Objavljeno 19. travnja, 2018.
Vezani članci
SRBIJA SE OSRAMOTILA U BEOGRADU
U europskim, vjerojatno i svjetskim, razmjerima nezabilježen skandal da zastupnik u parlamentu trga i gazi zastavu zemlje čiji se visoki predstavnici upravo nalaze u službenom posjetu u istoj zgradi, a odmah ih potom i verbalno napadne na najprimitivniji način, daleko je od običnog ispada očito psihički teško oštećene osobe. Dodamo li tomu činjenicu da ga nazočno osiguranje nije na vrijeme spriječilo u divljanju, posve je jasno kako se radi o čistoj agresiji prema Hrvatskoj od strane Republike Srbije.
Ponovimo još jednom zastrašujuće činjenice kakvog susjeda imamo - zastupnik u parlamentu, dakle, službena osoba, ponižava i uništava hrvatske simbole i napada predsjednika Hrvatskog sabora dok osiguranje jedva da reagira, a time se njegovi postupci sele iz sfere osobnoga u sferu državnoga.
Jer kada taj isti osuđeni ratni zločinac pali hrvatsku zastavu na ulici uz bučno odobravanje svojih pristaša, tada to govori koliko je srbijansko društvo još uvijek duboko bolesno i udaljeno od katarze koja bi ga vratila u okvire težnji da postane ravnopravno uljuđenoj Europi.
No, kada to na opisani način učini zastupnik u parlamentu i ne bude spriječen u tom suludom činu, jasno je da su bolesni i društvo, i država kao rezultat ukupnih potencijala tog društva. Mlaka osuda predsjednice srbijanske vlade, pokušaj relativiziranja od strane predsjednice parlamenta, a iznad svega višesatna šutnja svemoćnog predsjednika države Aleksandra Vučića, koji je oprezno reagirao nakon gotovo osam sati, užasavajuća su slika Srbije danas. Taj isti Vučić nije reagirao na prijetnje zastupniku hrvatske manjine, ni na zlokobne poruke nekim drugim zastupnicima, koji su postavili pitanje kako ratni zločinac osuđen na deset godina zatvora može u Srbiji i dalje biti parlamentarac. U srijedu se poslije duge zlokobne tišine tek pitao kako reagirati kada su u pitanju narodni zastupnici praktično braneći sramotni agresivni ispad svog dragog kolege, prijatelja i kuma iz devedesetih godina.
Upravo u tim godinama vjerojatno i jest razlog zbog kojega se Vučić (inače, nezaobilazni komentator svake, pa i najmanje, sitnice u Srbiji) od Šešeljeva povratka iz Haaga izbjegava na bilo koji način jasno očitovati o ispadima samozvanog četničkog vojvode. Na žalost, svojevrsna ucjena vjerojatno javnosti nepoznatim detaljima iz ratnih vremena kojima Šešelj drži u šaci srbijanskog predsjednika daleko je snažnija od Vučićeve potrebe da prema potrebi mijenja dlaku, kada već ćud ne može. Činjenica da apsolutni vladar Srbije to ipak nije, da nema utjecaj dostatan da kontrolira Šešeljeve incidente ne može se prikriti tezama kako mu svjesno dopušta brutalne ekstremističke poteze da bi sebe prikazao prihvatljivim i prozapadnim, jer da je tomu tako, iskazao bi to reakcijama upravo u ovakvim slučajevima, koji snažno zadiru u sposobnosti srbijanske države da funkcionira u europskom okruženju. Jednako se tako mogu tumačiti i oprezna, “svi smo jednako krivi”, priopćenja premijerke i predsjednice Skupštine, koje su se oglasile, ali pri tome ustvrdile tek kako, eto, incidenata ima posvuda.
Odluka da se trenutno prekine posjet bilo je najmanje što je službeni Zagreb mogao učiniti. O sadržaju dodatnih reakcija i poteza koje će srbijanska vlast vući idućih dana, ovisi hoće li biti potrebne i dodatne mjere.
Ipak, posve je izvjesno da će ne samo Hrvatska nego i Europska unija morati vrlo pomno odvagnuti kako postupati s tom i takvom Srbijom. Iako je samo dan prije u Europskom parlamentu predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker kazao da “ako se ne otvorimo zemljama u toj iznimno kompliciranoj i tragičnoj regiji, ako im ne pružimo europsku perspektivu, imat ćemo ponovno rat u tom području kakav smo imali 1990-ih”, upitno je kakva budućnost doista stoji pred Beogradom.
Naime, gospodin Juncker načelno je u pravu. No nije dovoljno da se Europa i Hrvatska kao susjed otvaraju prema Srbiji. Sve dok se sama Srbija ne želi otvoriti i prema vlastitoj prošlosti, i prema Hrvatskoj i Europi, dok njome vlada deja vu efekt devedesetih sa Šešeljom i njegovim derivatima, nitko joj drugi ne može pomoći.
Piše: Bojan DIVJAK