Magazin
SRBIJA - HRVATSKA: ESKALACIJA NAPETOSTI (II.)

Ivo Banac: Stara strategija s novom taktikom
Objavljeno 5. svibnja, 2018.
Mnogi među nama su mnogo uložili u zaštitu prava naših srpskih sugrađana kad im 1990-ih nije bilo lako. Za nagradu smo prečesto dobili batine

Kako ocjenjuje sadašnje međususjedske, napose političke odnose između Hrvatske i Srbije, uzimajući u obzir sve što se događa u posljednje vrijeme, pitali smo profesora emeritusa Ivu Banca.

- Odnosi su loši i teško da će se popraviti u dogledno vrijeme. Razlog tomu je agresivna politika Vučićeve stranke i njenih saveznika u pokušajima revizije učinaka Miloševićevog rata protiv Hrvatske, Bosne i Hercegovine i, naravno, Kosova. Na međunarodnom se planu želi poslati poruka da je Srbija bila žrtva susjeda i Zapada, da su rezultati rata nepravedni, da su najviše stradali Srbi, da je u Hrvatskoj na djelu ustašizacija, da Kosovom vladaju ratni zločinci i da je Srbija bolji materijal za EU od bilo kojeg susjeda. Nažalost, to pada na plodno tlo, što se može i dokazati idiotskim nastupom predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska u Beogradu prošlog tjedna kad je Vučića hvalio kao najvećeg Srbina u komu je prepoznao “srodnu dušu” i “živi dokaz da se u isto vreme može biti veliki patriot i racionalni pragmatičar”. Srećom, za zamjenicu novog američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona nedavno je imenovana Mira Radielović Ricardel, koja srbijansku politiku poznaje neusporedivo bolje od “povjesničara” Tuska.

Za razliku od gospodarske suradnje, politički odnosi sve su gori. Tko je za to više odgovoran, RH ili Srbija?

- Nisam primijetio da Hrvatska u svijetu pokušava raskrinkati srbijanskog predsjednika kao aktivista četničkog pokreta, što je on bio, ili kao čovjeka koji je stvarao protuhrvatsku histeriju, što radi i danas. Nisam primijetio da službeni Zagreb “razobličava” Miloševićeva poslušnika “Malog Slobu” Dačića, ili šalje informacije preko svoje diplomatske mreže o ovom običnom ratnom hušaču. Nisam primijetio da itko kod nas upoznava svjetske medije o politici SPC-a, o ludosti zadovoljavanja ove političke organizacije koja djeluje pod krinkom duhovnosti. Nisam primijetio da bilo koja ozbiljna politička opcija u Hrvatskoj traži dijelove srbijanskog teritorija, ili se miješa u jezičnu i kulturnu politiku Srbije. Nemam ništa protiv gospodarske suradnje, ali politička suradnja pričekat će neka druga vremena, kad beogradski gazde shvate da opetovano ponavljaju istu gubitničku politiku.

Može li se zaključiti da je bizantizam u najnegativnijoj varijanti konstantna politika Srbije, skupa s Memoradumom o velikoj Srbiji na štetu susjednih naroda?

- Ne bih to nazvao bizantizmom, jer je Bizant bio velika civilizacija. Ovo je provincijska politika malog balkanskog imperijalizma koji je u prvoj polovini 20. stoljeća imao razmjerno mnogo uspjeha, ali onda hazarderski izgubio gotovo sve. Ako je riječ o bizantizmu, onda je to bizantizam protivnika cara Ivana VIII. Paleologa, koji su sve učinili da potope crkveno jedinstvo postignuto na koncilu u Ferrari (1439.), jer su im Osmanlije bili miliji od “Latina”. San o velikoj Srbiji nikad nije imao šanse, jer su za to potrebni brojevi, gospodarska moć, kulturna vizija, širenje slobode, privlačna ponuda i kakvo-takvo odustajanje od nasilja. Zato su Mađari za svoga Zlatnog doba (1867.-1914.) imali dosta asimilatorskog uspjeha, premda ni oni nisu imali dovoljno vremena da očuvaju svoju veliku Ugarsku. No, beogradski umovi misle da će staru strategiju postići novom taktikom. U međuvremenu se laže i krivotvori.

