Ralph Benatzky austrijski je skladatelj češkog podrijetla koji je kao operetni i operni skladatelj djelovao u Beču i Berlinu, SAD-u, a na poslijetku u Zürichu. Njegov bogati opus obuhvaća 92 djela za glazbenu pozornicu, oko 250 djela filmske glazbe i oko 5000 pjesama. Najpoznatije mu je djelo opereta “Kod bijelog konja” (Im weissen Rössl), glazbena komedija u tri čina, jedno od najomiljenijih djela tzv. srebrnog razdoblja bečke operete. Praizvedena 8. studenoga 1930., u Berlinu, odmah je osvojila druge europske gradove i doživjela nekoliko filmskih ekranizacija. To je priča o konobaru Leopoldu koji se zaljubljuje u svoju šeficu Josephu te se nada da će s njom pronaći sreću u ljubavi... Premijerno će, u režiji Roberta Boškovića, na sceni osječkog HNK biti izvedena u petak, 13. travnja, u 20 sati. U podjeli su i Ivana Medić i Bojan Jambrošić.

Zadnji put pjevali ste zajedno još kao djeca u osnovnoj školi na audiciji za Turbo Limach Show, pročitala sam Ivanine riječi. Tko je tada bio bolji?

JAMBROŠIĆ: Koliko se sjećam, imali smo deset godina i Ivana je sigurno bila bolja, jer je prošla dalje, a ja, na žalost, nisam. Kroz život sam prošao razne audicije i natjecanja i moram priznati da, iako u trenutku kada ti netko kaže da nisi dovoljno dobar, budeš tužan i možda malo posumnjaš u sebe, ali jednostavno ne treba odustati i treba raditi na sebi cijeli život, jer nikada ne znaš kada je tvoje vrijeme.

Različitim ste putevima stigli na isto mjesto. Ima li još natjecateljskog duha među vama?

MEDIĆ: S obzirom na to da se Bojan i ja jako dugo znamo, dolazimo iz istoga grada pa ga, eto, nisam nikada gledala kao konkurenciju. Nas dvoje smo iz Čakovca, moja mama je bila Bojanova učiteljica u osnovnoj školi pa sam tako dosta vremena provodila u školskoj klupi s njim. Smatram ga prijateljem i sretna sam zbog svakog njegovog uspjeha. Moram priznati da sam se jako razveselila kada sam čula da ćemo raditi zajedno i da ćemo nakon sigurno nekih 20-ak godina ponovno zajedno pjevati.

JAMBROŠIĆ: Iako biste vjerojatno voljeli da kažemo da ima, moram vas razočarati i reći da nikada nije bilo natjecateljskog duha između nas. Vjerojatno zato što smo otišli u različitim glazbenim smjerovima i prije svega jer se znamo od malih nogu i među nama je samo rasla podrška i veselili smo se uspjesima onog drugog. A i važan čimbenik je to što je moja učiteljica od prvog do četvrtog razreda bila upravo Ivanina mama koju sam obožavao pa se i to prenijelo na Ivanu.

Prošle ste godine oboje bili nominirani za Nagradu hrvatskog glumišta. Opet rivali?

JAMBROŠIĆ: A ovdje i da je netko htio potaknuti rivalstvo između nas dvoje nije mogao, jer smo bili nominirani u različitim kategorijama pa bih se ja sigurno veselio Ivaninoj nagradi, koliko vjerujem i ona mojoj. I moram priznati da za mene kao pjevača sama nominacija za NHG-u znači jako mnogo.

U opereti sudjeluje cijeli operni ansambl, veliki dio dramskog ansambla, studenti glume, balet, dječji zbor Glazbene škole. Gužva, reklo bi se. Sudarate li se na sceni?

MEDIĆ: U predstavi nas ima jako mnogo, ali naviknula sam na gužvu pa mi ne predstavlja problem. Dapače, presretna sam što smo svi na okupu, jer smo dosta dugo radili odvojene probe. U predstavi su i naši sjajni glumci iz dramskog ansambla koji su se odlično uklopili i stvarno je gušt raditi sa svima njima. Međusobno pomažemo jedni drugima da konačan rezultat bude što bolji i uspješniji.

