Austrijski dvorac Rothenthurn posjed je u Koruškoj koji je obitelj valpovačkih vlastelina kupila 1880. i povremeno ga posjećivala do Drugog svjetskog rata, a nakon njega ondje se i trajno naselila. Uvidom u njezinu ostavštinu, koja se i danas čuva u Rothenthurnu, otkriveni su zanimljivi detalji koji dopunjavaju spoznaje o likovnoj zbirci te najznačajnijim članovima obitelji Normann-Ehrenfels. Njihova baština spona je hrvatske i austrijske kulture, a njezino istraživanje i prezentacija prinos izgrađivanju zajedničkog europskog kulturnog prostora.

Sažetak je to predavanja koje je u sklopu Festivala znanosti prije nekoliko dana održala doc. dr. sc. Jasminka Najcer Sabljak, s Umjetničke akademije u Osijeku.

Naziv predavanja najavljivao je nova otkrića u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom?

- U istraživanju plemićkih obitelji uvijek postoje nova otkrića. Dugogodišnja suradnja s AKF-om rezultirala je predavanjem koje povezuje dvije države. Uklopljeno je u Festival znanosti, na kojem sudjelujem u okviru područja kojim se bavim - provenijencija umjetničkih djela te povijest umjetničkih zbirki i kolekcionarstva, domaćih i stranih plemićkih obitelji na području istočne Hrvatske od 18. do sredine 20. stoljeća.

Teško je ne povući paralelu, tj. staviti ovo predavanje u kontekst nedavno otvorene izložbe Valpovački vlastelini u četiri ustanove u dva grada.

- Kako je festival u vrijeme trajanja izložbe Valpovački vlastelini, došla sam na ideju predstaviti nešto od istraživanja proteklih godina, jer sam intenzivno istraživala baštinu obitelji baruna Hillepranda von Prandaua i grofova Normann-Ehrenfels, a ona su vezana uz mjesta u Austriji: Authal, Beč i Rothenthurn, gdje nasljednici obitelji žive i danas.

Dopunjuje li ovo predavanje projekt “Skriveno blago europskog plemstva”, koji ste započeli prije nekoliko godina?

- Svakako ga dopunjuje, jer je to neiscrpna tema. Projekt je proizišao iz mog doktorata obranjenog 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pod nazivom “Umjetničke zbirke vlastelinskih obitelji u Slavoniji i Srijemu”. Ideja je bila napraviti četiri velike izložbe i kataloga/monografije kojima bi se predstavila baština četiriju plemićkih obitelji na području istočne Hrvatske, a kao simboli njihova života i djelovanja na ovom području do danas su sačuvani dvorci, a baština je skrivena, tj. čuvana u hrvatskim muzejima, i do tada gotovo neistražena. To su plemićke obitelji Odesclachi - Ilok, Eltz - Vukovar, Hilleprand von Prandau i Normann-Ehrenfels - Valpovo i Pejačević - Našice, Virovitica, Retfala i Podgorač. Ovim istraživanjem povezala sam nekoliko zemalja: Njemačku, Austriju, Italiju, Slovačku, Austriju, Mađarsku, Srbiju i Bugarsku te Grčku. O tom sam izlagala na 3. kongresu povjesničara umjetnosti u Mimari u Zagrebu 2010., a tema je predstavljena na izložbi “Slavonija, Baranja i Srijem - vrela europske civilizacije” u Klovićevim dvorima, 2009., kada sam u katalogu objavila tekst “Likovna ostavština velikaških obitelji”, koji je na nagovor mog mentora na magisteriju, prof. dr. sc. Zvonka Makovića, prerastao u sinopsis za dokotrat.

Kako teče realizacija projekta?

- Na žalost, projekt još nije do kraja realiziran, niti je išao zamišljenim smjerom. Realizirana je izložba “Likovna baština obitelji Pejačević”, 2013., koja je predstavljena u deset muzeja u tri države (Hrvatska, Srbija i Mađarska), a trebala je biti postavljena i u Bugarskoj. Projekt iločkih kneževa Odescalchi realiziran je samo u formi knjige “Likovna baština kneževa Odesclachi - od Lombardije i Rima do Iloka” 2015. Na žalost, izložba nije realizirana, jer nije dobila potporu stručnog vijeća MLU i tadašnje ravnateljice. U sklopu 7. dana grafike realizirana je 2015./16. izložba i katalog “Bakrorezi i bakropisi iz plemićkih zbirki Slavonije i Srijema”. No nastavak izložbenog projekta na 8. danima grafike ove godine nije realiziran. Namjera je bila nastaviti istraživati i prezentirati sačuvanu građu pod nazivom “Litografije iz plemićkih zbirki Slavonije i Srijema”. Izložba likovne baštine grofova Eltz trebala bi se realizirati dogodine u Gradskom muzeju Vukovar, a istraživanja u inozemstvu već su počela. Valpovački vlastelini projekt su koji je inicirala kolegica, mr. sc. Branka Balen, prije 15-ak godina, i baš ga pod tim nazivom aplicirala na Ministarstvo kulture. No kako zbog različitih okolnosti nije uspjela istražiti tu temu i njome se intenzivnije baviti, a ja sam u međuvremenu upisala doktorat i istraživala tu temu, prepustila mi ju je, kao i zbirku slika, crteža i grafika 18. i 19. st., kako bih nastavila istraživati i obrađivati fundus. U međuvremenu se iz prvotnih Valpovačkih vlastelina, kako je ona naslovila izložbu, izdvojila Podgoračka zbirka i priključila izložbi Pejačević jer smo kolegica Lučevnjak i ja došle do inventara toga dvorca, koji danas ne postoji, i priključile velik dio građe korpusu obitelji kojoj je pripadala sve do početka 20. st. Nastavile smo istraživanja i u inozemstvu, koja je tijekom četiri godine sufinancirala i Hrvatska zaklada za znanost.

