VELIMIR SRIĆA

TREBA NAM POLITIČKOG IDEALIZMA

Zanimljivo je kako je populizam postao pojam kojim se često pokušava diskvalificirati politički protivnik, a živimo u doba globalnog uspjeha “populista”, od Donalda Trumpa do Vladimira Putina, od Đukanovića do Bandića, od Dutertea i Macrona do Orbana.

U znanstvenom je diskursu populizam, u najvećoj mjeri, ocijenjen kao negativan društveni fenomen. Zašto, ima li u populizmu i nečeg pozitivnog?

- Valja se sjetiti da je i bliska prošlost puna “populista”, od Hitlera u Njemačkoj i Musolinija u Italiji, do Franca u Španjolskoj, Perona u Argentini, ili našeg Josipa Broza Tita. Osobno mislim da se populizam često brka s političkim oportunizmom, jer tako ljudi vide i zovu političare i stranke koje nastupaju s nerealnim i popularnim obećanjima kojima kratkoročno pokušavaju privući birače. Znanstveno rečeno, moderno poimanje populizma polazi od ideja da je društvo podijeljeno na dvije sukobljene grupe, prvi su “narod”, a drugi su “pokvarena elita”. U tom kontekstu danas je nepopularno biti dio tog iskvarenog, korumpiranog birokratskog sustava već se traže nove, neiskvarene snage koje dolaze iz naroda, dakle obični ljudi. Zato na izborima diljem svijeta sve bolje rezultate postižu autsajderi, osobe i stranke izvan političkog sustava, a ne oni koji su odavno dio sustava i već su se svima zgadili i svima dojadili. A kad konačno uspije i pobijedi, glavni zadatak pravog populista je ostati u stalnoj političkoj kampanji uvjeravanja “naroda” da on sam nije pripadnik političke elite i birokracije i da to nikada neće postati.

Vjetar u jedra populizmu diljem svijeta dala je svjetska gospodarska i bankarska kriza prije deset godina. Posebice zato što je javnost mogla naći direktnog krivca za sve svoje probleme u korumpiranim i pokvarenim bankarima i političkoj eliti koja im drži ljestve. Zanimljivo je da danas ima podjednako populista i na desnici i na ljevici. Uz spomenute primjere na ljevici, tu je stranka Podemos u Španjolskoj, Syriza u Grčkoj, naš Živi zid, ili bivši predsjednik Venezuele Chavez. No najuspješnije populiste uvijek je davala desnica, posebice ona radikalna, uz primjere Marine Le Pen u Francuskoj, Berlusconija u Italiji, Orbána u Mađarskoj i već spomenutog Trumpa u SAD-u. Oni danas kombiniraju populizam s nacionalizmom, borbom protiv imigracije i isticanjem potrebe za autoritarnim vođama starog kova, takozvanim gazdama, pravim šefovima i neupitnim vladarima. Valja naglasiti da je populizam i pozitivna i negativna pojava. S jedne strane on demokraciji donosi neku vrstu “konkurencije” koja nas tjera da nalazimo bolje načine organiziranja i vođenja politike, a s druge strane stvara opasnost od smanjivanja, ili čak negiranja demokratskih vrijednosti pretvaranjem populističkih vođa u gazde i diktatore. Primjer prvoga je populistički pokret #nikadviše za kontrolu oružja u SAD-u, a primjer drugoga Putinova Rusija.

Hrvatski populizam, što njega karakterizira...?

