Ponekad dobra glazba stiže iz najneočekivanijih mjesta. I ne nužno s glazbene scene, nego s nekog od terena gdje se glazba kao hobi s vremena na vrijeme izdvoji kao autorski relevantan i kompetentan istup nekog od autora ili grupe. Takav je dijelom i slučaj Riječanina Marka Rogića, i ovo je njegova priča.

Za početak - tko je zapravo Marko Rogić, što o njemu trebamo znati, a da ne moramo na Google, nego da to čujemo iz prve ruke, potaknuti prije svega vijestima o vašoj glazbenoj karijeri...?

- Za početak ću reći da je jako teško govoriti iz prve ruke u trećem licu, a još k tome predstaviti sebe nekome tko te uopće ne poznaje, gotovo pa nemoguće i na granici potpune neugode. No, kada je prilika kakva već jest, reći ću da sam čovjek koji pokušava i bori se, koji radi i griješi, koji plače i veseli se. A takvi smo svi mi ljudi, zar ne? Možda je jednostavnije reći da nastojim u ovo sitno prilike što nam je dano u vremenu i prostoru uspostaviti relaciju s ljudima bliskim po duši i navikama života, odnosno imati i ostaviti u njima i s njima dio sebe. Biti aktivan i napraviti nešto, svakako je ono čemu ću radije pribjeći od čekanja. Upravo takvi motivi i promišljanja stoje i iza glazbenog projekta zbog kojeg i razgovaramo ovom prilikom.

Svi koji su posjetili Book caffe, a nisu iz Rijeke, imaju samo riječi pohvale za “Dnevni boravak”. No nije samo kafić ono što se s vama povezuje, također ste uspješan odvjetnik. Kako uspijevate povezati sve te raznolike interese...?

- Na tragu onoga što sam uvodno rekao, shvaćam da su nam prilike dane ovdje i sada, a na nama je da ih živimo kako to znamo, umijemo i osjećamo. Imati više paralelnih priča koje se odvijaju u isto vrijeme, iziskuje podosta truda i otima mnogo vremena, ali, na kraju dana, moram reći da daje još i više. Spomenuli ste Book caffe “Dnevni boravak” i tu priču koja je, eto, preživjela četverogodišnji olimpijski ciklus, od predodžbe mjesta koje bi bilo svratište umjetnosti i ljudi najrazličitijih formata i interesa, do realizirane ideje u kojoj se takve stvari upravo i događaju. Međutim, da bi takvo što bilo moguće, upravo je nemoguće da isto bude rezultat zauzimanja i rada jednog čovjeka, pa je ekipa ljudi koja je sa mnom u svemu tome od početka uspjela da to naše mezimče stane na noge i sada živi svojim životom kojemu se ja radujem svakim dolaskom i akcijom koja se tamo zbije.

Profesija odvjetnika podosta odskače od onoga što sam upravo opisao, jer je jako normirana i predisponirana samim sustavom, u prvom redu, a onda i očekivanjima i predodžbama problema i uspjeha. Takve stvari, pogotovo u današnje vrijeme brzine i mjere, ubijaju čovjeka u čovjeku, ostavljajući mu malo mira i vremena za oporavak, i to ne nužno tjelesni, već onaj duhovni i duševni. Međutim, u svemu tome, koliko god ponekad teško i zahtjevno bivalo, ostati vjeran samome sebi i poretku vrijednosti koje nosiš kao čovjek, ne bi smjelo doći pod upitnik.

Koji su vam uzori (znam, otrcano pitanje...) što se glazbe tiče...?

- O uzorima i utjecajima nije jednostavno govoriti, jer pojedine faze života traže drukčiji gušt i smisao u glazbi. Doduše, osobne preferencije uvijek su te koje u šumi ponuđenog izaberu instinktivno, po uhu i habitusu. Ono u što sam sasvim siguran jest da dosta tromo i teško pratim novine i trendove u glazbi, pa kako godine prolaze, shvaćam da se nekako lakše vraćam korijenima Waitsa, Drakea, Van Zandta, Joni Mitchell i kantautorske i country scene sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ima tu i nešto novijeg zvuka, pa ću svakako spomenuti potpuno oduševljenje radom čovjeka koji se skriva iza imena ‘The Tallest Man on Earth’ i praćenje njegove glazbe i nastupa u posljednjih desetak godina. Naravno, ne mogu i ne želim prešutjeti užitak u preslušavanju glazbe grupe Leb i sol, EKV-a, Partibrejkersa i riječke glazbene scene '80-ih i '90-ih godina.

