U Hrvatskoj je puno ljudi bez posla. Vidim da u njoj postoje različite opcije, nude se mogućnosti, samo ih treba iskoristiti, ističe balerina i plesna pedagoginja Velasco Farrera koju su posao, ljubav te u konačnici brak vratili u Osijek.

Kako je započela tvoja priča s gradom na Dravi i kako si zapravo u njega dospjela?

- Nisam ni znala da postoji Osijek. Godine 2014. posjetila sam brata koji živi i radi u Zagrebu. Kako bih ostala u formi tijekom odmora, vježbala sam u HNK-u u Zagrebu. U razgovoru s jednom balerinom čula sam da Vuk Ognjenović, voditelj baletnog ansambla u Osijeku, traži plesače te je organizirao audiciju za strankinje. Čim sam dobila kontakt, nazvala sam Vuka.

Tada još nisi govorila hrvatski, koliko ti je teško bilo komunicirati, a pogotovo uspostaviti poslovni kontakt?

- Jezik mi nikada nije bio zapreka. S Vukom Ognjenovićem razgovarala sam na engleskom, koji on tečno govori. Informirao me je da je prije nekoliko dana u osječki HNK primljena Japanka Kaho Nakayasu, no ako želim, mogu doći na audiciju.

Početkom jeseni 2014. godine za tebe je vrijedila izjava “Svi putovi vode u Osijek”?

- Nakon razgovora s Vukom čekala sam poziv za audiciju. Kako poziv nije stizao, odlučila sam spakirati kofere i vratiti se u Meksiko. Tu srijedu sam rekla bratu da se vraćam kući. Prije spavanja otvorila sam elektronsku poštu u kojoj me čekao poziv za audiciju. Bila sam tako sretna da sam skakala i plesala po stanu. Prolazim na audiciji i doseljavam se u Osijek.

Pamtiš li iskustvo s novom sredinom, kako si nakon dolaska bila prihvaćena u baletnom ansamblu?

Iznanadila me je srdačnost ljudi. Plesači su mi prilazili s osmijehom, pružili mi ruku, predstavili se, ponudili se za pomoć. Pričali smo na engleskom, a s nekima malo i na španjolskom, što mi je bilo jako drago.To mi je bio prvi dojam i bila sam jako sretna što sam ovdje.

Dolaziš iz srca Meksika, grada Aguascalientesa, koji ima milijun stanovnika. To je za meksičke standarde manji grad, kakav je bio tvoj prvi susret s Osijekom, što te najviše iznenadilo?

- Sam grad me je iznenadio. Sve je bilo tako mirno i tiho. U subotu i nedjelju sve je bilo zatvoreno, bez ljudi na ulicama. Mislila sam da sam došla u jedan stari grad u kojem nitko ne živi i gdje na ulicama nema ničega. Malo-pomalo otkrivala sam čari grada koji me je potpuno osvojio.

Osim plesnog angažmana u Osijeku počinješ raditi i kao voditeljica Baletnog studija, kako si se snašla i kakvo je to bilo iskustvo za tebe?

- Iznenadilo me je što su polaznici studija različite dobi i interesa, to mi je bio poseban izazov. Budući da jako volim raditi s ljudima, vidjela sam da svi oni žele plesati, a ne samo učiti. Zbog toga sam im odlučila dati priliku i predstaviti ih široj javnosti kao cjelinu. To me je motiviralo da osmislim koreografiju za predstavu Asteci koja je izvedena na OLJK-u 2015. godine.

Samostalno si osmislila koreografiju kojom si unijela dašak kulture Središnje i Južne Amerike u naš grad. Odakle ideja i zašto baš Asteci?

- Ponosna sam na svoju kulturu. Puno sam čitala o meksičkim kulturama. U prosincu sam bila u Meksiku. Poželjela sam osječkoj publici predstaviti elemente meksičke tradicijske kulture povezane s drugim plesnim elementima. Dok sam radila koreografiju za predstavu, koristila sam potencijal ljudi iz okruženja. Uočila sam osobe vješte u standardnom plesu, gimnastici, jogi... U kreiranju predstave koristila sam njihovo znanje i mogućnosti s ciljem da svaka osoba kroz ulogu može najbolje predstaviti sebe.

Planiraš li ponovno postaviti Asteke?

- Sada, kada živim i radim u Osijeku, to mi je u planu. Asteci su mi vrlo draga predstava i svakako je želim oživiti. Osim Asteka u glavi imam još projekata, ali to zasada neka ostane tajna.

