasne bilateralne i multilateralne taktike za ostvarenje tih interesa. Sasvim je u redu da se iskazuje uvjerenje kako Hrvatska ima za cilj pridruživanje država tzv. zapadnog Balkana Europskoj uniji. No, što to zapravo znači? Zašto bi te zemlje bile pridružene iz hrvatskog gledišta? Koji su hrvatski interesi u tom pridruživanju te kako bismo ih mogli ostvariti? Već duže vrijeme nemamo “policy papere”, jasne odrednice bilateralnih veza s bilo kojom zemljom na svijetu, uključujući i naše susjede. Zbog toga se mnoge stvari događaju ad hoc i donose se odluke temeljene prečesto na strasti. To nije toliko problem hrvatskih diplomata koji su većinom svjesni svoje uloge i rade svoj posao časno i u skladu s diplomatskim uzusima: problem je u donositeljima političkih odluka koji ne shvaćaju kako koristiti diplomaciju, a upitno je imaju li uopće jasno određene interese i ciljeve vanjske politike. Takvih primjera ima i drugdje, no nije nam cilj ukazivati kako su i drugi loši, moramo raditi da mi postanemo bolji.

Što se tiče srbijanske vanjske politike, ona počiva na jasnim nacionalnim interesima, kako god ih mi gledali. Ideološka strana srbijanske diplomacije je jaka i predstavlja kamen spoticanja u razvoju dobrosusjedskih odnosa s gotovo svim državama u srbijanskom okruženju. No, istovremeno Srbija ostvaruje svoje gospodarske, pa i političko-pragmatične interese. Kao primjer može poslužiti odlazak velike delegacije srbijanskih gospodarstvenika na poduzetnički skup u Prištinu, zbog čega su kosovski proizvođači bojkotirali ovaj događaj. Prednost srbijanske nad hrvatskom diplomacijom jest u koherentnosti diplomatskih koraka i jasnim određivanjem ciljeva i interesa; njezin je nedostatak što ideološki počiva i dalje na idejama iz 19. stoljeća.

BLOKOVI MOĆI

Dojam je da s retorikom iz Srbije prema RH, ali i ukupno uzevši sa zemljama zapadnog Balkana, ima problem i Europska unija?

- Prvo, ako Hrvatska ima problem s tom retorikom, onda automatski ima i Europska unija, s obzirom na to da smo članica te supranacionalne organizacije. Drugo, problemi koje Europa ima sa zapadnim Balkanom stari su i nepromjenjivi od Daytonskog sporazuma i završetka krize na Kosovu. Retorika je znak manjka napretka političkog, društvenog i gospodarskog razvoja ovih zemalja, ali i europske nesloge oko rješavanja pojedinih pitanja: budućeg ustroja Bosne i Hercegovine, pitanja neupitnog priznanja Kosova, podjele moći u Makedoniji, rješavanja korupcije i organiziranog kriminala, itd. Rješenje traži napore i EU-a i tih zemalja, no osim što Europljani nude uobičajene recepte rješenja tih problema, odnosno način pristupa europskoj integraciji koji je važio za sve zemlje članice, poteškoća je i u unutarnjoj sumnjičavosti i neslozi oko članstva u EU, posebice u zemljama kao što je Bosna i Hercegovina.

Koliko su u odnosima RH, Srbije i drugih zemalja u regiji, važni geostrateški interesi, poglavito Rusije, EU-a, ali i SAD-a?

- Svakako geostrateški interesi velikih sila imaju svoju ulogu. Općenito se ovdje vidi uzorak koji postoji i drugdje na svijetu. U borbi za razvoj multipolarnosti u međunarodnim političkim odnosima, odnosno nestanka unipolarne moći Sjedinjenih Država i nastanka niza “blokova” moći, “testiranja” se provode svugdje gdje za to postoje preduvjeti. Trenutačno je najveći takav ispit vidljiv u Siriji, ali se multipolarna ideja propituje i drugdje. S obzirom na to da su Sjedinjene Države u svojoj novoj strategiji nacionalne sigurnosti postavile Balkan na treće mjesto prioriteta (iza istočne Azije i Bliskog istoka), može se očekivati pojačan interes velikih svjetskih i regionalnih sila za jugoistočnu Europu. Ovdje govorimo prije svega o srazu interesa Rusije, Sjedinjenih Država, Kine, ali i Turske, Njemačke i Poljske, koji svi imaju neke regionalne ideje utjecaja. Energetski putevi, terminali i putanje Puta svile, Inicijativa Tri mora, sve su to načini putem kojih se propituje moć velikih sila, uostalom, nisu li i razgovori oko Sberbanke i potraživanja u Agrokoru projekcija ruske moći na Balkanu?

