Različiti su komentari na upit brinemo li se dovoljno o materijalnoj i nematerijalnoj kulturnoj baštini. Ako pitamo pojedince, kakvih je, na sreću, manje, a koji tvrde kako od starina nema ništa, nego se treba okrenuti budućnosti, reći će kako je u očuvanje starina uloženo previše novca. No, oni drugi, koji se slažu s tvrdnjom da bez povijesti nema ni budućnosti, odgovaraju drugačije.

- Žalosno je što mnoge stvari propadaju. Za to je najviše kriva lokalna zajednica, a tek potom država. Treba učiniti sve kako bismo baštinu sačuvali od zaborava te kako bi buduće generacije znale kako se ovdje nekada živjelo - kaže jedna naša stručna sugovornica, napominjući kako je uzaludan trud struke ako na terenu nema inicijative i dobre volje.

U ovom je trenutku na području Belog Manastira nekoliko nepokretnih i pokretnih kulturnih dobara uvrštenih u Registar kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Svako od njih priča je za sebe. Riječ je, među ostalima, o pet arheoloških nalazišta (Ciglana, Popova zemlja, Lajmir, Rastići Međe i Baranja Var), trima crkvama (katoličke crkve sv. Martina i Uzvišenja svetog Križa te pravoslavna crkva sv. Arhangela Mihaila s dijelom namještaja), traktoru marke “Fordson”, manevarskoj lokomotivi Liliki te putničkom vlakiću Ćiri, točnije kompoziciji koja se sastoji od lokomotive i triju vagona. I dok se, tvrdi struka, lokalna zajednica o arheološkim nalazištima može brinuti na način da ona ne budu devastirana i meta “detektoraša”, o ostalim bi dobrima trebala povesti više računa.

Najdrastičniji primjer višegodišnje nebrige o kulturnoj baštini je vlak Ćiro, zaštićeno kulturno dobro RH, upisano u Registar kulturnih dobara kao vlak-parna lokomotiva Đuro Đaković, pod brojem Z-6029. Jedini je to sačuvani primjerak nekadašnjeg voznog parka beljske željeznice, koja je povezivala sve poljoprivredne uprave s tvornicama za preradu poljoprivrednih sirovina. Kao stečajna masa ostao je u krugu nekadašnje beljske Šećerane, a odbor vjerovnika propale tvrtke GP&Partners odlučio je 2013. godine da bude darovan Gradu Belom Manastiru. I umjesto da Ćiro tada “prosperira” - počela je njegova agonija. Nekako u vrijeme kada je Ćiro darovan Gradu, naime, krug tvrtke prestali su nadzirati i čuvati zaštitari, pa su na svoje došli - sekundarci. Netragom su nestajali Ćirini dijelovi, među kojima čak dimnjak i odbojnik. Trebalo je proći nekoliko godina kako bi gradski oci ozbiljnije reagirali te odlučili poduzeti korake za njegovu obnovu. Odvezen je u Slavonski Brod, u tvrtku Remont i proizvodnja željezničkih vozila (RPV), inače u vlasništvu HŽ Carga, čiji mu radnici trenutačno vraćaju stari sjaj.

Do sada je u njegovu obnovu uloženo gotovo milijun kuna, a pretpostavke kažu kako je za završetak restauracije i sve ostalo potrebno za vraćanje Ćire u Beli Manastir potrebno još 400-tinjak tisuća kuna (nakon nedavne uplate 150.000 državnih kuna, iznos će za toliko biti umanjen). Od do sada utrošenih sredstava, država je uložila nešto više od polovine, dok je ostalo financirano iz gradskog proračuna. Dakako da do tako skupe restauracije nije moralo doći da se, kojim slučajem, prema ovom zaštićenom kulturnom dobru drugačije postupalo.

A samo nekoliko metara dalje od bivše Ćirine lokacije sekundarcima i zubu vremena izloženo je još jedno zaštićeno kulturno dobro - manevarska lokomotiva Lilika. Riječ je o još starijem primjerku službenog naziva lokomotiva Mavag 152-067, proizvedenom davne 1900. godine u Mađarskoj kraljevskoj tvornici željezničkih lokomotiva. O njoj se ne brine - nitko, pa nije isključeno da od nje ostane samo “kostur”.

