Premda je od objavljivanja knjige “Ideologija srpsko-hrvatskih sporova” prošlo više od četvrt stoljeća, to izdanje povjesničara, dr. sc. Mate Artukovića i danas je vrlo aktualno, posebice u svjetlu posljednjih događaja, izjava srbijanskog ministra Vulina, predsjednika Srbije Vučića i ukupnog napetog stanja u odnosima RH i Srbije.
Sažeto, koje su temeljne postavke do kojih ste došli svojim istraživanjima koje ste obznanili u spomenutoj knjizi?
- Knjiga je napisana prije 35 godina kao magistarski rad koji sam obranio kod akademika Vasilija Krestića u Beogradu. Objavljena je 1991. U knjizi je obrađena povijest i struktura ideologije najvažnije srpske stranke u Hrvatskoj, Srpske samostalne stranke. U središtu istraživanja bilo je njezino glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu 1884. - 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije. Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća. Ideologija ove stranke izuzetno je važna za razumijevanje hrvatsko-srpskih odnosa do danas. Srpska samostalna stranka posrbila je svu hrvatsku kulturu, negirala je postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino - Hrvata). Ako nešto i postoji, to čini klatež iz bijelog svijeta kojekakvih “bergera”, “mayera” i osobito “Judinih sinova”. Antisemitizam je bitna politička dogma Srpske samostalne stranke. Ali i neki srpski pripadnici vladine Narodne stranke zagovarali su antisemitizam. Temeljni je stav srpskih samostalaca da su Hrvati i Srbi dva različita kulturna svijeta. Da su Srbi pripadnici perspektivnog Istoka na čelu s Rusijom, a Hrvati pripadnici i predstavnici “trulog Zapada”, “Južni Poljaci” kako ih zove srpski i ruski onodobni tisak.
Što su tada stvorili Srbi u Hrvatskoj što im je omogućilo da igraju tako važnu ulogu?
- Istraživao sam ono što je stvorila Srpska samostalna stranka, najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo - Privrednik. Privrednik je čudesno društvo koje je 1897. - 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva. Neke od maksima izraženih u njihovu glasilu Privrednik, poput: “Nema većega dobročinstva nego dati čovjeku mogućnost da pošteno zaradi svoj kruh”, voljeli bismo i danas u Hrvatskoj češće slušati. Treba reći da je sav ovaj pothvat i na gospodarskom i osobito na političkom području bio financiran iz Beograda. Srpsku banku osnovao je Kosta Taušanović, srpski ministar koji je tada bio u egzilu u Zagrebu. I srpske zemljoradničke zadruge osnovane su pod utjecajem iz Srbije.
U Zagrebu je Srpska samostalna stranka pokrenula glasilo Srbobran, koje je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.
Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.
PRISVAJAČI KULTURE
No, svejedno, Srbi govore da su “neravnopravni” i “ugroženi”. U čemu je zapravo korijen hrvatsko-srpskih sukoba?
- Temlji uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”. Ovakve entografske karte izdavalo je ministarstvo prosvjete Kraljevine Srbije, bile su u lektiri “Knjiga za školu i narod”. Srpska samostalna stranka ne priznaje pojam “Hrvatska” i “hrvatski”, koji bi imao integrativnu funkciju i okupljao Dalmaciju, Slavoniju i Srijem. U tome su oni suglasni s banom Khuenom, koji je pojam “Hrvat” i “Hrvatska” izjednačavao s pojmom “Slavonac” i “Slavonija”, svodeći pojam “Hrvatska” samo na geografsku ekspresiju. Samostalci stalno cjepkaju Hrvatsku, pa kod njih nalazimo: Hrvatska, Lika, Banija, Kordun, Slavonija, Zagorje, Srijem. Naglašavaju regionalizme jer u tim područjima vide samo budući plijen Srbije. U jeku najuzavrelije atmosfere i protusrpskih demonstracija zbog antihrvatskoga programatskog članka objavljenog u Srbobranu, početkom rujna 1902. ovaj list piše dopis iz Varaždina, “sa mrtve straže Srpstva”. U glasilu Srpske patrijaršije u Karlovcima, Srpskom Sionu, ove se zemlje zovu “ovostrane naše zemlje”, “ovostrani naš narod”, “naši zapadni krajevi”. Dakle, jedan od temeljnih uzroka sukoba je prisvajanje i hrvatskih zemalja.