- Valja se podsjetiti da je klasični populizam u suglasju sa socijalističkom ideologijom na kojoj je većina stanovnika naše zemlje odrasla i u kojoj je odgajana. Po njoj su na jednoj strani “zdrave narodne snage”, a to su radnici, seljaci i poštena inteligencija, a s druge je strane trula buržoazija (danas tajkuni), pokvarena inteligencija i otuđeni centri političke moći. Zato je u našoj kulturi populizam duboko ukorijenjen, posebno jer se, kao i drugdje u svijetu, snažno hrani rastućim nezadovoljstvom prema političkim i drugim elitama. On jača koliko i kako jača sveopća klima kritike i nepovjerenja prema državi i politici. Zato većina populista ima neku “anti” platformu za koju se zalaže, a znamo da takvi pristupi pokreću mase. Populisti su u pravilu antipolitičari, antiintelektualci, antielitisti, antiimigranti, oni su protiv manjina, protiv prava žena i Istambulske konvencije, protiv pobačaja, protiv miješanih brakova, protiv istospolnih veza, jednom riječju protiv promjena bilo koje vrste. Bez obzira na osobni životni stil populisti uvijek ističu da se, za razliku od ostalih političara, iskreno brinu o potrebama maloga čovjeka. Fascinantno je to što su i jedan Kerum i jedan Berlusconi i jedan Trump uspjeli u tome, jer teško je zamisliti likove koji su životnim stilom, imetkom i vrijednostima dalje od “naroda”. U nas se, posebice na primjerima Mosta ili Živog zida, vidi da populistički pokreti nastaju u fazama brzih društvenih promjena, a često su vezani uz karizmatične osobe. Svuda, pa tako i kod nas, populistički vođe, kad se bore za vlast, zagovaraju jednostavna rješenja, a mrze složene birokratske procedure. Zato se u pravilu zalažu za direktnu demokraciju, referendume, masovne izlaske na cestu i slične pokušaje da se pokrene “nezadovoljni narod” i “tiha većina”. Time se ide u susret masovnom nezadovoljstvu, ali se isto tako poziva na nasilje i izazivaju nepotrebne polarizacije i prejake emocije.

Populizam, elitizam danas..., tko pobjeđuje u praksi, ako tako možemo reći?

- I kod nas i u svijetu ima različitih primjera političkog populizma. Neki već pobjeđuju, neki se nadaju, neki gube. Nije ni narod više tako naivan i glup kako političari misle. Ljudi vide da većina populista koji naglašava svoju “bliskost s narodom” zapravo (zlo)rabi masovno nezadovoljstvo, strahove i aktualne probleme koristi za vlastitu političku promidžbu i osobne ciljeve. Istodobno, nisu ni političari naivni pa je sve manje “idealista” i “elitista”, a sve više onih koji se dodvoravaju masama, svjesni da je to najbrži način penjanja na političkoj ljestvici. Ponajprije zato što je u nas vrlo malo državnika koji u prvi plan stavljaju interese i potrebe države, a dominiraju političari koji u prvi plan stavljaju uspjeh na izborima, popularnost i osobne ciljeve. Zato ne čudi što zaostajemo u reformama...

Demokracija i populizam danas?

- Demokracija je globalno u krizi i zato vrijedi ponoviti misao da je populizam i pozitivan i negativan, jer nas kroz svoje paradokse tjera da propitujemo način organiziranja i vođenja politike, ali često omogućava uspon vođa koji mogu postati gazde i diktatori. Primjerice, populisti se prodaju kao jedini pravi odraz volje naroda, osobe koje su spremne zasukati rukave, isušiti močvaru i iskorijeniti korumpirane elite. Takvi ljudi su, naravno, jako potrebni, ali je problem što, kad jednom dođu na vlast, većina populističkih vođa ostane na riječima, ali ne i na djelima. Primjerice, glavne teme kojima se populisti u borbi za vlast bave su korupcija, visoki porezi, kriminal, patriotizam, cijene benzina i važnih životnih resursa te socijalna pravda. No oni u načelu ne nude odgovore, nego samo prozivaju i pokreću hajke obećavajući akcije i promjene koje ne namjeravaju, ili nisu u stanju ostvariti. Uz to, populisti snose odgovornost i za pad povjerenja u znanje i stručnost. Naime, oni za najsloženije političke i društvene probleme često nude jednostavna i radikalna rješenja koja neupućenima dobro zvuče, iako većina stručnjaka može lako dokazati da su nerazumna. Uzmite samo primjer Trumpovog zida duž granice s Meksikom. Posebno je opasno to što populisti u prvi plan stavljaju pitanja koja izazivaju jake emocije i pozivaju u borbu protiv raznih “neprijatelja”. To su ili nepopularne društvene grupe (imigranti, manjine), ili “oni na vlasti”, odnosno establishment. Time populisti izazivaju opći pad povjerenja u institucije države i društva i stvaraju podlogu za anarhiju i nered.

U takvom kontekstu, kakvi su nam izgledi u budućnosti?

- Politika budućnosti, prema mom mišljenju, treba razumnu kombinaciju populizma u obliku iskrene želje da se rješavaju gorući problemi naroda i elitizma kroz težnju da se politički i društveni problemi rješavaju znanjem i stručnošću, a ne nametanjem interesa i stavova većine. Najvažnije od svega - treba nam političkog idealizma, težnje velikim idejama koje će svijet učiniti boljim mjestom za život i rad, kao i spremnosti na žrtve na putu da se takav svijet ostvari. (D.J.)

DR. SC. VELIMIR SRIĆA
Sveučilišni profesor u trajnom zvanju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, konzultant i ekspert Svjetske banke za change management

LINO VELJAK

PODILAŽENJE NAJNIŽIM STRASTIMA

Kad se radi o populizmu, u užem i širem smislu, treba znati što kaže teorija (definicija), a što praksa (stvarnost). Zato smo odgovor na to, i neka druga pitanja, potražili od profesora Line Veljaka s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Postoji li neka opća, znanstveno usuglašena definicija populizma?

- Nema jedinstvene, posebice ne precizne definicije koja bi nam jednoznačno govorila što je to populizam. Riječ je o nizu međusobno povezanih fenomena od kojih se neki odnose na metodu političke propagande, a neki i na oblike (u načelu autoritarne ili autoritarnosti sklone) vladavine. Najčešće je populizam vezan uz korištenje predrasuda, uz podilaženje najnižim strastima naroda (ne demosa, zajednice samosvjesnih građana/građanki, nego svjetine, rulje), individualnoj i grupnoj sebičnosti koja se hrani nerealnim obećanjima; populisti se pozivaju na zdrav razum (koji je toliko zdrav da nije u stanju razlikovati istinu od laži, a još manje dobro od zla, i pristojno od nepristojnoga).

Danas je populizam vezan i uz relativiziranje istine, širenje glasina (“lažnih vijesti”), a uvijek uz uzdizanje NAS (“običnih ljudi”) suprotstavljenih NJIMA (a ti ONI su ili Drugi i drugačiji, bilo da se radi o izbjeglicama, bilo o pripadnicima nepoželjnih manjina, bilo pak o “odnarođenim elitama”). U raznim zemljama populizam poprima raznovrsne oblike, što je najčešće povezano s razlikama u pogledu odgovora na pitanje tko su ONI koji nas ugrožavaju. I, što je najvažnije, populizam uvijek služi prikrivanju zbiljskih događanja - dok se bavimo lažnim dilemama koje nam se nameću neopaženo se zbivaju promjene koje bitno utječu na naš život i na naše perspektive, a te promjene idu od zakonskih ograničavanja stečene razine ljudskih prava pa do legalizacije pljačkom stečenog bogatstva.

Koliko je populizam, napose u politici, uzeo maha u RH posljednjih godina, i kako se manifestira?

- Hrvatska nije izolirani otok, nego dio svijeta, pa se dakako i populizam u sve većoj mjeri nameće kao temeljna sastavnica političke kulture. Možda je upravo kampanja oko tzv. rodne ideologije, do koje je došlo u sklopu procesa usvajanja Istanbulske konvencije, najizrazitiji primjer korištenja populističke propagande za svrhe oblikovanja javnog mnijenja.

Dojam je da u Hrvatskoj populizam ipak nije toliko raširena pojava kao u nekim drugim zemljama, ili jest, kakvo je Vaše mišljenje?

- Nisam prorok pa ne mogu kazati što će biti sutra, ili za godinu dana. No, činjenica je da Hrvatska u pogledu raširenosti populizma bitno zaostaje za Mađarskom ili Srbijom (što je dobro, ali nema jamstva da će tako i ostati). Vjerojatno je glavni razlog tomu što se nije profilirao odgovarajući populistički vođa, Hrvatska nema svog Trumpa ni Putina, nema ni svog Orbana ni Vučića (iako znam više kandidata za tu ulogu), niti još uvijek dominira glasna agresivna manjina, rulja koja predstavlja bazu populističke vladavine.

Možemo li govoriti o desnom i lijevom populizmu, vezanom uz politiku, koje su sličnosti, a koje razlike u retorici?

- Lijevi populizam predstavlja latinoameričku specifičnost (njegov najistaknutiji predstavnik bio je Ugo Chavez), obilježen je (manje ili više autoritarnim) naglašavanjem potrebe preraspodjele društvenog bogatstva u prilog siromašnih slojeva stanovništva (kao i uspješnijom, ili manje uspješnom praksom takve preraspodjele), ali danas je on u povlačenju. U Europi je ta vrsta populizma marginalna, dominira desni populizam zasnovan na širenju straha od rasno, etnički ili vjerski drugačijih (modeli su Alternativa za Njemačku, francuska Nacionalna fronta, FIDESZ u Mađarskoj, itd.). Međutim, populizam često inzistira na zastarjelosti razlikovanja lijevog od desnog (na tomu u pravilu inzistiraju i protagonisti desnog populizma), a upravo to brisanje spomenute razlike obilježava i naše populističke pokrete, od Mosta do Živog zida.

Koliko populizam ugrožava demokraciju, i na koji način?

- Demokracija nije nikakav savršen poredak. Moglo bi se reći da je ona najmanje loš oblik vladavine od svih mogućih oblika. A ljudi kojima u životu ne ide dobro skloni su - ako oskudijevaju u sposobnostima kritičkog razlikovanja dobra od zla i istine od obmane - u demokraciji vidjeti uzrok nedaća koje su ih zatekle, a onda povjerovati lažnim obećanjima populističke propagande. Nadalje, demokracija nije ničim zajamčena, ona je poput travnjaka koji stalno treba njegovati ako ne želimo da se pretvori u šikaru, ili u pustoš. Naglasit ću još jednom - i Hitler je došao na vlast demokratskim putem. Dakle, forma demokracije nije dovoljna, ona mora biti popraćena i demokratskom političkom (i ne samo političkom, nego i općom) kulturom, ako ne želi dopustiti samoukidanje. Ako sve to imamo u vidu jasno je da politička kultura koju promiče populizam izravna prijetnja demokraciji. Snižavanjem kriterija prosudbe ponuđenih političkih opcija, gubljenjem sposobnosti razlikovanja vjerodostojnoga od laži i obmane - širi se prostor mogućnosti demokratskog ukidanja demokracije u prilog neke autoritarne vladavine, ili čak nekoga novog (ili obnovljenog, već viđenog) totalitarizma. Udružena s kulturom realityja, politička kultura koju promiču populisti doista predstavlja prijetnju demokraciji.(D.J.)

PROF. DR. SC. LINO VELJAK
Odjel za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagreb

LJUBICA JOSIĆ

U znanstvenome diskursu ocjena populizma kao sastavnice suvremenoga političkoga života nije jednoznačna te se s pravom spori o populizmu kao konceptu. Dok jedni teoretičari smatraju da je populizam nuždan izdanak predstavničkodemokratskog života u kojem ima korektivni učinak, druga skupina teoretičara usredotočuje se na krajnji negativan rezultat populističkoga djelovanja s obzirom na temeljne postulate demokracije.

- Jan-Werner Müller pripada drugoj skupini, zauzimajući i argumentirajući čvrst stav prema populizmu kao osiromašivanju, a ne obogaćivanju demokratskoga života. Iako je, kako ističe bugarski teoretičar I. Krastev, ovo doba populizma, populizam je konceptualno teško odrediti, te stoga u tome kontekstu valja sagledati vrijednost Müllerove raščlambe populizma. Što populisti rade kad se domognu vlasti i kakvo političko nasljeđe ostavljaju, držim da su ključna mjesta Müllerove analize populizma. Da sažmem jednu od njegovih temeljnih teza, populist je antipluralist jer se shvaća isključivim predstavnikom “pravoga” naroda, a pri tome sve izvan određenja toga “pravoga” naroda smatra neprijateljskim i odriče mu ravnopravnost sudjelovanja u političkom životu. Konzekvencije su takve da populisti svoju vladavinu obilježavaju pokušajima preuzimanja državnoga aparata, korupcijom, masovnim klijentelizmom i sustavnim nastojanjima suzbijanja civilnoga društva. Ono što Müller pokušava obraniti u svojoj knjizi “Što je populizam?”, držim da i uspijeva, jest to da populizam, kad se raščini na svoju unutarnju logiku, na neki način rastvara demokraciju iznutra: zauzimajući se za demokratske ideale ili vladavinu naroda, smatrajući narod homogenim entitetom, populizam se udaljava od naroda jer regenerira protudemokratsku politiku te se tako, pod velom retorike o demokratskim vrijednostima, ostvaruje djelovanje koje ne samo da ne promiče te vrijednosti nego radi upravo protiv njih.

- Valja naglasiti da, kada se govori o populizmu kao konceptu, nema razlike između lijevog i desnog populizma: populistička su obilježja zamjetna i na desnici i na ljevici, pa se tako sad već uvriježeno među populiste svrstavaju oni političari koji su percipirani kao krajnja desnica, npr. Viktor Orbán i Marine Le Pen, kao i koalicije i stranke koje se drže krajnjom ljevicom, npr. grčka Syriza i španjolski Podemos. Retorika im je različita, ali često prepoznatljiva po zapaljivosti, antiklijentelizmu i mobilizacijskom principu, no njezin je meritum isti jer se temelji na simboličkome predstavništvu, a to je inzistiranje na razlikovanju moralno ispravnoga naroda i njegovih protivnika. Drugim riječima, kad se pri promatranju populističkoga djelovanja stranke ili pojedinca načas odstrane slojevi razlikovnih obilježja lijevih i desnih, ostaje činjenica da se populizam, onako kako ga raščlanjuje Müller, može opisati pouzdanim kriterijima, među ostalim i utvrđivanjem populističkih tehnika vladanja i njihova moralna opravdanja, pri čemu se, oslanjajući se na populističku tezu o isključivom moralnom predstavništvu naroda, često otvoreno, jer se drži moralno prihvatljivim, populistički prakticiraju masovni klijentelizam, diskriminatorni legalizam, kao što se promiče i obračun s civilnim društvom. Time je populizam u svojem djelovanju ironičan jer, zauzimajući se za borbu protiv elita, sve što želi jest ispuniti mjesto koje su te elite zauzimale, te je u konačnici autoritaran. Pri tome su, ističe Müller, podjednako opasni lijevi i desni populizam.

- Kad govorimo o Republici Hrvatskoj, populizam je podjednako uzeo maha kao i drugdje. Djelujući u okolnostima iznimne polariziranosti društva, često se populistički gorljivo upućuje na društvene i socijalne probleme, ponajprije nezaposlenost, demografsko osiromašivanje i korupciju, a uključuju se i pitanja obrazovanja, rodne ravnopravnosti i drugih vrijednosti koje trebamo osigurati da bismo bili društvo jednakosti, znanja i slobode. Nažalost, upravo populistički pristup, boreći se za takve ciljeve, jednakost, slobodu i znanje, često generira isključivost, i to je jedna od populističkih oznaka o kojima piše Müller.

- U borbi protiv populizma, ali često i njegovu širenju, mediji imaju veliku ulogu. Odnosu medija, demokracije i populizma bila je posvećena međunarodna konferencija održana krajem 2017. u Beogradu. Ondje smo kolegice prof. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar, dr. sc. Nina Ožegović i ja izlagale temu o hrvatskim neprofitnim medijima u kulturi protiv populizma. Mislim da je nastojanje tzv. trećega sektora specijaliziranoga za kulturu da se othrvava populizmu primjer dobre medijske prakse.

DOC. DR. SC. LJUBICA JOSIĆ
 Leksikografski zavod  Miroslav Krleža, vanjska suradnica na Hrvatskim studijima Sveučilišta
u Zagrebu