Napetosti između dvije svjetske supersile, SAD-a i Rusije, uključujući i aktualno “Sirijsko pitanje”, osim konkretnih prijetnji eskalacijom sukoba većih razmjera, također iznova daju novi zamah strahu za opstanak civilizacije i ljudskog roda.

Naravno, strah nije samo zbog eventualnih oružanih sukoba u zraku i na kopnu (iako i njih treba uzeti za ozbiljno), nego od “pozadine priče” koja se odnosi na nuklearnu prijetnju miru koja u novom hladnoratovskom ozračju poprima nove zlokobne obrise. Pritom razmetanje aresnalom novih superoružja, suvremenih (i za obrane neuhvatljivih) raketnih projektila s atomskim bojevim glavama, uz svu silu napredne tehnike i tehnologije, doista se čini kao dodatno crnilo u ionako crnom scenariju kako sadašnjosti tako i budućnosti.

Uz Trumpa i Putina sve je moguće, reći će pesimisti, premda gledajući pragmatično (iz njihovog kuta) teško da bi se Amerikanci i Rusi usudili izazvati 3. svjetski rat i još k tome začeti nuklerarni sudnji dan. Ta se opcija, unatoč posve ozbiljnih prijetnji, srećom, ne čini (za sada) ostvarivim planom koji bi i njih i sve nas mogao koštati života. No, druga strana priče itekako je zanimljiva, jer je vezana uz psihologiju mase, odnosno uz psihologiju masovnog straha koja se iznova, s novim hladnim ratom, doima jednaka onoj kakvoj smo svjedočili nakon Drugog svjetskog rata, ponajviše tijekom Kubanske krize i globalne panike od atmoskog sraza između tadašnjeg SAD-a i tadašnjeg SSSR-a.

Drugim riječima, u svijetu kakav je danas, iznova hladnoratovskom, ne čudi da su i neke stare navike iz 50-ih i 60-ih danas opet aktualizirane. To pak znači da ljudi ustrašeni za vlastitu sigurnost, a time i za svoju budućnost, pribjegavaju i gradnji atomskih skloništa u kojima će, bar se tome nadaju, preživjeti moguću nuklearnu apokalipsu. Čak su i neki filmovi, dokumentarci i igrani, koji su se tim temama (gradnja skloništa) bavili tijekom hladnoratovskog razdoblja u vrijeme SSSR-a, iznova u optjecaju (tu su i Titovi bunkeri u Hrvatskoj, BiH, Srbiji...), pa u reprizama gledamo što se snimalo prije pedesetak godina, uključujući i nešto novije naslove poput “Blast from the Past”, “Take Shelter”, ili “Cloverfield line”. Čak i jedna naša televizija prikazuje serijal o ljudima koji ulažu sav novac koji imaju u gradnju “sigurnih kuća”, podzemnih bunkera i skloništa golemih površina koja pune hranom, vodom, oružjem, zlu ne zatrebalo ako sutra, prekostura, započne sudnji dan.

U biznis s prodajom materijala i opreme za skloništa (čak se nude i gotovi bunkeri), spremno su se uključile i mnoge tvrtke u SAD-u koje u tome vide prigodu za izvanrednu zaradu. Tako jedna američka prodavaonica iz Floride (a ima ih još na stotine!), koja se inače bavi prodajom vojne opreme, u svojoj ponudi ima i skloništa za sudnji dan. Cijene? Sitnica - poptuno opremljeno sklonište košta 60.000 dolara! Oprema je luksuzna, sklonište je napravljeno od metala, a u njemu mogu živjeti četiri osobe. U cijenu su uključeni generatori za struju, TV, WC, kauč, četiri kreveta, sudoper, kupaonica, radni stol, hladnjak i još neki dodaci potrebni za svakodnevni život. Sklonište je dugo gotovo 30 metara, široko 6,7 metara i namijenjeno je za ukopavanje na dubinu od šest metara ispod površine vlastitog dvorišta.

Što se pak zaštite tiče, mnoga od tih podzemnih skloništa bunkera nisu namijenjena samo za preživljavanje u slučaju nuklearne apokalipse, nego i za zaštitu od neprijateljske umjetne inteligencije, klimatskih promjena (megaoluja, potresa, požara...), zaraznih bolesti i oružja temeljenog na nanotehnologiji, čak i od izvanzemaljaca. A svi koji su se pojačanim tempom uključili u akcije spašavanja samih sebe i svojih obitelji, ne samo oni bogati, nego i oni skromnijih novčanih sredstava, žučljivo opravdavaju takve postupke tvrdeći da samo žele preživjeti. Ako im to uspije, u sigurnosti svojih skloništa možda će dočekati da se na površini stvore uvjeti za izlazak na svjelo dana, kad više u atmosferi ne bude radijacije. Zvuči ludo i paranoično, ali ludost i paranoja ionako su uobičajena pojava u današnjem svijetu...