Osim velikosrpske državne ideje, što još smatrate važnim za razumijevanje hrvatsko-srpskih odnosa danas? Koji su drugi uzroci toga sukoba?
- Osim prisvajanja hrvatskoga teritorija srpski ideolozi u samostalnoj stranci prisvajaju i kulturu hrvatskoga naroda, cjelokupnu renesansnu književnost i književnost prosvjetiteljstva jer nisu imali djela iz tih razdoblja. I danas se ništa nije promijenilo. Tako su Srbi i srpski pisci postali Gundulić, Ruđer Bošković, Relković, Karlo Pavić (kanonik često napadane Đakovačko-srijemske biskupije), Andrija Kačić Miošić i mnogi drugi fratri i uvijek mrski isusovci. Tako su ti isti pisci završili u velikoj ediciji srpskih pisaca koju je izdala nedavno Matica srpska. Oni su i u knjizi “100 najznamenitijih Srba”, koja je izišla u Beogradu 2001. Ili npr. biografski leksikon Jovana Radojčića pod naslovom “Srbi - Srpska Krajina, Dalmacija, Slavonija, Hrvatska”, objavljena u Beogradu 1994. iz “Fonda istine o Srbima”. A u toj knjizi vidimo ne samo da su Gundulić i Bošković Srbi nego i mnogi drugi, pa čak i, sigurno, “najhrvatskiji pjesnik” August Harambašić, pa čak i Đuro Đaković. Ima li većega dokaza koji su podnijeli sami prisvajači hrvatske kulture da Dubrovnik nije srpski grad i da dubrovačka književnost nije srpska, da Slavonija nije srpska, od zločina koje je počinila komunistička JNA u ime srpske ideje nad Dubrovnikom i Slavonijom.
VRAČ POGAĐAČ
Često i danas čujemo da su Srbi “ugroženi”. Kako je bilo u vrijeme koje ste istraživali?
- Od 1878. vodi se politika koja je kontrolirana iz Beograda obuhvaćala sve okolne zemlje: Makedoniju, Kosovo, Ugarsku, Bansku Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu. Iz nekih od ovih zemalja (Makedonija, Kosovo, Bosna i Hercegovina) putuju razna protestna poslanstva na relaciji Beč-Carigrad-Petrograd koja samo govore o “ugroženosti” srpskog naroda. I tu i u drugim ovdje nabrojanim zemljama (Ugarska, banska Hrvatska, Dalmacija) stvaraju se stranke koje su pod izravnim utjecajem iz Beograda koji ih plaća i organizira.
Da bismo objasnili ovaj kult “ugroženog Srbina”, ne smijemo olako prijeći preko jednog detalja baš kad je u pitanju prisvajanje hrvatske kulturne baštine. Samostalci tada imaju proturječne kriterije u određivanju pripadanja narodu: katolici su Srbi kada se treba pohvaliti velikanima, ili kada treba istaknuti brojnost Srba. Ali ti isti katolici su Hrvati kad se treba istaknuti kako su Hrvati kroz povijest činili nepravde i “unijatili” Srbe. To je “istočni grijeh” Hrvata nastao baš u vrijeme kada i književnost koju se prisvaja. S jedne strane hoće se reći da Hrvati nemaju ni kulture, ni osoba koje su vrijedne spomena, a s druge strane da je to narod čiji su pripadnici kroz povijest nasljedno ugrožavali opstanak Srba, da su zločinci u pradjedu. I zato se od Hrvata, svojih suvremenika, traži “pokajanje” za “istočni grijeh” od kojega, kako piše Srbobran, “kamate stalno rastu”. Dakle, vidimo da se Hrvate optuživalo i u 19. stoljeću za nasljednu sklonost prema uništavanju Srba, što je preuzeo akademik Krestić kao jednu od svojih teza koja ga je proslavila u srpskom slušateljstvu. A što se tiče “unijaćenja”, radi se o vrlo neznatnim brojkama. U svim hrvatskim zemljama izgrađena je organizacijska struktura Pravoslavne Crkve, a Hrvatski sabor zabranio je samo protestanizam u Hrvatskoj, dok se razvoj Pravoslavne Crkve podupirao. U 19. stoljeću najviše je ljudi u Hrvatskoj prešlo na pravoslavnu vjeru, a najviše je izgubila Katolička Crkva, što je još jedan znak da pravoslavlje nije progonjeno.