U pozadini tvog angažmana u kazalištu, rada s Baletnim studijem i postavljanja predstave krije se i ljubavna priča zbog koje ti je Osijek postajao sve draži. Kako ona počinje?

- Moj muž Vanja Dušić i ja upoznali smo se u kazalištu. Bio mi je partner u baletu Fortuna. Rado sam radila s njim jer me je puno ispitivao o baletnim tehnikama. Sve je savjete vrlo vješto primjenjivao u plesu, pogotovo u baletu Vragolasta djevojka, u kojem smo ponovo bili plesni partneri. Suradnju nastavljamo i na predstavi Don Giovani, u kojoj sam radila kao asistentica koreografa. Družili smo se i počeli izlaziti. Iznenadilo me je kada sam saznala da je on latinoplesač jer o tome nikada nije govorio. Intenzivno smo izlazili, slično razmišljali,razgovarali na čudnoj mješavini hrvatskog, engleskog i španjolskog jezika, provodili sve više vremena zajedno... Tako počinje naša priča.

U ljeto 2015. godine vaša ljubavna priča nailazi na jednu od brojnih prepreka, ukratko o čemu je riječ?

- Kada sam odradila ugovor koji sam potpisala s HNK-om Osijek, bilo mi je teško naći posao jer sam strankinja. Bez radne dozvole nisam smjela ostati u Hrvatskoj. Bilo je to teško razdoblje. Tražila sam različite poslove, uvijek su postojale nekakve zapreke. Bila sam prisiljena kupiti zrakoplovnu kartu i vratiti se u Meksiko.

Tada ste se Vanja i ti prvi put razdvojili, no rastanaka i ponovnih sastanaka bilo je još. Sjećaš li se koliko i kako ste sve to prebrodili?

- Tri puta smo se sastajali i rastajali. Svaki put smo nailazili na zapreke. Ja sam uvijek dolazila u Osijek i nakon tri mjeseca se morala vraćati. Treći put kada sam morala otići, rekla sam mu da više ne želim u Hrvatsku, a da je on u Meksiko dobrodošao. Znala sam da je ljubav iznad svih zakona i nije mi bilo teško čekati. Trebao je doći u travnju. Nije uspio zbog ispita. Bila sam jako potištena i nisam vjerovala da će doći u srpnju. Jedan mi je dan samo slikao kartu i poslao. Bila sam presretna.

Koliko se bilo teško odvojiti od obitelji i Meksika?

- Nije mi bilo lako, ali pobijedila je ljubav. U domovini sam imala posao u struci i otvorenu karijeru. Radila sam na sveučilištu, pripremala djecu za natjecanja u baletnoj akademiji i predavala engleski u vrtiću. U ljeto je Vanja došao u Meksiko. Dva dana prije njegova odlaska ponuđen mi je posao u školi u Vukovaru. Nisam puno razmišljala. Dala sam otkaz i zauvijek s Vanjom napustila Meksiko. Mojim roditeljima je bilo teško jer su bili svjesni da je ovaj put zauvijek.

Što si mogla ponijeti preko oceana?

- Za putovanje sam se spremala nekoliko sati prije leta. U kofer sam nabacala stvari koje su mi prve došle pod ruku. Kada sam dobila ponudu za posao, jako sam plakala. Bila sam svjesna da je na redu životna odluka. Osim ljubavi, u Hrvatsku me privukla i poslovna ponuda. Znala sam da u Osijeku nikada neću moći graditi karijeru kao u jednom velikom gradu, no zbog ljubavi sam odlučila započeti novo poglavlje života. Vjenčali smo se u listopadu 2017. godine u Osijeku.

Zaposlena si na tri mjesta, kako sve stižeš?

- Predajem balet u Glazbenoj školi F.Kuhača u Osijeku, OŠ D.Tadijanovića u Vukovaru i vanjska sam suradnica HNK Osijek. Nerijetko s mužem sudjelujem u aktivnostima Športsko-plesne udruge Feniks. Nije lako, no uz dobar plan, nađe se vremena i za druženje.

Planovi za budućnost?

- Želim raditi na svojim projektima, što podrazumijeva ponavljanje Asteka i nove projekte. Muž mi je velika podrška. Zajedno možemo sve. Vanja studira fiziku. Nakon studija misli tražiti posao u Osijeku. Ja sada imam tri posla, cijeli mi je dan ispunjen. Ne vidimo se nigdje dalje. Ostajemo u Osijeku.

(Autorica teksta učenica je 8. razreda OŠ Antuna Mihanovića u Osijeku)