Magazin
INTERVJU: DR. SC. SENADA ŠELO ŠABIĆ

Mentalitet žrtve gotovo je prirodno stanje na ovim našim prostorima
Objavljeno 5. svibnja, 2018.

Nakon neprimjerenih izjava srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina (ali i Vučića, Dačića), koji inače ne propušta priliku gotovo svakodnevno “dijeliti lekcije” Hrvatskoj, odnosi između Republike Hrvatske i Srbije eskalirali su u tolikoj mjeri da je i Europska unija morala reagirati pozivajući obje strane na smirenje tenzija i normalizaciju.

O aktualnoj situaciji i posljedicama koje narušeni politički (diplomatski) odnosi čine za obje zemlje, razgovarali smo s dr. sc. Senadom Šelo Šabić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose.

RASIPANJE ENERGIJE

Uzimajući sve u obzir, dojam je kako su odnosi između Hrvatske i Srbije najnapetiji u posljednjih 15-20 godina. Kako sve to komentirate, uključujući pritom, osim srbijanske, i hrvatsku vanjsku politiku?

- Hrvatsko-srpski odnosi tradicionalno su zategnuti i napeti zbog niza neriješenih pitanja. Naravno da je u takvim okolnostima dovoljna iskra da bukne plamen. Ja ne namjeravam tražiti uzroke takvog stanja u ovom razgovoru, ali mogu samo reći da nije u hrvatskom interesu da ulaže energiju, vrijeme i resurse u međudržavna prepucavanja. Bilo bi, naravno, poželjno da energiju koristimo za konstruktivno rješavanje otvorenih pitanja koja postoje između dvije zemlje. Ne možemo promijeniti mjesto boravka svojih država, jesmo i ostat ćemo susjedi jedni drugima. Ma kako bilo teško nadvladati neke teme ili riješiti probleme iz prošlosti, oni će nas nastaviti opterećivati sve dok ne skupimo hrabrosti, snage i volje da okrenemo novu stranicu.

Često se kaže da je za promjenu, za takav iskorak, potrebno dvoje. Slažem se da je za odnos potrebno dvoje. Ali to ne znači da jedna strana nije u stanju promijeniti svoj obrazac ponašanja. Samom takvom promjenom utječete na promjenu odnosa. Kao i u bilo kojoj drugoj vezi, i države samim činom povezanosti, svojim ponašanjem izazivaju reakciju druge strane. Naravno da je reakcija manje ako imate odnos s nekom državom koja vam je daleko, ili s njom nemate intenzivne odnose. Između vas ona vlada mir. Ali države s kojima ste u vezi, htjeli vi to ili ne htjeli, traže vaš angažman. I vi tu možete odlučiti što ćete učiniti - možda ne možete promijeniti činjenicu da ste u odnosu, ali imate slobodu odlučivanja kako ćete se u tom odnosu postaviti.

Ovo vrijedi kako za Hrvatsku, tako i za Srbiju. Kod nas, kao niti igdje na Balkanu, nije došlo do iskrenog pomirenja. A iskreno pomirenje traži i vjerodostojnu samokritiku. Za to je potrebna hrabrost, ali su moguće dobrobiti velike. I državama, kao i pojedincima, to može biti duboko oslobađajuće iskustvo. Meni se čini da je samokritika potrebna zbog nas samih, zbog svoje savjesti. Sve dok svoje vlastite postupke uvjetujete ponašanjem druge strane, niste slobodni.

No, da se vratimo vašem pitanju. Kako ocjenjujem vanjsku politiku RH, odnosno RS-a? Mislim da je u Hrvatskoj Vlada generalno na dobrom tragu što se tiče većine tema u EU i šire u svijetu. Mnogo lošije prolazimo kada su u pitanju bliži susjedi. O odnosu sa Srbijom upravo razgovaramo, ali kako ste pitali za ocjenu ukupne vanjske politike, onda je neizostavno spomenuti BiH. A prema BiH hrvatska Vlada, iz nekog razloga, zagovara stavove koji opterećuju međusobne odnose i ne pridonose stabilnosti u susjedstvu. Bez obzira na proklamirane stavove, mislim da ključ za takvu politiku treba tražiti u činjenici da Hrvatska još nikada nije u potpunosti prihvatila BiH kao ravnopravnu, suverenu zemlju, nego sebi pripisuje odgovornost i zadaće 'pomaganja' BiH koje bi, zbog sebe prije svega, trebala što prije napustiti.

Za srbijansku vanjsku politiku mogu samo reći da se u Europsku uniju neće moći ući s nedefiniranom vanjskom politikom. Morat ćete ključne vanjskopolitičke odrednice jasno i nedvosmisleno dijeliti s drugim članicama. Moguće je danas biti članica EU-a i voditi politiku dvostrukih mjerila, ili vanjsku politiku koja nije uvijek u duhu vrijednosti EU-a, ili interesa Unije. Nadam se da će takva politika određenih članica Unije gubiti potporu građana tih država, odnosno da će ti isti građani dati odgovor žele li biti u Uniji, ili smatraju da će im biti bolje ako iz nje iziđu i svoje interese realiziraju s nekim drugim partnerima. To je legitimno. Nije prihvatljivo jedino da uživate privilegij članstva, a da ne pridonosite ništa, ili još gore, da podrivate Uniju iznutra. Unutarnje pospremanje je zadatak koji Unija mora učiniti unutar sebe. No, da se vratim na poziciju budućih članica - ono što je dopušteno članicama nije kandidatima. Tu vrijede druga pravila i zato će bilo koja nova članica EU-a morati još više dokazivati svoju vjerodostojnost nego što je to bio slučaj u prošlosti.

