Magazin
TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ISTINE ILI LAŽI (I.)

Više mediokracije,
manje demokracije
Objavljeno 7. travnja, 2018.
Tko u normalnom funkcioniranju države vidi nenormalno stanje?

Vezani članci

TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ISTINE ILI LAŽI (II.)

Jure Zovko: Sekularna država nije ugrožena

TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ISTINE ILI LAŽI (III.)

Mate Mijić: Dva monologa ne čine dijalog

TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ISTINE ILI LAŽI (V.)

Ivan Cerovac: Mladi ne odlaze iz Hrvatske zbog Istanbulske konvencije

Kad normalan i predrasudama nesklon obični čovjek, a takvih zasigurno ima, pročita i pogleda čime se bavi većina vodećih hrvatskih mainstream medija, tiskanih i elektroničkih, lako bi mogao zaključiti da je Hrvatska na korak da iz demokracije uđe u teokraciju, između ostalog.

Drugim riječima, dojam je da više ništa u komunikaciji nije normalno, transparentno, uljuđeno, da crnilo curi iz svih medijskih pora, da smo prestali živjeti u demokraciji i počeli živjeti u mediokraciji. Pritom ni rasprave o konzervativizmu, novom i starom, ne prolaze bez povišenih tonova, premda, u biti, konzervativizam nije nikakav bauk, naprotiv, nezaobilazan je čimbenik društvenih zbivanja bilo da se radi o Hrvatskoj bilo o drugim europskim zemljama.

No, budući da RH nije kao neke druge države, i tu se na mnoge stvari gleda iz krajnje dvojbenih pretpostavki i negativističkih pozicija, da o “lažnim vijestima”, oliti fake-news, i ne govorimo. Što, naime, reći na “provjerenu informaciju” iz jednog našeg tjednika da je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Želimir Puljić, ključni predvodnik katoličkih talibana koji za račun retrogradne desnice prvi put u hrvatskoj povijesti otvoreno ruše vladu HDZ-a, da kardinal Josip Bozanić podržava retrogradnu desnicu, da je praktički izgubio kontrolu... Osim toga, senzacionalizma je hrpa i oko Istanbulske konvencije, koja je, navodno, samo uvod u skoru objavu novog zakonskog prijedloga o pobačaju. Tu su i kurikuralna reforma te uvođenje obveznog građanskog i zdravstvenog odgoja u škole, i što sve ne... I sve se to medijski servira kroz nekakvu novu konzervativnu revoluciju u Hrvatskoj, o kojoj izvještavaju čak i inozemni mediji.

S tim u vezi, upozorava i, primjerice, Senada Šelo-Šabić sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose, koja za BBC kaže: “Hrvatska je pogriješila tijekom razdoblja pristupanja EU. Utišali smo sve koji se nisu slagali s takvim razvojem događaja. Političke stranke stvorile su privid Hrvatske kao vrlo liberalne, progresivne i egalitarne zemlje, no to je samo jedna strana priče.”

Nadalje, uz stranku Hrast, u tišini su nastajale udruge poput 40 dana za život, Pokreta za život i obitelj, GROZD-a, U ime obitelji i Vigilarea, što je nekima također razlog da svekoliko pučanstvo plaše opasnim konzervativnim namjerama opake desnice.

Ukratko, pod utjecajem konzervativne revolucije, današnja Hrvatska uvelike je drukčija nego 2012., a sve je eskaliralo pokušajem uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Bar tako tvrde “dobro upućeni”. Pritom se spominje Vijenac, glasilo Matice hrvatske, u kojem je 2014. podržana konzervativna revolucija, uz obrazloženje kako je u “hrvatskoj političkoj tradiciji konzervativna revolucija težnja koja iznad socijalističkog kolektivizma i kapitalističkog individualizma promiče ideju duhovnog preobražaja, obranu europskog identiteta te načelo direktne demokracije”, kako je objasnio Jure Vujić.