U to se vrijeme tvrdilo da se u Hrvatskoj na temelju Mažuranićeva školskog zakona Srbe pohrvaćuje (Mažuranića se u Srbobranu nazivalo “hijenom srpskih škola” i “kradljivcem” Njegoševa epa Smrt Smail-age Čengića. Usput rečeno, bilo je vremena kad je i Mažuranić proglašen srpskim piscem. Jedno englesko izdanje njegova Smail-age to svjedoči). Jauci koji odjekuju sa stranica onodobnog srpskog tiska nekritički su se preselili i danas u srpsku historiografiju (akademik Krestić). Demanitra ih svako statističko istraživanje o broju pučanstva. Valjda bi se to “pohrvaćivanje” moralo odraziti i na broju pripadnika obaju naroda.
U to je vrijeme posebno draga srpskim ideolozima tema “ugroženog Srbina”, koju razvijaju po novinama i knjigama koje objavljuju. Koliko god literatura, koju objavljuju tada samostalci prenosila dnevne okršaje s hrvatskom opozicijom, prije svega sa Strankom prava, ona nije okrenuta samo prema sebi i oblikovanju nacionalnog identiteta Srba. U njoj je prije svega razvijena samosvijest, i to do tog stupnja da je postala agresivna. Primarno nadahnuće ove literature nije bol, patnja, ugroženost. I sada se ona ističe kao draga karakterna pratilja, ali samo na prvi pogled predstavlja temelj za inspiraciju. Ona se ističe dok se skupljaju aduti ili kao jedan od aduta. U biti ona vrši nadasve blagotvoran utjecaj. “Ugroženost” je u djelima srpskih samostalaca postala nacionalna filozofija, dio nacionalnog identiteta. Sjetva suza stvorila je kult “ugroženog Srbina” koji se njeguje, kako vidimo, i danas. Na desetcima tisuća stranica koje sam pročitao čitate na tisuću i jedan način ove varijacije: “Srbin je kriv što je živ”, “protiv Srbina raj i pakao”, “nevolja je samo za Srbina stvorena”, “za Srbina nigdje zaštite, nigdje pravde, nigdje zakona”, Srbi su “građani drugoga i trećega reda”, Srbe se “proganja”, ne da im se “srbovati”. Samo postojanje ovoga pojma govori da to nije točno. A onda kad malo zavirite u statistiku vlasti, vidite da to nije baš tako. Navest ćemo samo najvažnije: od Mažuranićeva vremena Srbin je stalno podban, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska). Kult “ugroženog Srbina” osobito je razvijao Sima Lukin Lazić, koji se nazvao “Vrač Pogađač”, srpski špijun, koji je pisao takve besmislice o povijesti Srba od prije 10.000 godina, kao o narodu koji je naseljavao tri četvrtine kugle zemaljske, da ga je Stanoje Stanojević nazvao lakrdijašem i lažljivcem. A on je na to odgovirio: “Kad bih znao da ću laganjem usrećiti svoj narod, lagao bih dan i noć, lagao bih kao pas”. Tu “povijest Srba” objavio je najprije u kalendaru Srbobran. I takav kalendar obasuo je najvećim pohvalama Čedomir Višnjić u prikazu objavljenom u Prosvjeti. Narodnom srpskom kalendaru za 1995., objavljenom u Zagrebu 1995. U posljednje vrijeme izišla je jedna izuzetno vrijedna knjiga koja kritizira takve neuravnotežene pristupe srpskoj povijesti. Knjigu je napisao dr. Radivoj Radić, a naslov joj je “Srbi pre Adama i posle njega”.