Prvi je single “Mirage”, nedavno je izišao novi “This war”, a slijedi i album “Out of nowhere”. Nešto o svemu tome - prvi koraci, inspiracija, podrška, suradnici...? U Novom listu sam pročitao da ste glede albuma rekli da su pjesme totalno autorefleksivne i u cijelosti autobiografske, ogoljeno bez šminke do bola. Zvuči ambiciozno i samouvjereno, no ipak nam to pojasnite malo šire i dublje?

- Pa ja bih ipak radije ostao kod termina iskreno više nego ambiciozno i samouvjereno. Pisati o životu i stvarima koje nas blisko okružuju, pisati o gubitku oca u dijaloškoj formi ili o gubitku prijatelja iz blizine boli, nužno pretpostavlja izlazak iz sigurnosti osobne ljušture u neku vrstu duhovnog striptiza. A kada smo goli, onda smo nužno izloženi pogledima i kritikama, vrednovanjima i vaganjima svake vrste. Ako je to ambiciozno i samouvjereno, rado ću prihvatiti tezu iz vašeg pitanja, iako mi se upravo to čini preambicioznim. Kako je ova priča ugledala svjetlo dana i meni je pomalo misterij, ali s nešto vremenskog odmaka, ipak mi se čini da se čovjeku neke stvari u životu dogode onda kada ih najmanje očekuje, ali je sasvim realna mogućnost da je podsvijest ta koja se takvoj prilici upravo nadala. Život s glazbom i oko glazbe za mene je predstavljalo prirodno okruženje odrastanja i formiranja kao čovjeka, a u mlađim danima i bitan identitetski moment. Sve to govorim s pozicije onoga pasivnog u glazbi, dakle, slušatelja i pratitelja, odnosno iz blizine odnosa prijatelja i ljudi koji su u glazbi mnogo više i mnogo konkretnije nego što sam to ja imao prilike biti. Ljubomorno ću parafrazirati da su to oni koji ‘žive za glazbu, a ne žive od glazbe’. Ovakav sam uvod u odgovor napravio s namjerom prikazivanja mojeg odnosa prema ljudima koji su odigrali ključnu ulogu u davanju vjetra u leđa ovim glazbenim pabircima nastalim u noćnim satima mojeg potkrovnog stana. Kao najbližeg suradnika, a usudio bih se reći i koautora i ‘uobličivača’ zvuka, moram istaknuti dragog prijatelja Darka Terlevića, riječkoj glazbenoj sceni poznatog multinstrumentalista i glazbenog fanatika, kojemu sam bojažljivo slao prve tonske zapise s mobitela uz golem upitnik nad smislom svega onoga što bi takvi tragovi trebali biti. Dobivši potvrdu da proslijeđeno ima glavu i rep, iskoristio sam val nagomilanih emocija i istjerane inspiracije, opustio se i dosta intenzivno bacio na bilježenje melodija koje su mi se konstatno vrtjele po glavi i svrbjele pod prstima u trenutcima mantričnog petljanja po gitari. Najiskrenije priznajem kako su moja glazbena znanja i mogućnosti izuzetno skromni, no našao sam nekakav izričaj i pukotinu u glazbenoj formi iz koje mogu puštati ideje o tome kako ja svoje emocije i iskustva čujem i ćutim kroz glazbu.

Kao što sam prethodno i spomenuo, s Darkom sam grubo nabacani materijal relativno brzo zabilježio u njegovu studiju, nakon čega je on svojim značajnim angažmanom uobličio i ukoričio završni zvuk, udahnuvši nekim pjesmama sasvim drukčiji život i ton od onoga u kojemu su inicijalno nastale. Na svemu tome sam mu iznimno zahvalan i nemam namjeru propustiti ni jednu priliku isticati njegove zasluge u ovoj priči.

