SLATINA

Izuzetno dobro pliva i roni, dužine je do jednog metra, ima širok rep dug tridesetak centimetara, tamnosmeđu dlaku i teži između 20 i 30 kilograma. Tako izgleda dabar, najveći glodavac Zemljine sjeverne polutke, kojega sve više ima i na hrvatskim vodotocima. Naime, stalna i dovoljno duboka voda osnovni je stanišni uvjet za dabra, tog isključiva biljojeda, koji se hrani sočnim zeljastim i drvenastim biljem koje nalazi u vodi ili neposredno na obali.

Povećanje brojnosti dabrova jedne zabrinjava, a drugi kažu da nam ne prouzročuju nikakvu štetu.

Do početka 20. stoljeća dabar je živio na području cijele Europe, ali je opstao na samo četiri odvojene lokacije. Dabrovi su krajem 19. stoljeća nestali i u našoj zemlji. Zna se da je u prošlosti na području Posavine obitavala autohtona populacija dabrova, a razlozi njihova nestanka nisu točno utvrđeni. Spominje se prekomjeran lov zbog kvalitetnog krzna, pojava bolesti i prirodnih nepogoda. Nakon stotinjak godina ljudi su se pobrinuli da ga opet ima diljem Starog kontinenta. Povratak dabrova u Hrvatsku potaknula je bavarska vlada sa željom da pomogne mladoj i ratom pogođenoj Hrvatskoj. Pomoć se sastojala u oživljavanju životinjske vrste koja je nekada živjela na tim područjima, a provedena je u suradnji sa Šumarskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu na čelu s dr. Marijanom Grubešićem, voditeljem tada pokrenutog projekta “Dabar u Hrvatskoj” 1996. godine. I u Hrvatskoj se dabar tretira kao divljač, ali je zaštićena životinja i tijekom cijele godine zabranjen je lov na dabrove.

Zbog čiste vode i obilja hrane sigurno obitavalište dabrovi su našli i na Virovitičkim ribnjacima, gdje ih viđaju članovi ŠRU-a Ođenica, a došli su navodno iz Legrada. Dabar je u više navrata viđen (i snimljen) i na slatinskom području, uz rijeke Dravu i Voćinku. Dabrove i više nego očite tragove njihovih aktivnosti uočili su i svojim fotoaparatima zabilježili predsjednik Lovačke udruge Sokol iz Čađavice Berislav Martinčević i lovac Josip Piskać te slatinski biolog i neumorni promatrač prirode Dragan Prlić.

Prof. Grubešić procjenjuje da danas u Hrvatskoj živi oko 500 obitelji dabrova s približno 2500 jedinki, a približno isto toliko dabrova prešlo je u BiH, Sloveniju, Mađarsku i Austriju.

– Dabrovi izgrađuju svoje nastambe u koje ponekad ugrade i do pedesetak kubika materijala, a najpoznatiji su po svojim branama, koje su vrlo kvalitetne i nepropusne, a na taj način grade akumulacijska jezera u kojima se stvaraju bolji uvjeti za sve vodene i močvarne životinjske i biljne vrste - kaže prof. Grubešić.

– Oni grade brane na manjim vodotocima gdje je povremeno niska voda kako bi dobili jezera s najmanje 30 cm vode da bi mogli u njoj plivati. Dabrovi grade brane i da bi zaštitili ulazak u svoju nastambu, jer ona je na suhom, ali ulazak je uvijek ispod vode.

U posljednje dvije godine dabrovi su postali česta tema lovačkih i inih rasprava. Kažu da njihova populacija (osobito u sjevernim krajevima Hrvatske) buja jer nemaju prirodnih neprijatelja, ali teško ih je vidjeti jer uglavnom izlaze noću u potrazi za hranom. Ali oni ostavljaju vidljive tragove i čine štetu, poput svake vrste koja se previše namnoži. U posljednjih pet godina zamijećene su štete na kukuruzu, čije stabljike dabrovi koriste za svoje nastambe, a još veću štetu znaju izazvati u voćnjacima. Nije im problem potpuno oglodati donji dio stabla, koje se potom osuši, ili čak srušiti i podeblje deblo. Dabrovi su odlični drvosječe i točno znaju kako i gdje trebaju svojim oštrim zubima gristi drvo da se sruši.

Vlasnici voćaka na mjestima gdje se pojave dabrovi zaštićuju stabla žičanom ogradom, kao što je slučaj na području vodotoka rijeke Pakre kod Lipika.