Svjedoci smo da se srpska agresija na Hrvatsku, srećom, samo na riječima, i danas, u mirnodopskom razdoblju, nastavlja. Što treba i može u takvom “odnosu” učiniti RH?

- Korak u pravom smjeru je obustavljanje ovog neprestanog harangiranja raznih Vulina, dakle službenih predstavnika Srbije, koji dolaze kod nas i onda mokre po našem tepihu, kao “Hrvati su ustaše, Jasenovac i Jadovno su mjera naših odnosa” itd. Ne bi bilo zgorega zaustaviti veseli politički turizam raznih episkopa koji kršćanstvo provode anatemama i povijesnim falsifikatima. No, to su sitnice. Potrebno je da našim političarima dođe do mozga da se sa Srbijom danas, a možda i sutra, ne može ništa poduzeti. Ne treba tamo odlaziti u razna beskorisna hodočašća, sastajati se na mostovima, dolaziti na čestitanja, stvarati iluziju nekog pomaka. U ovom je trenutku potrebna politika blage nebrige. Kad Vučić i njegova pouzdana premijerka s krčkim korijenima (koje gluposti!), shvate da moraju dobiti i naš glas kako bi ušli u EU, onda možda prestanu s propagandom, povrate arhive i druge pokradene predmete, prihvate republičku granicu iz SFRJ i svima nam uštede nepotrebno uzrujavanje. Bit će problema. Gospoda Pupovac i Jović će se ljutiti, u Bruxellesu će vršiti pritiske, itd. No, svaka će hrvatska vlada morati odvagnuti hoće li prokockati našu jedinu šansu da se Srbija urazumi, ili će i u ovome popustiti. Politika popuštanja uvijek vodi u nove sukobe.

Imali li pritom i u Srbiji zdravih snaga koje se mogu, ili to čine, suprostaviti politici Vučića, Vulina, Dačića...?

- Moramo vjerovati u zdrave snage, ali ne pretjerano. Mnogi među nama su mnogo uložili u zaštitu prava naših srpskih sugrađana kad im 1990-ih nije bilo lako. Za nagradu smo prečesto dobili batine. Zato, ne treba pretjerivati. Pas de zèle!(D.J.)

 

NENAD PISKAČ, publicist, putopisac, esejist, književnik i komentator društvenih zbivanja

Europski Vučić samo je loš vic

Poslijeratni normalizacijski odnosi Hrvatske i Srbije počeli su i završili 1996. međusobnim Sporazumom o normalizaciji. Otad do danas na snazi je neobjavljeni sporazum o nenormalizaciji uz pomoć kojega se na jugoslavenskim temeljima mic po mic gradi novo bratstvo i jedinstvo starih ideologija koje su u obje države prihvatile i novu, rodnu ideologiju. Trenutačno dvije države spaja lojalnost trima ideologijama, a to su velikosrpska, jugokomunistička i sada rodna.

Srbija “odnose” s Hrvatskom konstantno gradi na jasenovačkome mitu i kolektivnoj krivnji hrvatskoga naroda “oduvek i zauvek”. S nekoliko dodatnih teza, kao što su: Oluja je zločin, samostalna Hrvatska je nova NDH, Stepinac je “ustaški vikar”..., i tako dalje, prema receptu - što gore, to bolje. Srbija računa u Hrvatskoj na odlično raspoređene nelustrirane jugointegraliste.

Hrvatska odnose sa Srbijom gradi naširoko zaobilazeći Sporazum o normalizaciji iz 1996. koristeći pritom dnevnopolitičke mitove i doskočice, kao npr. nedavni vic o “europskom Vučiću”. Režim odnose gradi prešućujući, relativizirajući, amnestirajući, konvalidirajući, ispod žita usvajajući tko zna koliko “bilateralnih sporazuma” o čijim sadržajima ne znamo ništa. Podilazeći pritom najpoznatijem etnobiznismenu “na ovim prostorima”, koji je evoluirao u međudržavnoga oficira za vezu.