MIT O UGROŽENOSTI
Čime se može demistificirati kult “ugroženog Srbina”?
- Znanstvenim istraživanjem. To je učinio i akademik Krestić kada je problemu prilazio kao znanstvenik. I baš u vrijeme najgromoglasnijih jauka zbog “ugroženosti”, Zagreb postaje središte političkoga, gospodarskoga i kulturnoga života Srba u Monarhiji. Taj primat istrgnuo je iz ruku čak Novog Sada. Tu činjenicu da Zagreb postaje središte srpskoga političkog, kulturnog i ekonomskog života Srba u Monarhiji, u jednom svome radu istaknuo je i akademik Krestić. Ali nije objasnio kako je to moguće, kad su Srbi u Hrvatskoj prema tvrdnjama srpskog tiska, koje je i on preuzeo kao svoje znanstveno otkriće, i propovijeda ih i danas, do “genocida ugroženi”. Objašnjenje je jednostavno. Srpski ideolozi u svome tisku unaprijed su odlučili biti nezadovoljni. Akademik Krestić, nažalost, u tome ih je slijedio i ostao im vjeran do danas. Srpski političari u Hrvatskoj, koji slijede dr. Pupovca, novoga “Vrača Pogađača”, ušančili su se na tom položaju i danas. Kako kult “ugroženg Srbina” ima transvremenski karakter, ostat će to i prenijeti novim naraštajima, što je krajnje opasno za sve.
Često čujemo i danas da su Srbi “neravnopravni”?
- Srpske novine tada, a za njima i srpska historiografija od treniranja srpskog naroda da prihvati rat kao opciju do danas (mislim ponajprije na one koji slijede akademika Krestića) govore kako su Srbi u Hrvatskoj neravnopravni, da im se “ne priznaje ime”. Istina je da su pravaši smatrali pravoslani narod u Hrvatskoj Hrvatima. Da u pravoslavnom puku ni krajem 19. stoljeća nije bila razvijena srpska nacionalna svijest, svjedoči i sam Srbobran. No, povijest je pokazala da pravaši svojim negiranjem nisu bili u pravu. Ali, kad se govori o “neravnopravnosti”, ovdje moramo reći da se misli da se Srbima ne priznaje da postoje u Hrvatskoj kao “politički narod”, danas bismo rekli “konstitutivni”. Priznati nekoga kao “politički narod”, znači osigurati mogućnost da može imati svoju autonomnu teritorijalnu jedinicu, koja se može u prikladnom trenutku odvojiti i pripojiti drugoj državi. U ovom slučaju od Hrvatske i pripojiti Srbiji. To iskustvo Hrvati imaju sa Srijemom kada je stvorena Vojvodina 1850., pa 1918. i 1946., kao i s pokušajem 1990-ih. Srbi u Hrvatskoj to su pravo tražili za sebe ističući pri tome narodno načelo (i akademik Krestić tako isto), ali su se sami žestoko odupirali da se to isto načelo primijeni na Srbiju, kad je u pitanju npr. Kosovo. Srpski ideolozi napadaju one koji se pozivaju na “hrvatsko državno pravo”, ali brane pravo Srbije da na temlju istoga povijesnog i državnog prava traži Kosovo. Negiranje hrvatskoga državnog prava je u funkciji velikosrpske ideje, jer se želi određene hrvatske teritorije pripojiti Srbiji.
“POPOVI” I “ČIVUTI”
Još malo povijesti - koje nam pouke za ovo vrijeme daje glasoviti članak “Srbi i Hrvati” Nikole Stojanovića?
- Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”. Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva epitet “čivutsko-hrvatski”. Taj je pojam u nekim srpskim novinama stalno u simbiozi. Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost...” Tu “svesnu inteligenciju” odgojio je Massaryk.
Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici...  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.
APSOLUTNE BESMISLICE
Svjedoci smo da se srpska agresija na Hrvatsku, i danas, u mirnodopskom razdoblju, nastavlja. Što treba i može u takvom “odnosu” učiniti RH?
- U srpskom tisku, od vjerskoga do vojnoga i studentskoga, trajala je godinama kampanja koja je imala za cilj prikazati Srbe kao “ugroženi” narod. Napisane su cijele biblioteke s istom nakanom: Gojko Đogo, Vuk Drašković, Vojislav Lubarda, Milić Stanković, Jovan Radulović, Dobrica Ćosić, Danko Popović, u znanosti, nažalost, akademik Krestić. Kako se približavao kraj komunističke Jugoslavije, a znali su da je komunistička JNA uz njih, srpska komunistička elita proglašavala je sve što je hrvatsko ustaškim, fašističkim, nacističkim. To nije prestalo ni nakon vojnih poraza, kada se stvorila prilika da se srpski narod opomene da je izvor njegovih svih zala velikosrpska ideja. Nažalost, međunarodna zajednica nije tu priliku iskoristila, a u Hrvatskoj su ponovnim dolaskom tobože reformiranih komunista obnovljene stare optužbe iz najrigidnijih komunističkih vremena o “ustašizaciji koja ne da Hrvatskoj disati”. Time se nastavlja ono što je predvidio Nikola Stojanović o ulozi “svesne inteligencije”. Ta “svesna inteligencija” nije ništa naučila iz desetaka tisuća uzalud potrošenih snaga svojih predhodnika, pa i svojih očeva i djedova, čiji rad Srbiji nije niša pomogao, nego ju je gurnuo u ratove koje je izgubila i svome narodu strašno naštetila, a drugima donijela teške patnje i stradanja, i materijalna i duševna. Nitko danas u svijetu nije optužen za “fašizaciju”, samo Hrvatska. To je ne samo besmisleno, smiješno, nego i prije svega vrlo opasno, jer pruža ispriku za nove agresije. U toj je funkciji izjava da “ustašizacija Hrvatskoj ne da disati” apsolutna besmislica, ali opasna besmislica. S istim pokličima se kretalo na Hrvatsku tenkovima iz Beograda. Za slogu Hrvata i Srba preporučio bih hrvatskim političarima ono što je Strossmayer pisao Račkom u pismu 29. veljače 1864.: “Ja mniem da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji.” Kakve koristi imaju bilo Hrvati bilo Srbi što su komunisti proglasili dogmu o milijunskim srpskim žrtvama u Jasenovcu? Nositelji hrvatske vlasti moraju već jednom shvatiti da su im hrvatski branitelji dali slobodnu državu na pladnju, koju su samo branitelji stvorili krvlju, a da nositelji vlasti moraju osigurati suverenitet i ugled države koja im je darovana. Iznad svega treba braniti istinu o Domovinskom ratu, a ja vidim da se to na najvišim razinama ne čini. Postoji li u nametnutom kurikulu povijesti temeljni pojam o Domovinskom ratu: agresija? Što nam vrijede prazna zaklinjanja ministara da će se ta istina štititi kada nam djeca ne će tu istinu učiti? Komu za volju se ta istina prešućuje u tako važnom strateškom školskom dokumentu?
Ima li pritom i u Srbiji zdravih snaga, koje se mogu, ili to čine, suprotstaviti politici Vučića, Vulina, Dačića...?
- Ne mogu procjenjivati srpsku političku scenu. Znam samo pojedince iz znanosti, koji su itekako spremni na dijalog o svim spornim pitanjima. Nama nije problem predsjednik Vučić, ili ministri Vulin ili Dačić. Nama su problem oni u Hrvatskoj koji im daju opravdanje svojim suludim optužbama Hrvatske za fašizaciju i ustaštvo. Vulin, Vučić i Dačić samo ponavaljaju ono što su ovi govorili ili što kažu. Ne isključujem mogućnost da je i obrnuto.(D.J.)
Dr. sc. Mato Artuković, znanstveni savjetnik, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; autor knjige “Ideologija srpsko-hrvatskih sporova” (Zagreb, 1991.)