Drugi čovjek kojemu dugujem zahvalnost za strpljenje slušanja i oduševljenje djeteta u reakcijama i podršci jest Vlado Simcich Vava, vjerojatno najširem krugu poznat kao gitarist i autor u kultnoj riječkoj grupi Laufer, ali onda i kao vrstan književnik i spiritus movens velikog dijela riječkih kulturnih događanja, kojih, na veliku sreću svih nas, ne nedostaje. Vavi sam, dogovarajući promociju albuma “Human_esque” njegova benda Turisti u Book caffeu “Dnevni boravak”, usputno nabacio da sam u gerilskoj fazi snimanja nekih svojih stvari, a što je on, entuzijastičan i otvoren kakav uvijek jest, prihvatio kao poziv na slušanje i pomoć. Ubrzo mi je javio s pozitivnom reakcijom koja je i mene pomalo zatekla te omogućio da materijal dođe do Dallas Recordsa i njihove odluke da objave materijal.

Zašto pseudonim White on White? Zvuči mi malo “bovijevski”... Što se iza toga krije, kakva “poruka”, simbolika, metafora...?

- Pa ima nešto melodično i ritmično u toj frazi, a opet snažno, jednostavno i konkretno u onome što Maljevičeva slika i čitav pokret suprematizma predstavlja u umjetnosti. Sloboda umjetnosti sama po sebi, lišena predmeta i forme, uz oslanjanje na osjećaj i doživljaj jest ono što me uvijek privlačilo mnogo više od vrhunske, majstorske izvedbe bilo kakvog tipa.

Pjevate na engleskom, zašto? Rekli ste da kad ste počeli pisati prvu stvar, kao da sami ste se čuli na engleskom...

- Na prvu bih rekao baš tako: došlo samo od sebe. Nakon promišljanja zaključujem da mi je nekakve slike iz glave možda jednostavnije ispričati engleskim jezikom, a da pritom sam sebi ne zvučim blesavo, ižvakano. Bit će baš to.

Kakve su prve reakcije na prvu objavljenu pjesmu, prijatelja, kolega, glazbenih znalaca...?

- Potpuno sam svjestan da je prilično teško odvojiti komentare ljudi o prvom singlu od odnosa koje imam s tim istim ljudima. Reakcije su mahom pozitivne, ali ja to velikim dijelom pripisujem momentu neočekivanog s moje strane. Možda je većinu upravo zatekla činjenica značenja glazbe u mojem životu do mjere upuštanja u autorski rad.

Općenito uzevši, što je za vas glazba? Drugim riječima, kad ste shvatili da glazba u vašem slučaju neće ostati samo u području hobija, nego da imate kapacitete, da se tako izrazim, i za nešto više, za vlastiti autorski, kreativni doprinos u glazbi?

- Glazba je univerzalni jezik koji ne poznaje granice. Ni geografske ni kulturološke ni ljudske u cjelini. To je podražaj koji do čovjeka dopire osjetilom koje nije primarno u spoznaji svijeta, ali je, što se mene tiče, jako prisutno u razumijevanju osjećaja. U glazbi pronalazimo i utjehu i razonodu, s njom dolazimo i odlazimo s ovog svijeta, samo je neki jače i intenzivnije doživljavaju ili joj jednostavno daju više prilika i prostora.

U mom je slučaju glazba upravo to, sredstvo komunikacije i medij osjećanja. O kapacitetima, sposobnostima i vještinama glazbenog izričaja u mom slučaju jasno ću se odrediti kao potpuni autsajder, svjestan svih glasovnih i sviračkih limita, ali isto tako pomirenog sa spoznajom da drukčije ne mogu, a niti želim.

Koliko na vaše stvaralaštvo i općenito razmišljanje danas utječe ne samo glazba kao takva nego i sumorna svakodnevica, politika, vrijeme u kome živimo...? Ima li u takvom vremenu mjesta za nadu, mjesta za ljubav...?

- Ne možemo pobjeći od vremena i svijeta u kojem jesmo. Umreženi, premreženi i umorni od napada na sva osjetila i razum. Zazirem od silne komunikacije koja je samoj sebi postala svrhom, od lažne bliskosti koja je upravo ubila povezanost i brigu među ljudima u koju se svi kunemo opravdavajući na taj način svoje nerazumijevanje drugog i drukčijeg. Upravo zato i svemu tome u inat, mjesta za ljubav i nadanje mora biti.

Osim glazbe, koji su vam još interesi kad je popularna kultura u pitanju, mislim na recimo film, književnost, video... na tom tragu?

- Vjerujem onome što su pisali Ujević, Kamov, Krleža, Andrić, Selimović... uživam u težini Hamsunove gladi i lakoći Kunderina postojanja... ovo su, naravno, opća mjesta odrastanja i vraćanja. A onda nešto konkretnije, živeći s “Dnevnim boravkom” i onime što se tamo zbiva, došao sam u priliku upoznati spisateljice i pisce, koje sam, do pred nešto vremena, mogao samo čitati ili pratiti u dostupnim medijskim formatima. Ugostiti Igora Mandića, Milka Valenta, Bekima Sejranovića, Zorana Ferića, Marinu Vujčić, Ahmeda Burića, Dašu Drndić, Petra Janjatovića, Boru Radakovića i ine druge koje sam ovom prilikom propustio spomenuti, pa, onako spontano, uz rakijicu, divaniti ugodno, doživljavam oplemenjivanjem duha u najboljem smislu te riječi. Naravno, takva se štiva čitaju.

Što se filmova tiče, Rijeka je blagoslovljen grad u kojemu, osim sveprisutnog multipleks doživljaja, djeluje i Art kino Croatia, njegujući nešto alternativniji, nezavisni, pristup odabiru kinoprograma i doživljaju gledanja filmova. Uradci oca i sina Sverak, Hanekea ili Pasolinija, znaju se naći na kinoprogramu, pa onda takve prilike nastojim ne propuštati.

Živimo u globalno umreženom svijetu, virtualna je stvarnost posvuda oko nas - koliko takvo doba pomaže današnjim autorima, bendovima (ali i vama) da se pokažu, iskažu i promoviraju na tržištu?

- Virtualna stvarnost postala je realna paradigma. To je svijet i način u kojem živimo i funkcioniramo. Naravno, u takvim je uvjetima mnogo lakše biti vidljiv i pristuan, međutim, nisam siguran kakvi su i čime uvjetovani kriteriji vrednovanja nečijeg stvaralaštva. Dakle, svjestan sam da je način komunikacije zadan, ali isto tako ne vidim nikakvog smisla u promoviranju bez kriterija. Masovnost je istoznačje popularnosti, a iskustvo me nekako uči da se time nužno ne kreira dobar ukus.

Svjedočimo u određenoj mjeri povratku vinila, LP ploča, padu prodaje CD-a. Kako to komentirate? Između analognog i digitalnog, što birate? Mislim na glazbu, način snimanja...?

- Dobrodošla retropriča. U tome nazirem (pod)svjesnu borbu ljudi s digitalijom i brzinom koju ona donosi u svakom smislu. Slušati glazbu s tvrdog, fiksiranog medija, makar bila riječ o CD-u, čovjeka, kao ipak fizičko biće, svodi na moment ulaganja truda i koncentracije u doživljaj i slušanje glazbe. Vidim snažnu simboliku u radnji stavljanja ploče na gramofon ili ulaganja CD-a u plejer. U svijetu suludog multitaskinga odvojti vrijeme za slušanje glazbe postaje privilegij i utočište. Bar je tako u mom slučaju.

Budući planovi? Kakva je budućnost projekta White on White, da budemo malo “vidoviti”? Što s koncertnim nastupima...?

- I dalje imam potrebu pabirčiti glazbeno, pa sam nakon snimanja albuma “Out of nowhere” napisao desetak novih pjesama, koje bi, kako trenutno osjećam, volio zabilježiti kao live snimke, bez odvojenog snimanja pjevanja, instrumenata i naknadnog miksanja. Koncertni nastupi su trenutno u fazi dogovaranja i planiranja, kako se čini, za jesen ove godine. Dosad sam imao premijerni nastup s bendom u prosincu prošle godine, u klubu Palach u Rijeci, kao predgrupa My Buddy Mooseu na promociji njihova novog albuma naziva “IV” pa nakon proživljenog i doživljenog na stageu mogu reći da mi je inicijalno stvaranje glazbe pa potom izvođenje pred ljudima upravo ono što od glazbe najviše volim i baštinim. Čisto i nepatvoreno veselje.

Pripremate se i doktorirati - na kojoj temi?

- Trenutno sam na petom semestru Poslijediplomskog doktorskog studija iz kaznenopravnih znanosti na Pravnom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu, a tema dizertacije vjerojatno će biti iz kaznenog procesnog prava.

Zaključno: Marko Rogić u tri-četiri riječi?

- Ako smijem, preskočio bih. I suviše sam prethodno pričao.