U projektu godinama surađujete sa Silvijom Lučevnjak?

- Moja dugogodišnja suradnja na temi plemstva s kolegicom Silvijom Lučevnjak, kustosicom i ravnateljicom Zavičajnog muzeja Našice, koja se, između ostalog, bavi genealogijom plemićkih obitelji u kontekstu povijesti zbirki, počela je u trenutku mog dolaska u MLU, 2001., kada sam pogledala u knjige inventara i uočila zapis: 16. 10. 1945., dar porodice Pejačević, Našice, i tim zapisom kolegici Silviji odgovorila na pitanje: Ima li što u MLU od obitelji Pejačević? Tako je počela moja i njezina životna priča, koja traje 17 godina, zbog koje nas često nazivaju i grofice! Naša se suradnja intenzivirala na pripremama izložbe obitelji Pejačević, jer se likovna građa takvih složenih tema ne može samo povijesnoumjetnički istraživati, nego ona mora biti proširena spoznajama iz više područja: povijesti, heraldike, genealogije, povijesti kostima, arhitekture... i, naravno, ona moraju biti proširena istraživanjem u inozemstvu, jer su te obitelji potjecale iz stranih zemlja i/ili su živjele u njima. To je prostor Habsburškog Carstva, potom Austro-Ugarske, koji je zahvaćao dio današnje Europe. Stoga najmanje dva istraživača trebaju raditi na tako kompleksnim temama, a u primjeru Valpovačkih vlastelina proširila sam suradnju i na kolege koji se bave arhitekturom, dr. sc. Margaretu Turkalj-Podmanicki i dr. sc. Dragana Damjanovića.

Je li izložba Valpovački vlastelini dio projekta “Skrivenog blaga...”?

- Ona je trebala biti i vjerojatno jest, jer je u javnosti percipirana kao nastavak istraživanja plemićkih obitelji, no nije realizirana kako je prvobitno zamišljena te kako je od 2013. bila aplicirana na MK RH, nego je u javnosti prezentirana kao projekt četiriju institucija. Kako se bavim to temom niz godina, a u valpovačkom dvorcu bila sam nekoliko desetaka puta i pregledala svaki kutak te arhitekture, kao i svu likovnu građu, još kada je kolega Zdenko Samaržija vodio Muzej, dobra suradnja s kolegama iz Muzeja Slavonije rezultirala je sabiranjem oko 120 umjetnina iz valpovačkog dvorca. Istraživanjem likovne građe morala sam proći gotovo svu postojeću literaturu iz područja povijesti vlastelinstva, glazbe, arhitekture, hortikulture, lova, kazališta, umjetničkog obrta, kartografije, arhivske građe, heraldike... Stoga sam predložila niz tematskih cjelina koje bi obrađivale naše kolege kustosi za određeno područje i kao takva građa bi se predstavila u institucijama. A svaka bi institucija imala nešto izloženo od građe vrhunske kvalitete, i to bi posjetitelje privlačilo i pozivalo da idu iz institucije u instituciju. Tako baštinske institucije ne bih konkurirale jedna drugoj s izlošcima i načinom izlaganja, nego bi svaka tema bila posebno obrađena i prezentirana, a na sebi svojstven način. Na primjeru ovih dviju obitelji i ovog dvorca iz kojeg je ostala sačuvana gotovo sva građa mogu se obraditi sve teme iz područja kulture, gospodarsva, društva... Tako je bio zamišljen i projekt Pejačević (niz suradničkih baštinskih institucija s područja Slavonije), no na taj poziv za suradnju, poslan iz Zavičajnog muzeja Našice 2002., nije se nitko od kolega odazvao, jer ideja istraživanja plemićkih ostavština tada još nije bila aktualna u našoj sredini. No poziv se na moju inicijativu prije pet godina ponovio na projektu Valpovo, za koji sam predložila suradnju s Muzejom Valpovštine, jer sam tamo istraživala građu, te poslije s Muzejom Slavonije i Državnim arhivom, znajući da se tamo nalazi baštinska građa. Trebala je inicijativa da se pokrene projekt i animiraju kolege, od kojih je samo kolegica dr. sc. Marina Vinaj bila dobro upućena u složenost teme, jer je doktorirala na temi Knjižnice Julijane Norman-Ehrenfels.

