Da je zagrebački glazbeni kritičar i rocker Ante Perković (1973. - 2017.) još poživio, dočekao bi ovih dana objavljivanje drugog izdanja svoje knjige “Sedma republika. Pop kultura u YU raspadu”, do kojega je došlo sedam godina nakon objavljivanja prvog.

Nakladnik te, nešto proširene, knjige je Rockmark. Prvo izdanje “Sedme republike” zajednički su objavili Novi Liber iz Zagreba i Službeni glasnik iz Beograda. Kako piše na internetskoj stranici Rockmarka, Ante Perković je u svojoj knjizi opisao “duhovni i kulturni prostor koji se u Jugoslaviji potpiren rock’n’rollom stvarao u 60-tima, kulminirao s novim valom i raspao se zajedno s državom”. Da je to štivo puno više od pukog prebiranja po sjećanjima o rockerskim druženjima uz darežljive groupies i hladno pivo, govori i puno eksplicitniji opis Perkovićeve knjige na ovitku njezina prvog izdanja: “Ovo je esej o jugoslavenskoj pop kulturi, njezinu propadanju i izgledima za budućnost. Superioran stavom, stilom i erudicijom, autor ne preže od rasprave je li rock suodgovoran za krvavu ratnu kupelj, pjenušavu od ritmova devedesetih. Zašto fašistički rock postoji samo u Hrvatskoj? Zašto je blizak Ceci iz Žitorađe u Srbiji?” Nećemo ovdje postumno polemizirati s Antom Perkovićem, on je imao pravo na svoja stajališta i svoju publiku.

U novome izdanju nalaze se dodatci koje su napisali njegovi prijatelji i kolege Dubravko Ivaniš, Darko Rundek, Aleksandar Dragaš, Dragan Kremer i Petar Janjatović. Pozivajući se na Perkovićevu knjigu, Rundek će ovih dana u jednim našim novinama ponoviti Perkovićevu ocjenu kako je njegova skupina “Haustor” u vrijeme rata i poraća bila, “ako ne na crnoj, onda barem na sivoj listi”. To je vjerojatno istina, i to poprilično tužna. Bilo je i suprotnih primjera, Jasenko Houra je autoru ovih redaka tijekom jednog intervjua ispričao kako se i sam našao na “popisu zabranjenih glazbenika” na HRT-u nakon pobjede lijeve koalicije, tzv. šestorke, 3. siječnja 2000., a o tome mu je u povjerenju ispričala ni manje ni više nego glavna urednica Hrvatske televizije 2002. - 2005. Jasna Ulaga Valić (danas Burić), njegova školska kolegica. Naravno, jedan čin ne ispričava onaj drugi. Žalosno je što cenzura u nas uopće postoji. U istim novinama Rundek se raspričao o svom angažmanu na postaji Radio Brod (misli se na plovilo usidreno u talijanskoj luci Bari) 90-ih zajedno sa “svojim istomišljenicima”, za koji kaže da je bio “projekt Europske zajednice, napravljen s ciljem da probije informativne barijere među zaraćenim stranama i ponudi objektivne informacije.” Možda su ne baš majušni honorari i stizali iz EU-a, ali Rundek danas neće priznati kako je posrijedi bio pothvat koji je osobno pokrenula Danielle Mitterrand, supruga francuskog predsjednika, koji je vodio tvrdu prosrpsku politiku u vrijeme kada je gorjela Hrvatska, ili jedna od “zaraćenih strana”, kako je i danas “neutralno” naziva vrli Rundek. U tome projektu, iza kojega je stajala udruga “Droit de parole” (Pravo na govor), sudjelovali su i politički novinar Stojan Cerović te glazbeni urednik Vedran Peternel, dugogodišnji namještenici francuskog državnog propagandnog radija. Potpisnik ovih redaka njihovih se imena jako dobro sjeća jer je 80-tih godna prošlog stoljeća redovito, baš svaki dan, na kratkim valovima potiho slušao Radio France International (RFI) i njegov polusatni “program na hrvatskom i srpskom jeziku”, kako je još znao reći jedan od njegovih urednika Frano Cetinić, u potrazi za alternativnom informacijom. I Rundek je kao građanin, pjesnik i tamburaš imao pravo na svoje političko stajalište, tu nema nikakve sumnje, ali je tih 90-ih zauzeo političku poziciju koja se nije baš svima sviđala u Hrvatskoj, i to s razlogom.