Dosad su Hrvatska i Srbija usuglasile relativizaciju srbijanskoga zločina protiv mira i agresiju. S te su strane službeni odnosi dobri. A glede “europskoga puta” odnosi su odlični. I prije negoli su se Srbi izjasnili hoće li ili neće u EU, režim u Hrvatskoj je bez glasa protiv vladajućih i oporbenih, usvojio aksiom o tome da je ulazak Srbije u EU - hrvatski strateški interes. Nije! Do toga zaključka, demokratski neverificiranoga u obje države, došli su jer su “zaboravili prošlost i okrenuli se budućnosti”. Budućnost su shvatili kao borbu za bolju prošlost. Time Hrvate prevode žedne preko vode i štite spomenute tri ideologije uz pomoć kojih drže u pokornosti državu i naciju. Baš kao i srbijanski režim tamošnji narod i državu.

Što se Hrvatske tiče, ona će provoditi normalizaciju tek kad na vlast dođu političke snage koje će poštovati Sporazum o normalizaciji iz 1996., kojim je Srbija priznala ratni poraz i prihvatila posljedice agresije. Jedan od boljih hrvatskih poteza koji bi pridonio normalizaciji bio bi puno priznanje Hrvatske pravoslavne Crkve. Normalno je da SPC djeluje u Srbiji, kako joj i ime govori, a HPC u Hrvatskoj. Međutim, iako je autokefalna, režim ne želi priznati HPC. Primjer je to kako poredak i danas njeguje protuhrvatske politike 20. stoljeća.

Što se Srbije tiče, ona u ovom stoljeću neće prihvatiti normalnu normalizaciju, budući da je izvana i iznutra, osobito iz SPC-a, potiču da nastavi s politikom “balkanskoga milicajca”.

EU ne može bitno utjecati, sve i da hoće, a neće, na normalizaciju odnosa Hrvatske i Srbije. Prije bismo mogli reći kako EU podupire nenormalne odnose na, kako kaže, zapadnom Balkanu. EU ne vidi dvije države, nego jedan zapadni Balkan. Piše nam čak i zajedničke povijesne čitanke! Time pridonosi nestabilnosti područja južno od Sutle i sjeverno od Grčke. Uguravanje Hrvatske na zapadni Balkan sa stajališta Ustava - protuustavan je čin. A kako se zovu političari, gubernatori, oficiri i trgovci nacionalnim interesima, a koji provode protuustavne politike, ostavljam čitateljima da sami odgovore.

 

DR. SC. JULIJA BARUNČIĆ PLETIKOSIĆ, Voditeljica Odjela za znanstveno istraživanje Domovinskog rata, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb

Kolektivni nedostatak volje za suočavanjem s odgovornošću za rat

Nedavna izjava ministra obrane Republike Srbije Aleksandra Vulina, da o njegovom dolasku u Republiku Hrvatsku u povodu komemoracije u Jasenovcu “...može odlučiti vrhovni komandant Vojske Republike Srbije, gospodin Aleksandar Vučić, a nikako o tome ne mogu odlučiti hrvatski ministri...”, posljednji je u nizu pokazatelj (ponovnog) pogoršanja hrvatsko-srpskih odnosa i kontinuiteta retorike koju zagovaraju pojedini ministri u vladi Republike Srbije, a koja svoje ishodište temelji na velikosrpskoj ideologiji koja je početkom 1990-ih dovela do agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske notom upućenom Veleposlanstvu Republike Srbije u Zagrebu osudilo je takvu izjavu ministra Vulina i donijelo odluku prema kojoj ministar Vulin do daljnjega nije dobrodošao u Republiku Hrvatsku, a vlada Republike Srbije brzo je odgovorila recipročnom mjerom i hrvatskog ministra obrane Damira Krstičevića proglasila nepoželjnom osobom u Srbiji. Navedeni događaji govore u prilog činjenici o kontinuitetu neprimjerenih i netočnih izjava pojedinih aktera službene srbijanske politike koje ne pridonose razvoju boljih odnosa sa Srbijom, naprotiv. Također, u tom kontekstu treba spomenuti i nedavni incident s paljenjem hrvatske zastave i vrijeđanjem hrvatskog izaslanstva u Beogradu, od strane Vojislava Šešelja, nedavno pravomoćno osuđenog za progon vojvođanskih Hrvata (iako nije osuđen za brojne druge huškačke govore po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). Nije previše “utješna” činjenica da je Vojislav Šešelj danas samo propali velikosrpski nacionalist, jer ostaje zabrinjavajuća ona da je Šešelj i dalje predsjednik parlamentarne stranke u Srbiji i kao takav aktivan član političkog života današnje Srbije. Isto tako, kad se pogleda današnji politički vrh u Srbiji, počevši od samoga predsjednika Aleksandra Vučića, preko ministara u vladi Republike Srbije, činjenica je da je velik dio njih propagirao i provodio velikosrpske ideje u prvoj polovini 1990-ih. No još je problematičnije, kako za samu današnju Srbiju tako i za njezin odnos prema Hrvatskoj i događajima iz najnovije povijesti, što njihova retorika i nakon više od dva desetljeća od propasti plana stvaranja tzv. velike Srbije, kontinuirano živi u političkom životu u Srbiji.

Svi verbalni ispadi takve politike, ne samo ovi posljednji, mogu se tretirati i kao provokacije koje treba ignorirati i politički ih nadići, no zbog činjenice da ni ostali subjekti političkog života u Srbiji i članovi najužeg državnog vrha (uz predsjednika Vučića, premijerka Ana Brnabić, ministar vanjskih poslova i potpredsjednik vlade Ivica Dačić), u takvim izjavama ne vide ništa sporno, ili u najmanju ruku neprimjereno te time prešutno ili otvoreno odobravaju Vulinove ispade, ili Šešeljeve provokacije, samo potvrđuju kolektivni nedostatak volje za suočavanjem s odgovornošću za događaje u prvoj polovini 1990-ih.

VELIKOSRPSKA IDEJA

Iako posao (ne)polemiziranja s navedenim akterima srbijanske političke scene pripada u sferu politike, pa je on zadaća hrvatskog državnog i političkog vodstva i hrvatske diplomacije, treba ipak podsjetiti na neke nepobitne činjenice utemeljene na izvorima, a koje autori štetnih i pogrešnih izjava u Srbiji uporno ignoriraju. Velikosrpski projekti iz 19. stoljeća prema kojima je zapadna granica tzv. velike Srbije bila planirana do smjera Virovitica - Pakrac - Karlovac - Ogulin - Karlobag, dakle duboko na hrvatskom teritoriju, bili su okosnica na kojoj je oživjela velikosrpska ideja 1980-ih. Vidljivo je to i u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti čiji je dio objavljen u Večernjim novostima u Beogradu 1986. godine, a koji je, podržan od nacionalističke politike u Srbiji, sa Slobodanom Miloševićem na čelu, zapravo odredio smjer rješavanja srpskog pitanja unutar jugoslavenske federacije na način da Srbi zaokruže svoj etnički teritorij, zbog navodne ugroženosti Srba i srpstva u tadašnjoj Jugoslaviji. Ta je ideologija, nažalost, i danas vrlo živa, bar u retorici srbijanskog političkog vrha kada je riječ o odnosima s Hrvatskom, i to je osnovna zapreka stvarnom dijalogu s aktualnom političkom garniturom na čelu Srbije. Također, sastavni dio takve retorike nametanje je kolektivne krivnje hrvatskom narodu zbog ustaških zločina iz razdoblja NDH, a u tom kontekstu su i izjave ministra Vulina o kardinalu Stepincu kao “ustaškom vikaru”, ili o “ustašama koje će dočekati predsjednika Vučića” (prije njegova dolaska u službeni posjet Hrvatskoj u veljači ove godine). Poistovjećivanje hrvatskih vlasti s ustaškim režimom osobito je bilo izraženo, čak i kod predstavnika Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, tijekom 1990. i 1991., kako bi se na taj način pokušala opravdati srpska pobuna u Hrvatskoj, a potom i ratna osvajanja srpske strane, u skladu s idejom “svi Srbi u jednoj državi”.