Kako ste bili zamislili izložbu u MLU?

- Postav izložbe u MLU predložen je zajedno s eleboratom posudbe i istraživanja, prije nego što sam otišla iz MLU, 2016. No, na žalost, nova ravnateljica nije ga prihvatila. Izložba je trebala okupiti svu identificiranu i istraženu likovnu baštinu s naglaskom na stilske karakteristike umjetnina te istaknuti najvrjednija djela koja nas povezuju izravno s Bečom, a to su četiri portreta Friedricha Amerlinga, najpoznatijeg austrijskog bidermajerskog slikara. Na žalost, dva portreta nisu posuđena, iz Slovačke i Mađarske, gdje su u muzejskom i privatnom posjedu. Tako bi bila ispričana priča o kćerima Gustava i Adele Hilleprand von Prandau i trima vlastelinstvima: Valpovačkom, Miholjačkom i Podgoračkom, na kojima su živjele. Amerlingovi portreti iz MLU te sakralna slika kasnobaroknog austrijskog slikara Michaela Rottmayra von Rosenbrunna predstavljeni su na sastanku prošle godine s kustosicom Belvederea, dr. sc. Sabine Grabner, s kojom su odrađeni priliminarni dogovori za prijenos dijela izložbe i u Beč. Pohvalno je što su posuđena djela iz austrijskog dvorca Authal, od gđe Antoinette Croy, s kojom sam surađivala i koja mi je ustupila radne fotografije portreta za doktorat. Podatak o vrlo vrijednim baroknim portretima Ephraima Hochausera, od kojih jedan pokazuje baruna Petra Hillepranda von Prandaua bez vlasulje u intimnoj atmosferi, a mi ga imamo u dva reprezentativna prikaza s vlasuljom, pronašla sam posve slučajno u bilješci jedne knjige koja obrađuje barokno slikarstvo. Tamo je navedeno da se njegovi portreti nalaze u dvorcu Murnau, u koji sam poslala nekoliko dopisa dok me oni nakon godinu dana nisu uputili na Authal i groficu A. Croy. I tako smo danas došli do četiri vrijedna portreta, za koja se nadam da će postojati dobra volja za njihov otkup, a ne kao što je bilo s posuđenim slikama iz Salzburga za izložbu Pejačević, koje su vraćene u dvorac Herrnau, jer nije bio dobre volje ondašnjeg vodstva MLU za otkup. I tako se hrvatska baština nakon 1923. vratila u Austriju. Žao mi je što se nije nastavila suradnja s prof. em. dr. Moritzom Csákyem s bečkog sveučilišta i akademije, koji je nekoliko puta bio u Osijeku, posredovanjem dobrih odnosa s prof. dr. sc. Vladom Obadom. On je otvorio vrata istraživanja u svom rodnom gradu Levoči u Slovačkoj, tamošnjim muzejima i arhivima. On je dvostruki Normann-Ehrenfels, bio je prije nekoliko godina u MLU i pokazala sam mu sve slike njegovih predaka i ustupila dio doktorata s tom temom, što ga je ugodno iznenadilo i, naravno, dio se postava trebao referirati i na dvorac Rothenthurn, gdje danas žive izravni nasljednici grofova Normann-Ehrenfels, a tamo je do smrti živjela i grofica Julija. Zahvaljući njoj ostao je sačuvan velik dio inventara, knjižnice, arhive i likovne baštine u valpovačkom dvorcu u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, jer ga ona napušta 1952.

Jeste li stavili točku na projekt “Skriveno blago...” ili istraživanja traju?

- Istraživanja traju i dalje u hrvatskim muzejskim institucijam i u inozemstvu. Imam još ideja i planova na tu temu i izložbi.

Pretpostavljam da u svijetu nismo baš jedinstveni, ali sigurno se svaka zemlja ne može baš podičiti ovakvom baštinom, kakvu su ove dvije obitelji ostavile Hrvatskoj, posebice Slavoniji?

- Kao što sam naglasila, velika je važnost ovog projekta, jer se istražuje, valorizira i izlaže sačuvana građa u slavonskim baštinskim ustanovama. Za istraživače ovdje posao počinje, čekamo katalog koji će nam dati mogućnost nastavka istraživanja koja još nisu završena. Postoji još nejasnoća i pitanja.