Je li život vrijedan življenja? Duboko je to filozofsko pitanje na koje je teško dati jednoznačan odgovor, pogotovo ako se taj odgovor traži na razini cijele države, no vrijedni birokrati iz Eurostata, europske agencije za statistiku, uspjeli su i to izmjeriti.

Naime, u okviru istraživanja posljedica ekonomske krize, pobrojili su sve dostupne parametre kako bi utvrdili koliko je kriza ostavila traga na građanima Europske unije. Hrvatski građani, pokazalo je istraživanje, teško su pogođeni desetljećem iza nas. Ekonomski stojimo vrlo loše, to smo znali i bez statističkih brojki, ali ono što se iz istraživanja može zaključiti jest da smo u ozbiljnom knock-downu, ali se nismo predali i optimizam nije uništen. Bar prema podatcima iz 2016. godine.

Da je život vrijedan življenja smatra više od 83 posto građana Hrvatske, što nas stavlja u skupinu naoptimističnijih zemalja EU-a, koje su ujedno i tehnološki najnaprednije i ekonomski najjače, poput Nizozemske, Danske, Irske, Švedske i Finske. Također, imamo vrlo mali postotak “cmizdravaca” koji smatraju da im život nije vrijedan, a prednjačimo i po postotku ljudi koji su indiferentni na tu tvrdnju.

Zanimljiv je nerazmjer između stvarnog stanja i naše percepcije kada je riječ o materijalnim dobrima, odnosno ekonomskoj situaciji. Hrvatska tako prema medijalnoj vrijednosti raspoloživog dohotka “čuči” na dnu EU-a i lošiji od nas su samo (tijekom 2016., pitanje je kakvo je stanje danas) u tom trenutku Mađarska, Bugarska i Rumunjska.

No, bez obzira na realno statističko stanje, hrvatski građani se prema sveukupnom zadovoljstvu materijalnom situacijom nalaze u sredini, među zemljama koje žive puno bolje od nas. Prema razini zadovoljstva prihodima nalazili smo se u skupini s Italijom, Slovenijom, Litvom i Poljskom, a iza nas su ostali nezadovoljnici iz zemalja koje realno puno bolje žive od nas, poput Češke, Slovačke (i još 10 zemalja EU-a).

Čini se da hrvatski građani znaju da novac nije mjerilo svih stvari pa se tako prema (subjektivnom, naravno) općem zadovoljstvu životom Hrvatska nalazi ispod EU prosjeka, ali još uvijek iznad Rumunjske, Litve, Češke, Slovačke, Estonije, Latvije, Grčke, Mađarske i Bugarske.

Sociolog Dragan Bagić nije vidio te podatke, ali načelno može reći da je jedno procjena opće situacije u javnoj sferi i državi, gdje smo obično vrlo pesimistični, dok se ovdje pitanja više odnose na privatan život. Kaže kako su mu ovako na prvu ti rezultati neobični, posebice kada je riječ o zadovoljstvu prihodima. “No, kako nije visina prihoda ta koja određuje sve u životu, to i ne mora biti nelogično. Hrvatska sigurno u nekim regijama ima neke elemente kvalitete života koje dio zemalja smještenih ispod nas nema. No, i tu smo u donjoj polovici, a pitanje je i koliko su tu razlike male. A važno je i kakva je raspodjela stečenog dobra u zemljama koje bilježe brz rast. On u prosjeku može generirati i nezadovoljstvo ako nije ravnomjerno raspoređen. Tada se lako događa da dio ljudi postane još nezadovoljniji jer se nekima standard poboljšava, a njima ne. Tako da sam rast na makrorazini nije jamstvo porasta zadovoljstva na individualnoj razini”, zaključuje Bagić.

Postoje znatne varijacije između država članica EU-a koje se mogu pripisati stvarnim objektivnim razlikama, ali također mogu odražavati, bar do određene mjere, nacionalne karakteristike/stavove (na primjer, razlike među populacijama koje imaju pozitivnije ili negativnije poglede na život). To je osobito slučaj s obzirom na samopercepciju lošeg zdravlja. Tako kod osoba starijih od 65 godina, primjerice, manje od 10 posto stanovnika Malte, Irske, Švedske i Nizozemske smatra da imaju loše ili vrlo loše zdravlje. Što bi moglo biti u suprotnosti s dijelom od 40 do 50 posto u Latviji, Litvi i Hrvatskoj. Taj podatak sam za sebe mogao bi značiti da smo skloni hipohondriji ili da nam je zdravstveni sustav u problemima. Za odgovor na to pitanje nisu nam potrebni stručnjaci iz Eurostata.

Pristup dentalnoj zdravstvenoj njezi također je važan element koji pridonosi kvaliteti života pojedinca. Iako obično nije opasno za život, stomatološki problemi mogu izazvati znatan bol i, ako se ne liječe, mogu imati dugotrajno štetne učinke na zdravlje. Veći postotak stanovnika EU-a tvrdi da su imali nezadovoljene potrebe za stomatološkim zahvatima u odnosu prema nezadovoljenim potrebama za medicinskom skrbi. Taj udio u 2016. godini prosječno je 4,1 posto u zemljama EU-a u odnosu prema 2,6 posto koji su imali nezadovoljene medicinske potrebe. Situacija je obrnuta samo u Estoniji, Poljskoj i Hrvatskoj, gdje je više ljudi imalo nezadvoljene medicinske nego stomatološke potrebe. To nas može navesti na zaključak da iznadprosječno vodimo računa o dentalnoj higijeni (?!) ili da stomatološki dio zdravstva još nije u stanju kao onaj medicinski.

Što se tiče prehrambenih navika, i tu smo ispod prosjeka EU-a u kojemu najviše povrća i voća jedu u Velikoj Britaniji (dok su još u EU-u). Nalazimo se na začelju prema konzumaciji povrća i voća, zajedno sa Slovenijom, Austrijom, Bugarskom i Rumunjskom.

Osim što se nezdravo hranimo, nismo baš skloni ni tjelovježbi. Hrvatski građani su sramotno lijeni kada je riječ rekreaciji. O tome smo već pisali u Glasu Slavonije, ali nije naodmet skrenuti pažnju da 31 posto Šveđana trenira redovito, kao i više od 25 posto Finaca, Danaca i Austrijanca. Samo tri zemlje EU-a imaju taj postotak ispod pet posto - Hrvatska, Poljska i Rumunjska. No, lošu prehranu i nedostatak tjelovježbe bar možemo nadoknaditi vrlo čistim okolišem, pa tako tri baltičke zemlje, Hrvatska i Irska pripadaju u najčišće zemlje EU-a.

Što se tiče socijalne sigurnosti, naravno da smo na dnu EU-a i nalazimo se u starom društvu s Bugarskom i Rumunjskom. Jedan od tri Europljanina tvrdi da se nije u stanju nositi s iznenadnim i neočekivanim financijskim izdatcima, ali taj postotak skače na 60 posto kad je riječ o Bugarskoj, Hrvatskoj i Litvi. Ekonomska ranjivost pogotovo je izražena kada je riječ o ženama koje žive same i u Hrvatskoj je njih 84,3 posto ugroženo.