U kontekstu negiranja bilo kakve odgovornosti za početak rata u Hrvatskoj i okupaciju dijela njezina teritorija, te nelegalnog prekrajanja njezina teritorijalno-administrativnog ustroja početkom 1990-ih, mogu se promatrati, primjerice, ovih dana i izjave u Srbiji u povodu obilježavanja 23. godišnjice hrvatske oslobodilačke operacije “Bljesak” kojom je oslobođen okupirani dio zapadne Slavonije. S obreda za Srbe stradale u “Bljesku”, u organizaciji “Koordinacije srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih lica s prostora bivše Jugoslavije”, Hrvatskoj su ponovno upućene poruke da je “Bljesak” bio “završni čin etničkog čišćenja Srba s prostora zapadne Slavonije” (koje su gotovo identične porukama srpske strane kada govori o operaciji “Oluja”), pri čemu se potpuno pogrešno interpretiraju događaji od 1991. do 1995. na području zapadne Slavonije, ali i čitavog okupiranog područja Hrvatske i potpuno zanemaruje činjenica da je to područje, odnosno gotovo trećina hrvatskog teritorija bila okupirana, a višegodišnji neuspješni pregovori sa srpskom stranom koja nije prihvaćala nikakvu mogućnost ostanka srpskog stanovništva i mirnog suživota u Hrvatskoj, primorali su vlasti u Hrvatskoj na odluku o povratku okupiranog teritorija vojnim putem. Svi zločini moraju se osuditi bez iznimke (tako i oni počinjeni s hrvatske strane), svi nestali pronaći bez iznimke, no također se moraju uzeti u obzir i argumenti te imati u vidu navedene činjenice o uzrocima rata u Hrvatskoj kada se govori o najnovijoj povijesti hrvatsko-srpskih odnosa, što, bar zasad, dokle god je u Srbiji prisutan diskurs o “hrvatskoj vojnoj agresiji” i “etničkom čišćenju nad Srbima u Hrvatskoj” u kontekstu događaja 1991.-1995., očito nije moguće.

BEZ KATARZE

Kada srbijanska politika, umjesto takvog diskursa, bude spremna temeljito reinterpretirati događaje iz razdoblja 1980-ih i 1990-ih, te priznati odgovornost memorandumske (velikosrpske) politike i Slobodana Miloševića, uz potporu Jugoslavenske narodne armije, za početak rata i agresiju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a što će biti moguće tek kada u političkom životu Srbije ne budu sudjelovali istomišljenici miloševićevskog režima, tada će možda i katarza srbijanske unutarnje i vanjske politike biti moguća. Odnosno, tada će možda riječi sa sjednice vlade Republike Srbije, navedene u priopćenju u povodu proglašavanja ministra Krstičevića nepoželjnom osobom, da vlada Srbije “ostaje opredijeljena izgradnji dobrosusjedskih odnosa s Republikom Hrvatskom, suzdržavajući se od postupaka koji mogu pridonijeti narušavanju odnosa sa susjedima”, zvučati iskreno i otvoriti put produktivnom dijalogu, s ciljem rješavanja još uvijek otvorenih pitanja (problem nestalih osoba, povrata imovine i ratnih odšteta itd.), između Hrvatske i Srbije.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

INTERVJU: SREĆKO HORVAT, HRVATSKI FILOZOF I POLITIČKI AKTIVIST

Za probleme u Slavoniji nije kriv komunizam nego kapitalizam!

2

TEMA TJEDNA: APSURDI HRVATSKOG TRŽIŠTA (NE)RADA (I.)

Svi neradnici na budžetu države

3

REPORTAŽA: URUGVAJ

Montevideo, Slavonac te vidjeo