Nojevi, činčile, kalifornijske gliste, kunići, puževi…, što sve dosad nije prodefiliralo našom poljoprivredom u kojoj je tradicija svedena gotovo na pšenicu i kravicu?! U tom pomodarstvu u poljoprivredi, na što su našeg poljoprivrednika nagovarali i domaći i strani “vizionari”, a on za to sve dao iz slamarice, dizao kredite, zaduživao se… , ti su nesvakidašnji uzgoji, u pravilu, imali brz uzlazni trend, a potom nagli, bolni pad i gašenje. Upravo se takav scenarij dogodio i uzgoju nojeva, čija je knjiga sada spala na jedno slovo – posljednju uzgajivaču Katu Kolarić, iz Kozarice, pokraj Novske, čija je farma na početku 2002. brojala 40, a sada tek devet nojeva. - Uzgoj nojeva u Hrvatskoj propao je jer je kod nas sve neorgnaizirano, nema dugoročnog plana. Jer, primjerice Slovenci, koji kod mene dolaze po materijal za rasplod, imaju tu proizvodnju u sustavu potpora i osiguranja, a mi nemamo. Jesam u sustavu potpora, no za trajne nasade, voćnjak, i ovce, ali za nojeve ne, pa su svi troškovi proizvodnje na uzgajivaču. Zato se ljudi nisu niti mogli nositi s time, a kod mene je uzgoj prvo baziran na ljubavi prema tim pticama i naslijeđenom imanju koje želim ostaviti unucima. “Pokrivam” se pomalo prodajom jaja, 170 kuna po komadu, izuzetno su tražena, jer to nije hrana nego lijek, no ne mogu imati velike količine - kaže Kolarić.

U poljoprivrednom pomodarstvu slično je i s biljnim kulturama, od egzotičnih vrsta do onih, trend je, kultura punih antioksidansa, poput upravo aktualne aronije, goji bobica, stevije kao prirodnog sladila, potom kvinoe… Jedno vrijeme hit je bio i - vertikalni uzgoj jagoda koji je zaživio i oko Đakova. Sada je i to prošlost. I vertikalna i horizontalna. Prema podacima iz Ministarstva poljoprivrede o broju gospodarstava koja primaju potpore, a to su svi koji određenu kulturu imaju na više od jednog hektara, goji bobice u 2016. uzgajalo je i površine tražilo 60, a lani 25 uzgajivača, aroniju 1506, a lani 1036, artičoku preklani 42, a lani njih 12…

I, dok je zakon uzgoj činčila odveo u ropotarnicu povijesti, Lijepa Naša dom je i devama alpakama. Lani su stigle u Veliko Trojstvo, mjesto pokraj Bjelovara. Izvorno im je stanište u Peruu, a vrlo su cijenjene zbog izuzetno kvalitetne i skupocjene vune. Dok se neki okreću devama, a drugi uzgoju puževa, naš se prosječan poljoprivrednik, točnije ratar, opet “vraća” dobroj, staroj pšenici. Nakon 2016. kada ju je zasijao nikada manje od 1990. uz rezon da su druge kulture, poput uljane repice, daleko dohodovnije, lani se opet okrenuo pšenici, zasijavši je, podaci su Državnog zavoda za statistiku, na 44.000 ha više.

– Jesenas smo je zasijali na 140.000, a s ovom žetvom bit će to 150.000 ha. Tim kretanjima pridonijela je cijena pšenice koja je preklani bila kunu, a lani nešto više – oko 1,10 kn. Ona cijenom možda nije najatraktivnija, no našem čovjeku pšenica je tradicija, navika, ali i stvar plodoreda - kaže direktorica Žitozajednice Nada Barišić. Uostalom, i najskeptičnije je “razoružala” lanjska, dobra, za mnoge čak odlična žetva koja je za pojedine završila čak nikada boljim prinosima. Oni su u prosjeku bili 5,9 tona po hektaru.

- Očekivala se 'mršava' godina, no požnjeli smo 679.000 tona žita - kaže Barišić.

Sa željom da mu proizvodnju oslobodi dosad skupih kredita, Ministarstvo poljoprivrede kroz Ruralni razvoj 2014.-2020., uz ostale mjere, ovih je dana izišlo s najavama nikada povoljnijih kredita u agraru uz kamatne stope već od 0,5 posto, iznimno za mliječni sektor s kamatama od 0,1 posto. Drenjanski ratar Josip Petanjak čisti je “klasičar”, ne eksperimentira s modom u poljoprivredi. I on je bio smanjio površine pod pšenicom za 10 do 15 posto, no sada ih je, kaže, povećao.

– Nije samo stvar u cijeni, pšenica nije zahtjevna, dok druge pojedine kulture jesu dohodovnije, ali i daleko zahtjevnije, osjetljivije, pa je i to razlog što naš čovjek ne napušta tu krušaricu - kaže Petanjak. A, i kako bi ju napustio kada živi u srcu žitnice koja je dio velikog srednjoeuropskog žitorodnog bazena kojim je, eto, znao prošetati i pokoji tako neslavonski noj…

No, nojarstvo je i u ovom dijelu RH propalo. Posljednja uzgajivača u Hrvata Kata Kolarić, kaže da je početno mislila uzgajati nojeve zbog mesa, no “zaškripilo” je s klaonicom.

– Nojevi u prirastu izuzetno mnogo troše i jedu, izuzetno su skupi, a kada je otvorena klaonica u Virju vi biste za jednog tovljenika od godinu dana mogli dobiti manje nego što je on pojeo i svi su se riješili nojeva. A, noj do 130 kg može imati maksimalno 30 kg steaka, a kilogram mu je 20-ak eura. Jest, potražnja za jajima je velika, no godišnja proizvodnja mojih nojeva iznosi oko 200 komada - kaže Kolarić. Danas je jedina u uzgoju nojeva, a nekada ih je, procjenjuje, u RH bilo oko stotinu. Potvrđuje se stav pravih modnih stručnjak, koji je, očito, primjenjiv i u poljoprivredi – klasika nikada nije, a opet je uvijek u modi.