Rođeni Osječanin, mladi novinar i reporter Hrvatske radiotelevizije Andrej Rašljanin (28), inače magistar kulturologije i medijske kulture, govori o svojim dosadašnjim novinarskim iskustvima, počecima, ali i stremljenjima, kao i trenutačnim izazovima posla kojim ga vodi velika ljubav i želja za učenjem i novim spoznajama, u redakciji Unutarnje politike i društva na Hrvatskoj televiziji.

Koji Vam je bio prvi angažman na Hrvatskoj radioteleviziji, kako ste počeli?

- Moje prvo upoznavanje s Hrvatskom radiotelevizijom zapravo nije bilo kroz novinarstvo nego kroz – statiranje u publici na raznim zabavnim emisijama HRT-a. Dio onoga što sam slušao na fakultetskim predavanjima tada sam mogao vidjeti uživo i osjetiti tu posebnu televizijsku čaroliju iznutra. Nadao sam se da ću jednog dana imati priliku raditi u toj velikoj zgradi i moje su se nade, želje i težnje ostvarile.

Izdvojite nam najzanimljiviji, ili možda najuzbudljiviji trenutak u dosadašnjem radu.

- Prve priče, posebice za Dnevnik, i javljanja uživo, jako su mi uzbudljivi trenutci koje pamtim. Slalomske utrke “Snježne kraljice“ na Sljemenu 2017. i 2018. jedni su od najuzbudljivijih trenutaka na početku karijere, ali s obzirom na to da sam u ožujku izvještavao s poplavljenih područja oko Siska i Karlovca, za te događaje mogu reći da su najzahtjevniji posao do sada. Stravični prizori, emocije potresenih ljudi, kuće srušene u odronima, dvorišta puna vode, spašavanje životinja..., sve to utječe na čovjeka, ali svejedno moraš stati pred kameru i gledateljima trezveno prenijeti informaciju. Zaista velik izazov. Moram pohvaliti sve službe i stanovnike tog područja koji nisu gubili nadu i koji su uz sve nedaće stajali na raspolaganju nama, odnosno cijeloj javnosti. Također, želim istaknuti neumoran rad svih kolega koji su pratili situaciju na svim poplavljenim područjima. Adrenalin je nadjačao umor. Svakodnevno smo bili prvi koji su od ranog jutra gledateljima donosili najnovije informacije s terena.

Kako se i gdje se vidite za primjerice pet godina?

- Pet godina je u novinarstvu užasno dugo razdoblje. Radije idem korak po korak i razmišljam o svom sljedećem zadatku. Volim ići stepenicu po stepenicu. Andrej od prije pet godina bi odmah potpisao da bude današnji Andrej i zbog toga sam sretan. Nadam se da će tako biti i za još pet godina.

Što je Vaš najveći izazov u Vašemu sadašnjem radu?

- U novinarskom poslu izazova je mnogo. Pronalaženje teme, sugovornika, utrka s vremenom, pisanje teksta, slaganje slike... Najveći izazov je ipak izazvati reakciju. Privoliti sugovornika da se otvori pred kamerom, iznese svoju stranu priče ili problem te da se on u konačnici riješi.

Što je za Vas novinarstvo i rad u medijima?

- Kada razmišljam o gledateljima, onda je to što objektivnije prenošenje informacija putem slike, izjava i vlastitog teksta. Kada razmišljam profesionalno, ali i iz subjektivnog aspekta, onda je novinarstvo kreativnost, snalaženje u problematičnim situacijama te suradnja s novinarima, urednicima, organizatorima, snimateljskim ekipama, montažerima...

Što Vas najviše raduje?

- Dva puta sam od sugovornika saznao da je ubrzo nakon emitiranja priloga problem građana o kojem se u prilogu govorilo bio riješen. Oni su mi rekli da vjeruju da je prilog pomaknuo neke stvari i pomogao rješenju problema. Takve stvari, učinak priloga, kao i pohvale gledatelja i kolega, najviše me raduju u poslu. Isto tako raduju me i vesele javljanja uživo. Ponekad u teškim vremenskim uvjetima, kada se situacija mijenja iz sata u sat, imati najnovije i potvrđene informacije te ih prenijeti gledateljima jasno i suvislo, bez mogućnosti ispravka, to je ipak najveći izazov.

Kako ste se nosili s tremom, imate li je i dalje?

- Imam tremu, ali to je ona pozitivna trema koja je dobra za koncentriranost. To što sam na nekom događaju i pripremam se javnosti prenijeti važne informacije, dokaz mi je da moji urednici vjeruju u mene. A kada je tako, nema razloga da ne vjerujem i ja sam sebi. Dugo sam trenirao nogomet i usporedio bih to s izlaskom na teren. Treniraš, treniraš, treniraš i onda kada dođe utakmica, osjetiš pozitivnu tremu koja te tjera da naporan rad na treninzima pretvoriš u što bolji rezultat.

Tko su Vam uzori i što Vam je izvor nadahnuća

- Iskusniji kolege na Hrvatskoj televiziji su mi sjajni uzori i od njih najviše mogu naučiti. A s druge strane i moja mlada generacija koja je nedavno zaposlena, također mi je nadahnuće. Biti dio takve “ekipe“ zaista je privilegij. Uz njih se svi napori čine manjima. Izvan novinarstva, izvor nadahnuća su mi sportaši. Njihov naporan rad, treniranje, želja za uspjehom, pretvaranje poraza u pobjede i odricanja, odlike su za koje mislim da treba imati i dobar novinar.

Što biste poručili svima kojima je želja raditi u medijima?

- Ne znam mogu li uopće sa svoje nepune tri godine iskustva već davati savjete mlađima, ali svakako mogu reći da se novinarstvo tijekom radnog dana može činiti kao najteže zanimanje na svijetu, ali na kraju dana vidiš da je to zapravo najljepši posao.