Treće belomanastirsko zaštićeno pokretno kulturno dobro, uvršteno u Registar Ministarstva kulture, traktor je “Fordson”. Smješten je u beljskom pogonu Remont i, ako ništa drugo, daleko je od očiju sekundaraca. No, ne samo njih nego i javnosti.

- Traktor datira iz 20-ih godina prošlog stoljeća i jedan je od prvih traktora korištenih u Belju. Bio je maksimalno očuvan te dodatno restauriran - kažu beljci, naglašavajući kako je prije 10 godina postavljen kao izložbeni traktor u dvorištu Belje Remonta gdje se i danas nalazi. Struka se, pak, s takvim načinom restauracije i skrbi o traktoru ne slaže, ali je stari “Fordson”, ako ništa drugo, bar čitav.

U Registru se nalazi i belomanastirska župna crkva svetog Martina biskupa. Sagrađena je 1777. godine kao jednobrodna građevina pravokutnog tlocrta s pravokutnim svetištem. Ima barokno-klasicističke stilske oznake, karakteristične za poznobaroknu sakralnu arhitekturu ove regije. Brod sa zvonikom u pročelju, valovita atika i bogatije obrađeno pročelje s polukružno završenim nišama predstavlja vrijedan spomenik sakralne arhitekture 18. stoljeća. Crkva je srušena 1993. godine i obnovljena kao sakralno-memorijalni spomenik šest godina kasnije. U godinama okupacije Baranje opljačkana je i devastirana. Šest godina prije crkve svetog Martina biskupa izgrađena je, u stilu kasnog baroka, nešto manja parohijska crkva svetog Arhangela Mihaila. To je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom i rizalitno istaknutim zvonikom. Brod crkve presvođen je drvenim bačvastim svodom, a svetište polukupolom izvedenom od drvenih dasaka. Crkva je građena dijelom od naboja s dograđenim dijelovima od opeke. Pokrivena je dvostrešnim krovištem s pokrovom od biber-crijepa, a zvonik prekriva barokna limena lukovica.

Značajan je i njezin inventar, posebice ikonostas koji potječe iz druge polovine 18. stoljeća.

- Kako stoji u Prvom šematizmu Eparhije osječkopoljske i baranjske, prestone ikone su iz 1772. godine, osim ikone hramovne slave, koja je iz 1917. godine. Iznad prestonih ikona nalaze se dva velika platna, u drvenom okviru pravokutnog oblika, s likovima proroka i apostola u dva reda, iz 19. stoljeća - kaže belomanastirski paroh Dragan Vukadinović, naglašavajući kako se posebno ističu Carske dveri, ukrašene rokajnim elementima s kraja 18. stoljeća, dok se u trijumfalnom luku nalazi raspeće s dvije ikone sa strane i scene iz Kristova života.

Župna crkva Uzvišenja svetog Križa u Branjinom Vrhu sagrađena je 1789. godine. Arheološki lokaliteti mnogo govore o nekadašnjem životu na ovom području. Otkriveni su dio eneolitičkog i brončanodobnog naselja badenske kulture, predmeti iz ranog srednjeg vijeka - srebrna lučna fibula koja pripada istočnogotskom nakitu pontsko-podunavskog tipa, datirana od sredine do druge polovine 5. stoljeća, najveće antičko naselje u Baranji, srednjovjekovno arheološko nalazište na zemljištu na kojemu se u 13. stoljeću nalazio benediktinski samostan, rimske peći za proizvodnju opeke koje datiraju s kraja drugog i početka trećeg stoljeća poslije Krista, nalazi iz neolitičkog razdoblja - starčevačka kultura s prijelazom na sopotsku, koja datira od približno 4000 godina prije Krista. Pronađeno je i 27 objekata iz tog doba koje su ljudi koristili za život, a sukladno tadašnjim običajima, u svakom od njih pronađeni su i grobovi s kosturima...