STRAH OD REFORMI

Na samitu u Bruxellesu, čelnici Europske unije usvojili su zaključke o zapadnom Balkanu i pozvali na jasnu potvrdu europske perspektive regije. No, budući da je problema u regiji napretek, može li se očekivati neki zapaženiji napredak, i o čemu sve to ovisi?

- Kao što sam rekao, napredak ovisi o slozi svih država članica Europske unije (primjerice, hoćemo li svi priznati Kosovo kao neovisnu državu ili nećemo), a potom o lokalnim odlukama u pojedinim zemljama zapadnog Balkana. Ovdje se ponavlja stalna floskula država jugoistočne Europe, na pitanje što bi ove zemlje htjele, svi spremno odgovaraju da su za njih važne europske integracije. Dakle, europska perspektiva je na umu svih političara, no kada je potrebno pokrenuti korake prema toj integraciji, nastaju problemi, jer ti koraci znače goleme reforme i promjenu uobičajenog političkog procesa, institucionalizirane partitokracije, klijentelizma, korupcije te završetak viđenja političke funkcije isključivo kao spoils sustava, odnosno ideje da se dobivanjem izbora država shvaća kao izvor osobnog bogaćenja. Ova pitanja, dakako, nisu riješena u potpunosti ni u Hrvatskoj, ni u zemljama poput Rumunjske, Bugarske, Grčke, pa ni Italije. Tu leži politički pragmatizam: ako vodeće zemlje Europske unije žele Srbiju, BiH i ostale države zapadnog Balkana u europskom klubu, to će se dogoditi, bez obzira na to hoće li promjene biti kozmetičke ili stvarne.(D.J.)

Međunarodni faktor

Uz dobar odnos sa susjedima, hrvatski strateški interes je Srbiju u najkraćem razumnom roku uvesti u Europsku uniju, službeni je stav hrvatske Vlade. Ali, svijest javnosti u Srbiji o tome ne postoji. Na unutarnjem planu stalno se govori o problematičnim odnosima Beograda i Zagreba. Osim mitskih brojki žrtava u svim ratovima, ne govori se o konkretnim problemima. A ta opaka susjedska igra (bizantinska narav srbijanske diplomacije ispraksirana je kroz burnu povijest!) još se naslanja i na međunarodni faktor koji na ovom prostoru ponovno zaoštrava sukobe. Tu se interesi isprepliću, odnosi kompliciraju, naročito imajući u vidu novi peterokut SAD-EU-Rusija-Turska-Kina.

Umjesto dijaloga po tko zna koji put sa srbijanske strane padaju teške riječi i gomilaju se neprijateljske geste...

Srbija još uvijek ima evidentni problem nedovršenog utopijskog nacionalnog pitanja - svi Srbi u jednoj državi

Možda ste propustili...

INTERVJU: SREĆKO HORVAT, HRVATSKI FILOZOF I POLITIČKI AKTIVIST

Za probleme u Slavoniji nije kriv komunizam nego kapitalizam!

TEMA TJEDNA: APSURDI HRVATSKOG TRŽIŠTA (NE)RADA (I.)

Svi neradnici na budžetu države

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

INTERVJU: SREĆKO HORVAT, HRVATSKI FILOZOF I POLITIČKI AKTIVIST

Za probleme u Slavoniji nije kriv komunizam nego kapitalizam!

2

TEMA TJEDNA: APSURDI HRVATSKOG TRŽIŠTA (NE)RADA (I.)

Svi neradnici na budžetu države

3

REPORTAŽA: URUGVAJ

Montevideo, Slavonac te vidjeo