Sport
KOHORTA 1988.-2018.

Kako je bilo nekad: Grickali smo “špice” s tranzistorom na uhu
Objavljeno 27. travnja, 2018.
I PRIJE OSNUTKA KOHORTE BROJNI SU OSJEČANI, NAVIJAČI PROLETERA, SLAVONIJE I NK OSIJEK, TAKOĐER OBOŽAVALI SVOJU MOMČAD

Četvrtak je, 19. srpnja 1973., a Osijek zjapi poluprazan. Kao da nitko ne radi! U poduzećima i tvornicama prethodnih su dana osigurani navijački autobusi, mnogi su u Zagreb krenuli vlakom, a dio “boljestojećih” osobnim automobilima. Kojih baš i nije bilo, a vozilo se tada “fiću”, “stojadina”, Trabanta… Nikad prije Maksimir nije bio tako krcat, ostalo je zauvijek zapisano da je kvalifikacijski prvoligaški susret Zagreb – Osijek tog dana pratilo 64.128 gledatelja s kupljenim ulaznicama! Taj događaj (p)ostao je dijelom legende, koja se i danas prepričava i – još će se dugo spominjati u hrvatskim nogometnim krugovima.

Zapadna tribina

Postoji, kad je u pitanju prava navijačka histerija, još jedan dan dostojan usporedbe s tim tužnim četvrtkom, s prvoligaškog proljeća 1982., prigodom gostovanja zagrebačkog Dinama u gradu na Dravi. Velika zapadna tribina još nije dovršena, građevinske su skele prijetile opasnom tragedijom, ali – navijače ništa nije moglo zaustaviti. Pravi cunami odnio je sve prepreke pred sobom pa je pobjedu „bijelog šala“ i momčadi u plavom pratilo u Gradskom vrtu 42.000 duša, s tim što smo mi u novinarskom kutku, na „pola puta“ između dviju tribina „zapada“, doslovce strahovali za živu glavu.

Nezaboravni Mušac

I tako, sve je bilo drukčije, a ipak posve isto, s glavnom poveznicom – neporecivom odanošću svom klubu. I prije osnutka Kohorte, naime, brojni Osječani, navijači Proletera, Slavonije i NK-a Osijek (u raznim razdobljima, kako je klub tijekom 72-godišnje tradicije mijenjao ime, nap. a.), također su obožavali svoju momčad, redovno dolazili na domaće utakmice te odlazili na gostovanja na razne načine, u razno doba dana (ili noći!) vlakom, autobusima i/ili osobnim automobilima. Kod kuće, pak, stizali bi s raznih strana u nekad brojnim klapama, povećim skupinama iz pojedinih ulica i/ili gradskih dijelova, poduzeća i tvornica kojih je u to vrijeme u Osijeku bilo mnogo više nego danas. Naime, najbolji slavonsko-baranjski nogometni klub oduvijek je bio obožavan, i to ne samo u svom gradu.

Mobiteli i računala tek su se nazirali u kinima, u futurističkim američkim filmovima. Dakako, o nekim se društvenim mrežama nije ni sanjalo, pa se, uz poneku obavijest u „Glasu“ ili u programu Radija Osijek, u organiziranim odlascima na utakmice uglavnom koristilo ono oduvijek najdjelotvornije sredstvo priopćavanja – tzv. usmena predaja. Na taj bi se način tek u našim najvećim gradovima, ali i u Bačkoj Palanci, Zrenjaninu, Crvenki, Banjoj Luci, Mariboru, Trebinju, Hrasnici, sjećam se čak i u vojvođanskim Melencima (!), Kuli, pa Valjevu i Pančevu..., moglo prepoznati koliko je Osječana dopratilo i iz gledališta ohrabrivalo svoje ljubimce. U Gradskom vrtu, međutim, na skučenom i nekomfornom gledalištu koje smo pohađali sve do prvoligaške promocije '77., bez nekog službenog plana – znalo se kome pripada koje mjesto! Naravno, ne mislim tu na red i sjedalicu, jer su i to dugo bile mislene imenice, ali su oni nešto stariji i mirniji navijači zauzimali zapadnu stranu, dok je mlađima, “vatrenijima“ (po čemu se ne razlikuje ni današnja situacija, zar ne?!) pripadao istočni dio. Najsimpatičnije bilo je okupljanje na prostoru oko nezaboravnog Nedjeljka Mušca, čija je duhovitost nekima bila pravi povod za dolazak na stadion! Oštricu svojih sočnih dobacivanja, upotpunjenih dakako i ponekom psovkom, usmjerio je Muki uvijek prema gostujućim nogometašima u čemu smo svi uživali. Grickajući neizbježne „špice od Šekija“, znatiželjno slušajući s tranzistora izravne prijenose drugih utakmica i živcirajući se nakon svakog promašaja legendi osječkog nogometa, a veseleći se svakom pogotku i pobjedi.

Dragutin KERŽE
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana