Vezani članci
TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ISTINE ILI LAŽI (I.)
TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ISTINE ILI LAŽI (III.)
TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ISTINE ILI LAŽI (IV.)
Konzervativizam je nepoznata pojava na hrvatskom političkom obzoru. Stranka koja se predstavlja konzervativnom i demokršćanskom, mislim na HDZ, nažalost to nije. Dok je u Tuđmanovo vrijeme bilo ljudi u stranci koji su pripadali demokršćanskoj orijentaciji (Gojko Šušak, Ljilja Vokić, Bosiljko Mišetić, Marija Bajt, Ivan Milas), danas to više nije slučaj.
Konzervativizam bih definirao kao oslanjanje na tradicionalne vrijednosti, među kojima značajnu ulogu igraju i one iz kršćanske baštine. Uz tradicionalne vrline iz grčke filozofije, mudrost, hrabrost, razboritost i pravednost, svakako treba istaknuti načelo kršćanske solidarnosti, slobodarski duh, odgovornost. U temeljne značajke konzervativizma uvrstio bih patriotizam i obitelj kao temeljnu društvenu odrednicu. Ne smijemo također zaboraviti da je Hrvatska postkomunistička država koja se još uvijek nije riješila balasta totalitarizma i boljševičke indoktrinacije. Ne čudi, jer je umreženje bivših komunističkih moćnika i udbaških obavještajaca mnogo veće nego što se na prvi pogled moglo nazreti iza prividnih promjena demokratske vlasti.
S obzirom na sve što se događa, uključujući i prijepore oko Istanbulske konvencije i drugo, radi li se o novom buđenju konzervativizma u RH?
- Ne bih rekao da se radi o buđenju konzervativizma, jer će svi ti prosvjednici na kraju zažmiriti i glasovati za HDZ kao manje zlo, kao što će učiniti i čelnici Katoličke Crkve, iako su njihova stajališta u pogledu rodne ideologije jasno formulirana, a Plenkovićeva su suprotnost u odnosu prema Katoličkoj Crkvi. Doktrina prešutnog toleriranja HDZ-a prevladava od onog trenutka kada su građani shvatili da su u famoznoj pretvorbi izigrani i opljačkani, ali su unatoč tome davali povjerenje HDZ-u, koji je ipak odgovoran za gospodarski kolaps i politički debakl države. Moguća je opcija stvaranja radikalne desnice “Alternativa za Hrvatsku” prema uzoru na situaciju u Njemačkoj, ali će HDZ stvaranjem velike koalicije sa SDP-om takve pokrete marginalizirati.
Ako svjedočimo o buđenju desnog konzervativizma, dojam je također da lijeva, liberalna strana spava. Ili ne spava... Kako to komentirate?
- Meni su pojmovi “lijevo” i “desno” na hrvatskoj političkoj sceni nedovoljno razgraničeni. Milanović je mirne duše mogao biti po svom političkom uvjerenju i patriotizmu čelnik desne političke opcije, kao što je Plenković trenutačno političar lijeve opcije koji daje samo desni žmigavac. Socijaldemokratski pokret je trenutačno u krizi. Ne čudi jer se još nisu oslobodili “antifašizma” i komunističke ideološke prošlosti. Na ljevici se pojavio “Živi zid” koji je jasno artikulirao socijalne probleme građana, kao što su nezaposlenost, deložacije, ovrhe, masovna iseljavanja.
Ugrožavaju li desni, neki će reći ekstremni, konzervativci sekularnu državu, napose samu demokraciju u RH?
- Sekularna država u Hrvatskoj uopće nije ugrožena jer su država i Crkva odvojene institucije, a pravosuđe je, uza sve poteškoće s kojima se suočava, ipak neovisno. Na primjeru legaliziranog pobačaja možete vidjeti kako je utjecaj Katoličke Crkve u nastojanjima da nešto promijeni gotovo zanemariv. Građani žele sekularnu državu, žele zadržati pravo na pobačaj, iako su svjesni činjenice da je po sebi nemoralan čin. Slično je s rastavom braka, Hrvati se ne žele odreći liberalne stečevine mogućnosti rastave braka.
S tim u svezi - kolike su šanse da Hrvatska krene putem Poljske ili Mađarske?
- Smatram da bi približavanje Hrvatske državama Višegradske skupine (Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska) bio dobar politički potez da se stvori jaki “katolički blok” unutar Europske unije. U tom pogledu Predsjednica ima bolji smisao za razumijevanje političke situacije nego Plenković, koji je u pogledu političke autonomije ostao bruxelleski “aparatček”.
Je li ljevica doista prepustila definiranje suvremene RH HDZ-u i desnici?
- Ne bih se složio, jer u trenutcima kada je stranačka ljevica politički neprepoznatljiva, dominiraju političari u HDZ-u koji su prožeti ljevičarskim svjetonazorom, tj. dolaze iz komunističkih obitelji. Tu mislim na Plenkovića, Jandrokovića, Božinovića i naravno Milorada Pupovca, njihova najvjernijeg saveznika.
Zaključno - kako vidite, da se tako izrazim, hrvatsko društvo danas, jesmo li sazreli ili još uvijek bolujemo od “dječjih bolesti” demokracije, tolerancije...?
- Nažalost, nismo još sazreli, a proces sazrijevanja traje zabrinjavajuće dugo. No, kakva god situacija s demokracijom bila, bolja je nego bilo koji oblik totalitarizma.(D.J.)
VEDRAN OBUĆINA
PROSTOR CENTRA SVE VIŠE SE SUŽAVA
Konzervativizam je ideja koja nešto “konzervira”, najčešće vrijednosti koje društvo prihvaća kao takve. U Hrvatskoj se konzervativizam shvaća donekle u tom svjetlu, jer se radi o nekim društvenim, moralnim ili vjerskim vrijednostima.
Politički je hrvatski konzervativizam okrenut srednjoeuropskoj demokršćanskoj tradiciji, no ona nije sasvim zaživjela i nije shvaćena isključivo kao takva. S druge strane je bivanje konzervativnim donekle pejorativan opis te opisuje one koji su “zaostali”, “zadrti”, “desničari”, “fašisti”, što je sasvim pogrešno. Pitanje jest, naravno, što se može konzervirati kao vrijedno u hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti, a što je neupitna vrijednost za sve građane Hrvatske. Obično je to neko blagodatno vrijeme napretka gospodarstva ili velikih pothvata. U Hrvatskoj je to svakako Domovinski rat i osamostaljenje Hrvatske, no kako temeljiti javne politike na tome? Konzervativizam sam je poteškoća jer se ne radi o jedinstvenom skupu ideja kao što je to u liberalizmu ili socijalizmu. Konzervativizam je mnogo više vezan uz prostor i vrijeme, a često se oblikuje kao reakcija na nove stvari ili revolucionarne događaje. Tako imamo paradoks da su krajnji ljevičari u boljševičkom Sovjetskom Savezu postali konzervativci.
IZGUBLJENA TRADICIJA
Može li se govoriti o novom buđenju konzervativizma?
- Već neko vrijeme dolazi do “buđenja” konzervativizma, osobito nakon što je religijskim populizmom nadahnuta inicijativa 'U ime obitelji' uspjela ostvariti referendum. Samo po sebi je taj izraz legitiman i možda je i dobro da u Hrvatskoj postoji konzervativna opcija koja se sukobljava s liberalnim ili lijevim idejama. Ono što je problematično jest što se nameće određen pomak od većinskih vjerskih vrijednosti (rimokatoličanstva) prema državnoj religiji. Rimokatolički vjerski utjecaj u javnom obrazovanju, sudstvu, parlamentu i javnom diskursu pokazuje očitu želju primicanja državno sankcioniranoj religiji unatoč tome što bi država morala biti neutralni jamac pluralizma i vjerskih sloboda. Neka budu prijepori oko Istanbulske konvencije, neka dolazi do razlika u mišljenju, jer to jača naš pluralizam. No, vlast mora djelovati izvan tih okvira.
DUG PUT PROMJENA
Ako svjedočimo buđenju desnog konzervativizma, što s lijevom, liberalnom opcijom?
- Neka postoje razne strane i razna mišljenja. Problem je što svjedočimo sve ekstremnijim izrazima i djelovanjima, dok se prostor građanskog centra sužava. Ako je netko lijevo, zašto mora biti ekstremno lijevo? Ili obrnuto, na desnici? Mislim da je u Hrvatskoj problem nedostatka konsenzusa oko temeljnih odrednica države i društva, gdje se suprotstavljene strane više ne bore za neki viši cilj ili konsenzualni dogovor; cilj je politički uništiti svog protivnika do te mjere da se više ne može oporaviti. Našim građanima, ali i političarima, vjerskim vođama, civilnom društvu je potrebno daleko više obrazovanja o demokraciji i diplomatičnosti, pa bi onda i podrška ovakvim populističkim ekstremima bila manja.
Je li ugrožena domokracija, napose sekularna država?
- Uz gore opisanu opasnost po sekularnu državu (napomena: sekularna država znači da vlast ne prati jednu religijsku opciju, to ne znači da religijske zajednice nemaju prava reći što misle i sudjelovati u javnim raspravama), mislim da je primamljiva opcija desnog (i lijevog) ekstremizma posljedica teške gospodarske situacije i pauperizacije hrvatskog stanovništva. To je određena politološka zakonitost koja se ponavlja u cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Privlačnost desne opcije jest u zajedništvu, gotovo pravoj tradiciji hrvatskog zadrugarstva s demokršćanskim ili krajnje desnim idejama, a što se postavlja kao određena brana prema vlasti. S tim povezano, Hrvati kao da nisu prepoznali državu kao “svoju” - i dalje postoji podjela “mi” (narod) i “oni” (vlast, većinom izrabljivačka). Ta podjela opstaje i među političarima koji vide dolazak na vlast kao dio spoils sustava - sustava plijena za partikularne interese. Tradicija državnosti kao da je izgubljena.
Kolike su šanse da RH krene putem Poljske ili Mađarske?
- Malene. Zbog rane povijesne pobjede u političkom boju između HDZ-a i pravaških stranaka u ranim 1990-ima, HDZ je pronio auru realno desne opcije i glasači će davati po navici glas HDZ-u ako glasuju desno. Realno gledajući, postoji velik broj HDZ-ovih birača koji bi mnogo više pripadali pravaškom glasačkom krugu, ali se to ne događa. Istodobno je HDZ umirio to svoje krilo, te je potpuno u skladu s radom Europske pučke stranke. HDZ-u može imponirati snaga Viktora Orbana ili poljski konzervativci, ali je daleko još mogućnost takve moći, pa i takvog pomalo ekstremnog obrata.(D.J.)
DR. SC. VEDRAN OBUĆINA
Politolog iz Rijeke, pročelnik je Odjela za Tursku i Bliski istok na Institutu za europske i globalizacijske studije
ROBERT FABER
SKREĆE SE POZORNOST S GLAVNIH PROBLEMA
U svezi s pokušajem klerikalizacije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Robert Faber, stručni suradnik na toj visokoobrazvnoj ustanovi, upozorio je da na meti Crkve nije samo Fakultet, nego, u konačnici i pokoravanje cjelokupnog obrazovnog sustava u Hrvatskoj.
Stojite li još kod te izjave?
- Svakako. Štoviše, sve su jasniji pokazatelji da Crkva nije odustala od tog cilja i da za njegovo postizanje ne bira sredstva. Filozofski fakultet je zato pod stalnim pritiskom, između ostaloga i zbog toga što obrazuje kadrove koji čine veliki segment obrazovnog sustava, od vrtića, osnovnih i srednjih škola pa do brojnih fakulteta.
GUBLJENJE ZAMAHA
U širem društvenom kontekstu, kakav je zapravo otpor tim i drugim retrogradnim procesima u RH?
- Unutar institucija otpor je vrlo slab, jer se tu od osamostaljenja RH lošom i klijentelističkom kadrovskom politikom hotimice davalo prednost onima koji zastupaju klerikalne ideje, ili bar ne propituju poteze hijerarhijski viših struktura vlasti, što je također u skladu s crkvenim naukom. U javnosti otpor raste, ali još nije u dovoljnoj mjeri povezan da bi pokrenuo potrebne promjene u institucijama i cijelom društvu.
Koliko je protivljenje Istanbulskoj konvenciji u određenoj mjeri znak buđenja novog konzervativizma u RH?
- Ovo što se događa oko ratifikacije Istanbulske konvencije ne bih nazvao novim buđenjem konzervativizma, jer je on prisutan i buja od osamostaljenja, već upravo nagovještajem da on pomalo gubi svoj zamah i očajnički traži nove teme za mobilizaciju. Skretanje pozornosti s glavnih problema u društvu te istovremeni pokušaji prebacivanja krivnje za dosadašnje neuspjehe u upravljanju državom na izmišljene prijetnje postaju sve teži. U nedostatku argumenata pobornici klerikalizacije društva sve više koriste logički neodržive misaone akrobacije. Primjerice, protivnici Istanbulske konvencije često znaju prozivati i demonizirati Njemačku kao državu iz koje se, prema njihovom mišljenju, nameću liberalne ideje. Istovremeno krivnju za demografski slom Hrvatske i masovno iseljavanje pokušavaju prebaciti upravo na širenje liberalnih stavova i jačanje zaštite ljudskih prava. Pritom zanemaruju činjenicu da najviše naših mladih ljudi iseljava baš u Njemačku. Iseljava upravo onaj dio stanovništva koji je kreativan, željan poslovnih izazova, znanstveno produktivan i sklon kritičkom promišljanju i sumnjam da za njima klerikalni i konzervativni iskreno tuguju, jer im iseljavanje takvih ljudi omogućuje lakšu manipulaciju s onima koji ostaju. Uostalom, izjave tipa 'neka idu ako im se ne sviđa', nisu rijetka pojava. Zbog takvog raskoraka između činjenica i onoga što se od strane Crkve nameće kao istina, cijelo društvo trpi nesagledive dugoročne posljedice. U posebno nezavidnu situaciju dovedeni su vjernici kojima se pod krinkom religijskog nauka podvaljuju stvari koje su očigledno protiv njihovog interesa.
JAKO ZASTRANJENJE
Koči li konzervativni svjetonazor razvoj i napredak društva?
- Jačanje konzervativizma i proces klerikalizacije društva započeli su s osamostaljenjem Hrvatske i dolaskom na vlast opcije koja je zastupala upravo takav svjetonazor. Kroz Vatikanske ugovore Crkvi je omogućen prodor u obrazovni sustav i osiguran obilan izvor financiranja iz proračuna. Osim toga, financiranje Crkve blagonaklono je omogućeno i s brojnih drugih proračunskih stavki koje nisu predmet tih ugovora. Konzervativizam i klerikalizacija koji zagovaraju hijerarhiju te sprečavaju svako propitivanje odluka autoriteta i kritičko promišljanje, bili su idealno okruženje za provedbu privatizacijske pljačke, financijskih malverzacija i metastaziranje ostalih negativnih društvenih pojava. Oni koji su na tome tada najviše profitirali još i danas predstavljaju najveće zaštitnike i financijere ekstremno konzervativnog svjetonazora. Iako je bilo jasno vidljivo što se događa, ljudi su zbog rata bili usredotočeni na druge probleme i adekvatna reakcija je izostala. Ne manje važno je i to da smo tada svježe izišli iz političkog sustava u kojem građani nisu bili dovoljno upoznati s načelima funkcioniranja demokratskih procesa koji su tada bili tek u gubim konturama. Sve to je devedesetih godina iskorišteno kako bi se pod krinkom uvođenja demokracije podmetnulo mnogo toga što predstavlja upravo njenu negaciju. Jačanje klerikalizacije društva zato ne bih nazvao dječjim bolestima demokracije, nego jakim zastranjenjem, mada ni dječje bolesti još nismo prevladali. Što se tiče razvoja i napretka, on nije moguć u okruženju u kojem se znanost stavlja u istu ravan s religijskim dogmama, pa čak i u njima podređeni položaj. Ono što se trenutačno događa u Hrvatskoj gospodarski je rast bez razvoja, mada je i sam rast vrlo upitan, jer se na brojnim segmentima gospodarstva još nismo ni vratili na razine prije osamostaljenja.(D.J.)
MR. SC. ROBERT FABER
Stručni suradnik na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu