Započet 2016., COST projekt, pod nazivom “Comparative Analysis of Conspiracy Theories in Europe”, trajat će do sredine 2020. godine. Uključuje ukupno 36 zemalja i više od 150 znanstvenika koji surađuju kroz različite radne grupe koje se bave oblicima pojavljivanja teorija zavjera kroz povijest u različitim društvima i političkim sustavima.

Kakav je odnos između konspiratornog mišljenja i populizma, koji istražujete u sklopu projekta COST?

- COST projekt pod nazivom “Comparative Analysis of Conspiracy Theories in Europe” započeo je 2016. i traje do sredine 2020. godine. Uključuje ukupno 36 zemalja i više od 150 znanstvenika koji surađuju kroz različite radne grupe koje se bave oblicima pojavljivanja teorija zavjera kroz povijest u različitim društvima i političkim sustavima. Također analizira njihovu prisutnost i ulogu u medijima, različite aktere i publike koji proizvode i “konzumiraju” ovakve često prisutne interpretacije, sve do analize uzroka i posljedica koje teorije zavjera proizvode kako na psihološkoj, tako i na različitim razinama društva. Analiziraju se također teorije zavjera svojstvene različitim regijama, načini na koje su neke od globalnih teorija zavjera “putovale” od jedne do druge, koliku su podršku zadobivale i s kakvim učinkom, zatim specifična razdoblja i krizni procesi koji čine ljude sklonima ovakvim tumačenjima društvene i političke zbilje. U ovom širem okviru bavimo se i pitanjima kao što su odnos teorija zavjera i populizma. Kako populizam uključuje ideološku uspostavu rascjepa između “naroda” i “korumpiranih elita”, stoga su antielitističke teorije zavjera sastavni dio populističkog mišljenja. Narod se kao izvor suverene vlasti pri tome najčešće zamišlja kao jedinstven, neokaljan, autentičan i dobar, dok se elite “časte” nizom pogrdnih naziva, podrazumijevajući ih sasvim suprotnima ovako opisanom narodu. Tako se opisuju jer populistička ideologija pretpostavlja kako iskvarena vlast radi isključivo ili prvo na vlastitoj osobnoj dobrobiti kroz zlouporabu položaja i ovlasti, uključivanjem u mutne poslove, korupciju, kriminal itd. To uključuje uvijek različite klike koje se onda opisuju kao odnarođene, kao one koje su izdale svoju originalnu funkciju djelovanja za opće dobro u ime naroda. S druge strane takvo mišljenje ozbiljan je pokazatelj nepovjerenja u sustav i krize funkcioniranja političkog predstavništva te demokratskog sustava.

Je li istraživanje provedeno uspješno, do kakvih ste zaključaka došli?

- Dio koji smo planirali u Hrvatskoj je proveden početkom ove godine preko ankete na nacionalno-reprezentativnom uzorku, no takva tema nije samo za jedno istraživanje, već za kontinuirano praćenje, jer je riječ o važnim indikatorima spoznajnog mapiranja političkih prilika, nepovjerenja u ključne aktere i cjelokupni politički poredak te potencijala prosvjedbom djelovanja stranaka i širih skupina građana. Prije svega se bavimo aspektima “potražnje” za populizmom, tj. razinom masovnog mišljenja građana. Pri tome populizam i njemu svojstvene teorije zavjera shvaćamo kao međusobno povezane stavove koji mogu postojati neovisno o tome ima li populističkih stranaka ili bar takve retorike na političkoj sceni. Riječ je o tzv. latentnim strukturama koje proizlaze iz percepcije raskoraka između načina na koji politika funkcionira sa svim svojim prljavim detaljima i očekivanih ostvarenja ideala. Populizam u našem istraživanju definiramo kroz tri dimenzije: zahtijevanje od političara da budu usmjereni na dobrobit naroda, antielitizam i manihejsko poimanje politike. Rezultati pokazuju kako je među hrvatskim građanima najizraženiji aspekt zahtjeva za usmjerenošću političara na potrebe naroda i “običnih ljudi”, nešto manje, ali još uvijek snažno percipiraju elite kao korumpirane, dok najmanje shvaćaju politiku na crno-bijeli način, kao isključivo borbu između dobra i zla.

Ovi rezultati upozoravaju na znatnu sklonost populističkoj ideologiji među građanima, što onda ne čudi da u posljednjih nekoliko godina u većoj mjeri daju svoj glas populističkim političarima ili strankama kao što su Most i Živi zid. Tomu treba pridodati kako istraživanja mojih kolega s Fakulteta političkih znanosti, Marijane Grbeše i Berta Šalaja, koji se bave analizom političkog diskursa elita, pokazuju da osim pravih populista, takav način prikazivanja političke zbilje učestalo koriste i političari najjačih, etabliranih stranaka.

Kad govorimo o vjerovanju u teorije zavjera, one su snažno povezane s populističkim mišljenjem, antielitističke teorije zavjera očekivano s kritikom korumpiranosti elita, ali i sa zahtjevom da se političari više brinu o “malim ljudima”. Zanimljivo je da je i opća sklonost teorijama zavjera, što se već više godina naziva i istražuje u svijetu kao konspiratorni mentalitet, snažno izražava kod onih građana sklonijih populizmu, koji su također nepovjerljiviji prema političkim institucijama, posebice prema instituciji predsjednika Republike, Vlade, Sabora, političkih stranaka i sudstva, te su izrazito nezadovoljni načinom na koji demokracija funkcionira u Hrvatskoj.

Koliko je populizam uzeo maha u RH posljednjih godina, i kako se manifestira, počevši od politike do nekih drugih oblika unutar društvene scene, da se tako izrazim?

- Populizam se nije pojavio jučer. Prisutan je otprije i bilo bi zanimljivo analizirati recimo kako se artikulirao kroz 20. stoljeće, npr. u politici HSS-a i Stjepana Radića, čiji je populizam bio prodemokratski, reformistički, progresivan i suprotstavljen centralističkoj politici monarhističke Jugoslavije zahtijevajući društvene reforme, prava glasovanja žena i većoj predstavljenosti seljaka koji su tada bili najveći dio pučanstva. Dakle, riječ je o jednom obliku inkluzivnog populizma. Sljedeći bi kandidat mogao biti Tito i drugi komunistički čelnici sa specifičnim konspiratornim žargonom, čelnici hrvatskog proljeća, zatim Slobodan Milošević i cjelokupna antibirokratska revolucija, predsjednici Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, sve do sadašnjih ili nedavnih političkih vođa. Istraživanje njihova političkog diskursa u kontekstu vremena moglo bi se iskoristiti za nijansirano razlikovanje populizma od nacionalizma, koji su obilježili cijelo to razdoblje.

Dojam je da u RH populizam ipak nije toliko raširena pojava kao u nekim drugim zemljama, ili jest?

- Populistički potencijal među građanima snažno je izražen. Otvoreno je pitanje što bi se dogodilo s dimenzijom maniheizma u slučaju neke nove političke, migracijske ili ekonomske krize na nacionalnoj, regionalnoj ili europskoj razini. Također će biti bitno kako će se nakon neuspjeha s Istanbulskom konvencijom presložiti udruge sklone podgrijavanju “kulturnog rata” u Hrvatskoj. U ostatku bivše istočne Europe, posebice u Mađarskoj i Poljskoj, desni populisti jačaju, što ohrabruje i hrvatske populiste. Središnje etablirane stranke gube podršku tako da se populisti opravdano nadaju da se bez njih vlast u budućnosti neće moći sastavljati. Daljnji je problem kako će njihovo sudjelovanje u vlasti utjecati na stabilnost vlade s jedne strane, dok se s druge strane može dogoditi da im takvo iskustvo otupi oštricu kritike i negativnog protestnog potencijala. Sljedeće je pitanje što će se događati na unutarnjem planu, prije svega u HDZ-u. Ako bi desno krilo preuzelo stranku, tada bi i ono bilo sklonije upotrebljavati takvu ideologiju, te bi moglo preoteti manjim populističkim strankama njihove birače. Mislim da se tu ne može biti sasvim miran, posebice stoga što im je većini Viktor Orban svojevrsni idol.

Možemo li govoriti o desnom i lijevom populizmu, vezanom uz politiku, koje su sličnosti, a koje razlike u retorici?

- Kako je populizam tzv. tanka ideologija koja samostalno nudi tek neka politička rješenja koja odlučno obećava, ali ih često ne može ispuniti, tada se veže uz neke razrađenije, najčešće kolektivističke ideologije, pa se sukladno tome može govoriti o desnom, centrističkom, lijevom populizmu itd., ali se može vezivati i uz individualističke ideologije, pa je riječ npr. o (neo)liberalnom populizmu. Takve ideologije “kontaminiraju” populizam svojim sadržajima, pa desni populizam narod shvaća u organskom smislu kao živo kolektivno tijelo koje valja zaštititi protekcionističkim politikama. Elite kojima se suprotstavljaju češće su liberalne i socijaldemokratske, no ne prežu ni od kritiziranja umjereno desnih političkih stranaka i vlada, kao i svakog oblika multikulturalizma. Ponekad im je maniheizam začinjen religijskim metaforama, pa ćemo kod njih čuti kako protivnike sotoniziraju, a “opasni drugi” kojima, prema njihovu mišljenju elite povlađuju ili s njima komplotiraju su etničke, vjerske i seksualne manjine, rodno nekonvencionalne osobe, liberalni intelektualci, nadnacionalne institucije koje ugrožavaju nacionalni suverenitet itd. Karakterističan je više za Europu i tipični predstavnici su mu Front National, Alternative für Deutschland, Prawo i Sprawiedliwošć, dok je lijevi populizam više obilježje stranaka Latinske Amerike, premda se u tom obliku pojavljuje odnedavno i Europi, npr. kod stranaka kao što su Syriza, Podemos, die Linke itd. Lijevi se populizam manifestira u inkluzivnom obliku, više je zabrinut za socijalnu pravdu i jednakost građana, te marginalizirane grupe i nezaposlene, a narod je definiran kao “obični ljudi”, radni narod itd. Često izražava antikapitalističke i antiglobalističke stavove te pacifizam i kozmopolitizam. Njihovi su neprijatelji političke “kaste” ili klase, privilegirani slojevi društva, financijske elite, velike korporacije, Wall Street, vojno-industrijski kompleks, itd.

Slušajući što sve i kako govore primjerice oporbeni SDP čelnici i čelnici recimo Mosta (tu su naravno i HDZ, HNS... u poziciji vladajućih), ne vide se baš neke razlike, sve zvuči više kao trivijalni oblik populizma, odnosno kao politikantstvo. Kako to komentirate?

- Rekao bih da je ovdje potrebno razlikovati Most i Živi zid kao prave populističke stranke koje izražavaju sve dimenzije populizma od središnjih stranaka čiji se prvaci koriste samo nekim elementima ove ideologije, tako da kod njih možemo govoriti o krnjem populizmu ili retorici koja samo koketira s populizmom. No, u pravu ste, na našoj političkoj sceni vlada beznadna bezidejnost i tada se u toj močvari političari sve više koriste “praznim označiteljima”, što je još jedan pokazatelj krize političkog vodstva i negativne selekcije političke klase. Evo, vidite kako je lako upasti u populističku retoriku.

Zaključno - ugožava li populizam demokraciju, i na koji način? Drugim riječima, iskorištava li populizam krizu demokracije?

- Ovdje treba biti oprezan jer populizam nije po sebi loš i prjeteći za demokratski poredak, premda takav može postati u specifičnim okolnostima. Ne smijemo ga svesti na stigmu, pa time i na isključivanje onih koji se njime služe. On je sastavni dio demokracije i može poprimiti bar tri oblika. Može biti naličje demokracije koje ga ugrožava autoritarnošću ili čak totalitarnim tendencijama, gdje se vođe ponašaju kao da su utjelovljenje volje naroda te nametaću ekstremne ideologije, poslušnost, strah i stigmatizaciju oponenata. Može se pojaviti kao populizam na vlasti koji transformira demokratsku politiku zbog sve kompleksnijeg i nepredvidljivijeg konteksta u kojem trebaju donositi odluke, time i veće važnosti izvršne vlasti i diskrecijskih ovlasti koje „traže“ snažne i odlučne političare, sve sličnije karizmatskim vođama. Međutim, populizam može biti i simptom demokratske politike i imati pozitivne učinke kao radikalno zahtijevanje da se isključeni uključe, a njihovi problemi - koje uobičajena politika zanemaruje - stave na dnevni red. I ovaj se tip može prometnuti iz ideje o masovnoj participativnoj demokraciji u vladavinu rulje, no njegov je način postavljanja političkih zahtjeva, kako to kaže Benjamin Arditi, kao nepozvani čudni gost koji krši pravila ponašanja i dobrih manira, ali upozorava na ignoriranje važnih političkih problema onih kojima se demokracija svodi samo na proceduru.