Za razliku od političkih, ekonomski odnosi Hrvatske i Srbije nemaju većih problema. Kako to komentirate?

- Trgovinska razmjena i ekonomski odnosi općenito su na uzlaznoj putanji između dvije zemlje. Mogli bi biti i značajno viši, ali takvo nešto ne dolazi preko noći. Za jačanje veza u privredi i među građanima potrebno je ipak uspostaviti bolje političke odnose. Zbog toga je politika važna - ona sama po sebi ne donosi rast ili napredak društva, ali ga postavlja na kolosijek i određuje smjer kojim društvo ide.

Obje zemlje kao prve trgovinske partnere i najveće ulagače u svoju privredu imaju zemlje EU-a. Stoga je za očekivati i da će međusobne ekonomske veze rasti s napretkom Srbije k članstvu u Europskoj uniji, odnosno općim ekonomskim napretkom u jugoistočnoj Europi do kojega će, nadam se, kad-tad doći. Susjedstvo je jedino ekonomsko područje gdje Hrvatska ostvaruje suficit izvoza roba i gdje je visoko pozicionirana kao zemlja ulagač. To su komparativne prednosti koje su još uvijek velikim dijelom rezultat prošlih vremena, ali ih Hrvatska neće moći održati ako ne bude ulagala u svoju vlastitu konkurentnost i ekonomski razvoj

ULOGA EUROPSKE UNIJE

Na samitu u Bruxellesu, čelnici Europske unije usvojili su zaključke o zapadnom Balkanu i pozvali na jasnu potvrdu europske perspektive regije. Što nam o tome možete reći?

- Rasprava o zapadnom Balkanu (ZB) odgođena je za sastanak Europskog vijeća u lipnju ove godine. Nije bilo neke velike rasprave o ZB-u na zadnjem samitu. Europska komisija objavila je u veljači ove godine novu strategiju proširenja za zemlje ZB-a koja ima za cilj potvrditi interes EU-a za prihvaćanjem novih članica sa ZB-om, pod uvjetom da one provedu tražene reforme. Jedno od ključnih pitanja jest vladavina prava i borba protiv korupcije koja je u ovoj strategiji istaknuta, uz ispunjenje drugih zahtjeva koje EU traži od budućih članica. No, s obzirom na sve unutarnje izazove s kojima se EU suočava, vrlo je izvjesno da će se ona u idućem razdoblju više baviti sobom nego primanjem novih članica.

Kada se takvo što čuje, u zemljama regije nastaje rezignacija - neće biti tako brzog proširenja EU-a, pa čemu se onda truditi? Međutim, reforme koje se traže su višegeneracijsko pitanje i to bi mi u Hrvatskoj jako dobro trebali znati.

Bez obzira na datum ulaska, svaka zemlja, ako dijeli vrijednosti i želi raditi prema pravilima EU-a, može djelovati odmah i vrijeme koje stoji ispred, u budućnosti, iskoristiti za promjene u svom društvu, a ne stagnaciju ili regresiju.

EU, dakle, ima politiku otvorenih vrata za zemlje ZB-a, ali taj poziv nije bezuvjetan. Ono s čime se odmah počne licitirati jest da ako EU bude držala zemlje ZB-a izvan svog članstva dugo, onda će drugi igrači, kao Rusija ili Turska, postati sve jači. To je vjerojatno točno do određene mjere. Ali članstvo u EU nije licitacija, pa tko ponudi više. Prije svega zemlje trebaju iskazati istinsku želju za članstvom. I započeti, jer nemaju mogućnost izbora, sa ispunjavanjem kriterija. Kada već pokažete određeni napredak, onda imate bolju šansu da kroz uspješnu vanjsku politiku sebi određene dionice puta olakšate ili ubrzate. Ali nećete dobiti članstvo tako što ćete prijetiti Bruxellesu da ćete se prikloniti Moskvi ili Ankari ako vam u kratkom roku ne izdaju člansku iskaznicu.

Logično je da u srazu odnosa između Zapada i Rusije, Rusija pokušava realizirati svoje interese u Europi na način kako može, uključujući kompliciranje odnosa na Balkanu i slabljenje EU-a i NATO-a. I Turska, koja se udaljava od EU-a, traži svoj prostor na Balkanu gdje ne promovira europske vrijednosti. Nije, dakle, pitanje što žele Rusija ili Turska. To znamo. Pitanje je što žele zemlje ZB-a?

No, budući da je problema u regiji napretek, može li se očekivati neki zapaženiji napredak, i o čemu sve to ovisi?

- Problema u regiji je mnogo. Ali kao što vidite u ovom intervjuu, ja ne zagovaram prebacivanje odgovornosti na druge. Tako je, naravno, lakše. Mentalitet žrtve je gotovo prirodno stanje na ovim našim prostorima. Moj narod je u pravu, a naš neprijatelj s druge strane uvijek u krivu. Ali kako ikada možemo napraviti korak jedan prema drugome ako stalno okrećemo glavu jedni od drugih?

Pitate me o čemu ovisi napredak? O nama samima. Svakome od nas. Ja ne mogu mijenjati druge, ali mogu mijenjati sebe. No, s obzirom na to da je to teško, ponekad bolno, iscrpljujuće, i ne donosi političke poene, mislim da ne možemo u budućnosti očekivati neki zapaženiji napredak u ovoj regiji. Probleme nećemo rješavati, novi će pristizati, a mi ćemo prebacivati odgovornost jedni na druge i lobirati druge zemlje da se zauzmu za nas. Mladi ljudi kojima se ne da više čekati, u međuvremenu će otići.(D.J.)

Kod nas, kao niti igdje na Balkanu, nije došlo do iskrenog pomirenja. A iskreno pomirenje traži i vjerodostojnu samokritiku...

Možda ste propustili...