JAMBROŠIĆ: Baš zbog toga jer nas ima mnogo na sceni teško je bilo točno poloviti sve pozicije pa se znalo dogoditi malih zabuna, ali uz svakodnevne dvomjesečne probe mislim da smo sada već sve svladali. Ako se i dogodi neki sudar ili zabuna, vjerujem da ćemo to vješto sakriti i učiniti da izgleda kao da je upravo tako trebalo biti!

Opereta je gotovo 100 godina stara. Nije ju pregazilo vrijeme? Ili jest?

MEDIĆ: Opereta u Osijeku nije izvođena od 1958., no mislim da ju nije pregazilo vrijeme. Glazba je prelijepa, melodije pjevne, orkestar divno svira, zbor i solisti odlično pjevaju i svi smo se jako potrudili da se i za nju traži karta više.

JAMBROŠIĆ: Smatram da ovu vrstu priče, zabave i humora kojim je ova predstava potkovana ne može vrijeme pregaziti, nego da će upravo povratak u 1935. ljudima donijeti osmijeh na lice. Bogatstvo scene na kojoj je gotovo cijelo jedno malo selo, prekrasni kostimi kojih ima jako mnogo te glazba - to i jamči.

Super smo ekipa - rekla je Ivana. Definirajte što vama znači super atmosfera na probama: je li to mnogo zabave, malo rada ili kreativna, borbena atmosfera, ili nadmoćan redatelj, ili...?

MEDIĆ: Pa eto, spojila se jedna super ekipa mladih na istome mjestu u isto vrijeme i baš sam sretna zbog toga. Svi odreda su divni ljudi s kojima je užitak raditi. Radimo punom parom, ozbiljno i profesionalno, no uz sve to uvijek nalazimo mjesta za smijeh i šalu.

JAMBROŠIĆ: Meni kao gostu u HNK-u u Osijeku mnogo znači to da su ljudi, kojima je ovo svakodnevan posao, bili i više nego spremni pomoći mi, uputiti me i prigrliti me kao da sam ja jedan od njih. Na kraju se tako i osjećam, jer iako mnogo rada i napora bude uloženo uvijek sve to nekako niti ne osjetiš upravo zbog tih pošalica, šala i zezancija koje su se na kraju i izvrsno uklopile u samu predstavu i naše uloge.

Definicija idealnog redatelja?

MEDIĆ: Idealan redatelj je onaj koji razumije pjevače, ansambl, i koji je uvijek spreman za dogovor. Nema idealnog redatelja, kao ni idealnog pjevača, jer svi mi samo smo ljudi od krvi i mesa sa svim vrlinama i manama.

JAMBROŠIĆ: Idealan redatelj je onaj koji će od svakog glumca izvući ono najbolje i kada ti nakon probe možeš reći da si nešto novo naučio o sebi i svojim mogućnostima.

Jeste li imali prigodu raditi s takvima? Bez dodvoravanja Robertu!

MEDIĆ: Ovo što radim stvarno jako volim, volim glazbu, pjevanje, glumu, volim plesati i drago mi je što se operete vraćaju na daske HNK u Osijeku. Trudim se glazbu i ono što osjećam kada pjevam prenijeti i na svoju djecu. Pozivam svu našu dragu publiku i one koji će to tek postati da dođu u HNK i uživaju u prelijepoj glazbi i predstavi.

JAMBROŠIĆ: Meni je teško ne pohvaliti našeg Roberta Boškovića, jer sam s njim radio na pet predstava i da ne cijenim i ne poštujem ono što i kako radi, mislim da se ne bi dogodila i ova peta predstava. On upravo uz tu šalu, smijeh i zabavu iz nas izvuče ono najbolje. Naravno da bude i ozbiljnih trenutaka, ali uvijek se nađe netko tko razbije ozbiljnost nekom šalom.