SMUŠENO DRUŠTVO

Josip Glaurdić, profesor na Sveučilištu Luxemburg i doktorand s Cambridgea, reći će za tjednik Globus kako ne treba biti iznenađen takvim razvojem, jer je hrvatsko društvo i u vrijeme komunizma, a da se o devedesetima i ne govori, bilo izrazito konzervativno. Organizacije nevladina sektora koje su se aktivirale posljednjih godina dale su tom konzervativizmu politički smjer, ali one nisu nastale u vakuumu, nego su se uključile u već postojeći hrvatski konzervativni katolički mainstream. Što je dovelo do bujanja konzervativizma i zbog čega je druga strana, ona koja je lijevo-liberalna, neuspješna, Glaurdić je naveo niz razloga:

- To je duga priča. Od kolapsa - i kadrovskog i moralnog - niza institucija koje bi trebale biti temelji organiziranog djelovanja na ljevici, poput sindikata ili SDP-a, pa do kronične nesposobnosti ljevice da stvori viziju i jasno definirane prateće politike za Hrvatsku za kakvu oni misle da bi ona trebala biti. Najjednostavnije rečeno, ljevica je prepustila definiranje suvremene Hrvatske HDZ-u i desnici, a sebi je namijenila ulogu koja se može sažeti kao “mi nismo oni”. Tako se ne mobiliziraju glasači ili simpatizeri i tako se, konačno, ne dobivaju izbori. Osim kad HDZ stvarno debelo ne zastrani - precizirao je Glaurdić.

Stjepo Bartulica mora biti zadovoljan ovakvim razvojem situacije. Docent političke filozofije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i nekadašnji savjetnik predsjednika Ive Josipovića i premijera Tihomira Oreškovića među najutjecajnijim je konzervativcima u Hrvatskoj. Ipak, on će osporiti termin konzervativna revolucija, uz objašnjenje da se radi o “sintagmi koju su ljevičari izmislili jer se ne slažu s konzervativnim vrijednostima”.

- Konzervativci vjeruju u neke trajne istine koje se ne daju mijenjati od strane raznih ideologija koje se nameću našem društvu - smatra Bartulica i dodatno za Globus objašnjava: “Od početka se ova doktrina protivi revolucionarnom djelovanju i naivnom vjerovanju da se stanje može naglo mijenjati na bolje. S druge stane, borba da se zaštite neke vrijednosti kao što su naravna obitelj, nacionalni identitet, vjerski običaji može se samo označiti kao djelovanje protiv revolucije.”

UGROŽENA DRŽAVA

Upravo je pitanje ugrožavaju li konzervativci sekularnu državu među najvažnijim, kao i znače li ovakve tendencije opasnost za demokraciju. Josip Glaurdić će odgovoriti - ne.

- To za što se oni zalažu ne izlazi iz normi političkog spektra suvremenih zapadnih demokracija. Možemo smatrati njihova razmišljanja retrogradnima i općenito društveno štetnima, ali ona u svojoj srži nisu opasna za demokraciju kao sustav političkog organiziranja i odlučivanja - drži Glaurdić i dodaje da bi neke od njihovih kampanja, poput kampanje za promjenu izbornog zakona - da su uspjele - bile vrlo korisne za demokraciju.

Dijametralno drukčije rezonira Marina Škrabalo, aktivistica za ljudska prava, koja već godinama upozorava na posljedice konzervativne revolucije.

- Oni su opasnost zbog nekoliko razloga, a glavni je što žele desekularizirati Hrvatsku. Treba biti jasan, oni nisu ultrakonzervativci, nego vjerski fundamentalisti koji državu pokušavaju preurediti u skladu s nekakvom vlastitom vizijom vjere. U takvoj viziji najprije su na udaru manjine, od seksualnih do nacionalnih, tu su i ženska prava, da bi se u drugom krugu, išlo i na rehabilitaciju NDH - objasnila je za Globus Marina Škrabalo.

I na zagrebačkom Tradfestu 2016., manifestaciji konzervativnih lidera, mislilaca i aktivista, koju je organizirala Zaklada Vigilare, njezin predsjednik Vice Batarelo je izjavio: “Želimo poticati druge da ne malaksaju pred navalom militantnog sekularizma, koji se, uz svoje medijske saveznike, predstavlja kao nešto progresivno, poželjno i kao jedina opcija za Hrvatsku”, kazao je Batarelo.

Naravno, logičnim se nameće pitanje - odvija li se u Hrvatskoj uistinu toliko snažna svjetonazorska, izvaninstitucionalna borba za vjersku državu nasuprot sekularnoj. Kao i društvo u cjelini, kada je riječ o svjetonazorskim pitanjima, i društveni su kroničari podijeljena mišljenja. Tako prof. dr. Slaven Letica ne misli da “novi konzervativci” svojim djelovanjem ugrožavaju sekularnu državu. “U to ne vjerujem, ovdje se radi o svjetonazorskim konzervativcima koji su u pravilu dobro obrazovani. Oni su vrlo mala skupina tako da od njih nikome ne prijeti opasnost. Crkva je razumno tradicionalna i ne bi podržala ultrakonzervativne stavove vezane uz pobačaj, ti su ljudi odmetnute crne ovce u odnosu prema Kaptolu. Imaju njihove simpatije, ali ih neće nikada podržati”, kaže za Večernji list prof. Letica.

No, pitate li profesora Dragana Markovinu je li djelovanjem konzervativaca ugrožena sekularnost države, za njega nema dvojbe. “Apsolutno da. To je dobro organizirana, financirana i spretna skupina ljudi koji dugoročno djeluje strahovito štetno na stanje u društvu. Ta je skupina posvađena s baštinom hrvatskog društva u istoj mjeri u kojoj je vehabizam posvađen s baštinom islama u BiH, dakle, takva razina djelovanja koja ulazi u društvo dubinski je štetna i problematična”, kaže Markovina.

Sve u svemu, “igra prijestolja” na hrvatski način nastavit će se punom parom. Članovi konzervativne scene ističu kako su sada, nakon desetak godina aktivizma, mnogo zreliji i spremniji mijenjati društvo uza sve demokratske modele borbe. “Sljedeća je bitka obrana nerođenog djeteta”, najavljuje Vice Batarelo.

Bilo kako god, hrvatskom društvu kronično manjka objektivnosti i racionalnosti, a populizam i demagogija cvatu na sve strane. Za medije je sve što se događa neiscrpno vrelo iz kojeg izvlače uglavnom najcrnje varijante istina i laži, što se dakako odražava i na sveopće stanje u društvu i otežava normalno funkcioniranje i države, i institucija vlasti, i samih građana...

Piše: Damir GREGOROVIĆ

HRVOJE KLASIĆ

NISMO DRUŠTVO ZNANJA, NEGO MANIPULACIJA

 

Svjedočimo svednevice prepucavanjima oko Istanbulske konvencije, aktualni su i odnosi s Rusijom (protjerivanje diplomata), a zatrpava nas i obilje medijskog senzacionalizma svake vrste, što za Hrvatsku nije ništa neuobičajeno...

Jesi li iznenađen sa svime što se događa? Radi li se, između ostaloga, i o novom buđenju konzervativizma u RH? Povijesno gledano, čini se kako nam senzacionalizma nikad nije nedostajalo?

- Zadnji događaji vezani uz potpisivanje Istanbulske konvencije pokazuju prije svega da hrvatsko društvo nije društvo znanja. Teorije zavjera, kvaziintelektualci i kvazistručnjaci, pjevači i glumci (bez škole), kao relevantni opinion makeri, poštivanje svačijeg mišljenja koliko god ono ne počivalo na činjenicama i znanstvenim spoznajama - samo su neki od elemenata koji opisuju naše društvo. Svakako, tu je i sve veći broj novinara i medija čiji rad može poslužiti kao primjer kako novinarstvo ne treba izgledati. Razina znanja i želje da se istražuje, propituje, analizira je generalno u društvu vrlo niska. Iz toga proizlazi mogućnost da se sve većim brojem ljudi vrlo lako manipulira.

Kada je u pitanju konzervativizam, svakako se veliki broj ljudi osjeća, ili deklarira konzervativcima. Bar kada je u pitanju (bespogovorno) poštivanje političkog ili vjerskog autoriteta, davanje prednosti zajednici (obitelj, nacija) nad individualizmom ili (pre)naglašaeno isticanje domoljublja. S druge strane uspoređujući hrvatske “konzervativne” političare s istima na Zapadu (primjerice u Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili SAD-u), čini se kako se radi o bitno drugačijem shvaćanju konzervativizma. Posebice kada su u pitanju financijska, porezna, socijalna, obrazovna, pa i vanjska politika. U hrvatskom slučaju radi se češće o populizmu, pa tako desni političari znaju prema potrebi zvučati i krajnje lijevo. Osim toga, kada su u pitanju nacionalni interesi, zaštita imovine, poticanje domaćeg izvoza i “kontrola” uvoza, hrvatski konzervativci u posljednjih 28 godina često su se ponašali vrlo anacionalno. “Obiteljska srebrnina” prodavala se u bescjenje, odluke međunarodnih centara moći bespogovorno su se prihvaćale, a osobni interesi znali bi postati važniji od državnih i nacionalnih. Gledajući povijesno, imamo upravo ono što smo oduvijek većinski i imali - nacionalizam, a ne ekonomski, politički ili društveni konzervativizam. Hrvatsko društvo nije imalo prilike iznjedriti konzervativnu politiku, jer je primarni cilj bio “dobiti” državu. Ono što je žalosno, već 28 godina imamo svoju državu, ali se većina političara ponaša kao da je to bio glavni i jedini cilj. I danas se još uvijek više glasova u Hrvatskoj može dobiti na borbi protiv Jugoslavije i obrani od komunizma nego na konkretnim razvojnim strategijama društva. To, naravno, govori mnogo o hrvatskim političarima, ali još više o hrvatskim biračima.

Ako svjedočimo o buđenju desnog konzervativizma, dojam je također da lijeva, liberalna strana spava. Ili ne spava... Kako to komentiraš?

- Mislim da se generalno u svijetu izgubila jasna razdjelnica između demokratskih političara s ljevice i desnice, osim onih koji se nalaze na krajnjim rubovima političkog spektra. Osim po pitanju odnosa prema prošlosti osobno ne vidim veliku razliku u politikama SDP-a i HDZ-a. Ono što HDZ-u ipak daje prednost jest nacionalistički populizam. To, između ostaloga, dokazuje i da veći dio hrvatskog biračkog tijela još uvijek više reagira emocionalno nego racionalno. Ne znam kako drugačije objasniti strah od Jugoslavije, udbaša i komunista u 2018. godini.

Ugrožavaju li konzervativci sekularnu državu, napose samu demokraciju u RH?

- Naravno, pitanje je koji konzervativci. Osobno mislim da Andrej Plenković, Nina Obuljen i Davor Božinović ne. Ali za Davora Ivu Stiera, Željku Markić i Ladislava Ilčića već nisam siguran. Govorim prije svega o sekularnoj državi. Siguran sam da ove dvije grupacije imaju bitno različito mišljenje o ulozi Crkve i religije u društvu, ali samim time i o pitanju ljudskih prava, tolerancije, poštivanja različitosti, čime dolazimo i do pitanja funkcioniranja građanske, demokratske države.

Kad se sve uzme u obzir, kako, da se tako izrazim, vidiš hrvatsko društvo danas, jesmo li sazreli, ili još uvijek bolujemo od prošlosti?

- U hrvatskom društvu pokazuje se nedostatak političke kulture i tradicije, ali i kulture i tradicije dijaloga. Bilo bi za očekivati da će se ove vrijednosti u društvu koje je ratom prošlo tranziciju iz nedemokracije u demokraciju više cijeniti i brže razvijati. Ali često se pitam je li dio hrvatskih građana stvarno toliko prezirao nedemokraciju i autoritarizam, ili je problem bio samo u lijevom predznaku. Nažalost, čini mi se da velikom broju ljudi ne smeta ni jednostranačje - ako su “njihovi” na vlasti, ni autoritet - “njihovih” političara ili vjerskih vođa, a pogotovo im ne smeta opstruiranje pravne države, ako se ta država bori za ravnopravnost žena, nacionalnih i seksualnih manjina, ili negira bilo kome monopol na istinu. Kako po pitanju prošlosti tako i budućnosti.(D.J.)

 

DR. SC. HRVOJE KLASIĆ
Povjesničar, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

PAŠKO BILIĆ

SUVIŠNO DIZANJE TENZIJA I PRODUBLJIVANJE KONFLIKTA

 

Mediji su dio društva koje ih oblikuje. Istovremeno, mediji oblikuju društva u kojima djeluju. Medijska slika nije bitno drukčija od općeg lošeg političkog, socijalnog i ekonomskog stanja u društvu. Socijalne napetosti i polarizacija društva osobito su zaoštreni. Tradicionalne podjele između ljevice i desnice do prije nekoliko godina bile su smatrane zastarjelima i beskorisnima. Jedan od razloga tomu bila je promjena na ljevici koja je prihvatila određene tekovine neoliberalizma i opredijelila se za “treći put”, kako je ta opcija bila nazivana u Velikoj Britaniji.

KLASIČNI POLITIČKI PRITISCI NA MEDIJE

- Međutim, danas je podjela između ljevice i desnice (ne nužno u stranačkom smislu) ponovno postala izrazito zaoštrena, a mediji ni na koji način ne pridonose relativizaciji određenih radikalnih stajališta. Štoviše, u skladu s medijskim vlasništvom mogu se jasno razaznati i političke tendencije medijskog izvještavanja pojedinih medija. Mediji, dakle, ne pridonose racionalnoj, javnoj raspravi, već utječu na podizanje tenzija i produbljivanje postojećih društvenih konflikata i antagonizama. Razlog tomu nije neka “prirodna” tendencija medija da zaoštravaju društvene konflikte. Glavni je razlog politički i ekonomski okvir u kojemu mediji djeluju. U tom su okviru profesionalni novinarski standardi, sloboda izražavanja i medijski pluralizam rijetko glavni ciljevi medijskog izvještavanja. Istovremeno, političke elite i regulatorna tijela najčešće vrlo mlako nastupaju prema akterima koji krše navedene normativne standarde. Također nisu odlučni u pozitivnom promoviranju istih normativnih standarda.

- Kao članica Europske unije Hrvatska usklađuje svoje zakonodavstvo s europskim standardima. U razdoblju pregovora za članstvo u EU-u mediji nisu bili osobito problematična tema. Tako je pregovaračko Poglavlje 10: informacijsko društvo i mediji, bilo zatvoreno već 2009. godine. Učinak Europske unije najviše se očitovao u zagovaranju snažnije liberalizacije medijskog tržišta, što nije dovelo do velikih demokratskih učinaka u hrvatskome medijskom sustavu. Na primjer, proces digitalizacije televizijskog emitiranja samo je ojačao pozicije komercijalnih medija. U cijeloj priči malo se vodilo računa o potrebi restrukturiranja HRT-a. Upravo zbog takvog “opterećenja” vanjskim agendama, koje su djelomično bile obveza, a djelomično izbor političkih elita, akumulirali su se lokalni problemi. Osobito je to vidljivo na primjeru javnog servisa koji je doveden u preveliku ovisnost o političkim hirovima. Pokušaji stvaranja sveobuhvatne medijske strategije bili su izraženi za vrijeme posljednje SDP-ove vlade. Štoviše, prvi put napisana je jasna strategija i napravljen pregled stanja u medijskom sektoru. Međutim, ta je strategija dovršena pred sam kraj mandata u izrazito lošem političkom okruženju u kojemu nitko nije bio spreman politički je podržati netom prije parlamentarnih izbora. Dolaskom Zlatka Hasanbegovića te su ambicije pale u drugi plan, a rasprava o medijskoj politici i medijskoj strategiji dospjela je na samo dno političkih prioriteta. Opet su u tom procesu najlošije prošli javni servis i neprofitni medijski sektor koji su važne karike za razvoj medijskog pluralizma i uspostavu protuteže komercijalnim medijima. U sadašnjoj konstelaciji ta tema još uvijek nije isplivala na vrh popisa prioriteta, iako se opetovano najavljuju svojevrsne zakonodavne preinake.

KVALITETAN SADRŽAJ UVIJEK SE PREPOZNAJE

- Mediji su specifične društvene organizacije, osobito kada govorimo o komercijalnim medijima. Njihovi su proizvodi potrošne robe čija se isplativost osigurava oglašavanjem. Međutim, medijski sadržaj istovremeno omogućava širem krugu ljudi informiranost o određenim društvenim temama. Medijski sadržaj pruža izvor informacija na temelju kojih se mogu donositi odluke - o glasanju za određenu političku opciju ili kupnju oglašavanog proizvoda. U tom smislu medijski sadržaj ima ekonomsku i političku svrhu koju je potrebno sagledati u cjelini. Na taj način možemo govoriti o uravnoteživanju ekonomskih i demokratskih tendencija medija. Mislim da je u nas, ali i u razvijenijim zemljama, tendencija prema senzacionalizmu osobito izražena jer u njezinoj srži leže ekonomski motivi. Međutim, mišljenja sam da su takve strategije pojedinih medijskih organizacija pogrešne jer se kvalitetan sadržaj uvijek prepoznaje, a na temelju kvalitetnog sadržaja stvara se povjerenje prema medijima. Kako bi prevladala demokratska dimenzija medijskog izvještavanja, potrebna je jasna i sustavna medijska politika. Nadalje, na razini pojedine medijske organizacije potrebna je kvalitetna komunikacija između medijskih vlasnika, urednika i novinara kojima se omogućava autonomno djelovanje. Pritisci između ostvarivanja prihoda od oglašavanja i zadržavanja kvalitetnog izvještavanja pritisci su s kojima se susreće svaka medijska organizacija. U konačnici, čitatelji, slušatelji i gledatelji medija odlučuju je li ta ravnoteža u skladu s njihovim osobnim sklonostima.

KRIZA DEMOKRATSKIH STANDARDA

- Kao što sam spomenuo na početku, imamo izrazitu društvenu polarizaciju i radikalizaciju. Takve polarizirane teme vrlo su “zahvalne” jer lako pune novinske stranice, radijske emisije i televizijske programe. Nažalost, razina je rasprave na prilično niskim granama, što se očituje u tome da se u javnosti uopće raspravlja o primjerice pojmu roda kao o “problematičnoj” kategoriji. Takva rasprava upozorava na veliku krizu demokratskih standarda i određenih civilizacijskih dosega Europske unije i Vijeća Europe. Tomu je ponajprije kumovala ekonomska kriza koja se pretočila u političku, socijalnu i legitimacijsku krizu europskih institucija. U trenutku kada je oslabljen međunarodni putokaz demokratskom razvitku, na površinu su isplivale društveno isključive i antidemokratske tendencije. Mediji ni u ovom slučaju nisu pružili osobito značajan prostor demokratskoj debati i racionalizaciji društvenih napetosti.

 

DR. SC. PAŠKO BILIĆ
Znanstveni suradnik u Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) u Zagrebu

IDEMO LI PUTEM POLJSKE I MAĐARSKE
Ne, ali to ne znači da ne postoje oni koji to žele

“Idemo u onoj mjeri u kojoj se pojavljuju snage konzervativizma, koje su jako dobro organizirane. Razlika je, međutim, u stupnju njihove moći. Kad bi došlo do potpunog braka HDZ-a i konzervativnih revolucionara i kad bi se iz tog braka izrodio niz politika koje bi išle protiv temelja demokratskog poretka - onda bismo dobili Poljsku ili Mađarsku. Do toga još nije došlo. Što ne znači da ne postoje ljudi i kod jednih i kod drugih koji to žele”, mišljenja je Josip Glaurdić.

NOVAC IZ INOZEMNIH IZVORA
Potkopavanje Ustava

Posebno je pitanje golemi novac koji ovim udrugama dolazi iz inozemstva, a one prikrivaju tko ih financira, tvrdi aktivistica Marina Škrabalo. “Naša istraživanja pokazuju kako hrvatskim fundamentalistima novac dolazi od američkih evanđeoskih kršćana, i iz sličnih krugova u Poljskoj, Francuskoj i Brazilu. Drugim riječima, stranim novcem, nepoznatog podrijetla, potkopavaju se hrvatski Ustav i sekularizam, i ako to nije opasnost za demokraciju, što jest”, pita se Škrabalo. Neki dokaz, crno na bijelo, račun... što god, to se javnosti ne podastire.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TEMA TJEDNA: OD KLIMATSKE KRIZE DO KLIMATSKE HISTERIJE (II)

Nikola Biliškov: Vrijeme je za
proglašenje izvanrednog stanja

2

SLAVONIJADA: GOLINCI DOBRIH VIBRACIJA

Selo malo optimizma puno!

3

TEMA TJEDNA: OD KLIMATSKE KRIZE DO KLIMATSKE HISTERIJE (I)

Konačna istina ili beskonačna laž?