Koliko su mladi u Hrvatskoj konzervativni, koliko liberalni, koliko pod utjecajem društvenih zbivanja kakvima svjedočimo, od pitanja Istanbulske konvencije do drugih tema? O tim i drugim aktualnim pitanjima razgovarali smo s dr. sc. Ivanom Cerovcem s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Kako mladi Hrvati shvaćaju konzervativizam?

- Ustvrditi kako su mladi u Hrvatskoj pretežito konzervativni danas nije osobito kontroverzno, budući da više socioloških istraživanja pokazuje da mladi zastupaju stavove koji se često vežu uz konzervativni skup vrijednosti. Iako ne postoji jedinstvena definicija konzervativizma, a i on se sam u političkoj praksi manifestira kroz više programa i sustava vrijednosti (od neokonzervativizma u SAD-u i progresivnog konzervativizma u Ujedinjenom Kraljevstvu do demokršćanstva u Njemačkoj i konzervativnog nacionalizma u Poljskoj ili Mađarskoj), koji se međusobno značajno razlikuju, zajednička značajka konzervativnih ideologija preferiranje je poznatog u odnosu na nepoznato, starog u odnosu na novo, provjerenog u odnosu na neprovjereno. U tom kontekstu konzervativizam se naslanja na obranu postojećeg autoriteta i tradicionalnih institucija (obitelj, crkva, lokalna zajednica), kao i tradicionalnih društvenih uloga i načina života. Pogledamo li stavove mladih vezane uz ova pitanja, vidjet ćemo kako prevladavaju konzervativne ideje: više se srednjoškolaca zalaže za zabranu pobačaja nego što joj se protivi, gotovo polovina mladih smatra da je homoseksualnost bolest, a dvije trećine smatra da homoseksualnci svoju seksualnu orijentaciju ne bi trebali pokazivati u javnosti, a isto ih toliko smatra da jedan od prioriteta vlasti mora biti štititi i promicati nacionalni identitet.

Konzervativni stavovi mladih pretaču se samo djelomice u stranačke preferencije budući da većina mladih i dalje gaji izrazit animozitet i nepovjerenje prema političkim strankama. Međutim, iz istraživanja političkog mnijenja možemo mnogo otkriti i o ideološkim stavovima mladih: bliži konzervativnim vrijednostima uglavnom su religiozni učenici strukovnih škola iz ruralnog područja čiji roditelji imaju niže stupnjeve obrazovanja, dok su liberalnim vrijednostima bliže nereligiozne učenice gimnazija iz velikih gradova, a čiji roditelji imaju više razine obrazovanja. Očekivano, regionalna zastupljenost političkih stavova odražava se i na mlade, tako da stranke lijevog centra uglavnom podržavaju mladi u Zagrebu, Istri i Primorsko-goranskoj županiji te na sjeveru Hrvatske, dok u svim ostalim dijelovima Hrvatske mladi preferiraju konzervativne opcije.

Ova empirijska istraživanja otvaraju mnogo prostora za diskusiju - primjerice, fascinantno je da 62 % maturanata smatra da država treba štititi i promicati nacionalni identitet, ali istovremeno više od 40 % srednjoškolaca priznaje da u zadnjih godinu dana ni jednom nisu posjetili gradsku knjižnicu, kazalište, muzej ili galeriju. Štoviše, iz ranijih istraživanja može se zaključiti da su oni srednjoškolci koji ih posjećuju i sami češće liberalnih svjetonazora pa postaje isprva nejasno kojim se to metodama nacionalni identitet treba promicati i štititi. Budući da rjeđe sudjeluju u kulturalnim događanjima ovoga tipa, mladi koji se zalažu za promicanje i štićenje nacionalnog identiteta uglavnom preferiraju metodologiju utemeljenu na zabranama, nego onu utemeljenu na poticajima. Država prema tom shvaćanju štiti nacionalni identitet kada otežava ili sprječava isticanje drugih (netradicionalnih) identiteta za koje se smatra da ugrožavaju ili onečišćuju onaj nacionalni (od homoseksualne orijentacije do dvojezičnih ploča).

Mladi i građanska i politička prava, kakvo je tu stanje?

- Jako je zanimljivo i da mladi koji se smatraju religioznima i koji redovito ispunjavaju svoje religijske dužnosti prilikom identifikacije glavnih problema koji pogađaju mlade, veći naglasak stavljaju na kršenje društvenih i ekonomskih prava, dok su oni koji se smatraju nereligioznima i oni religiozni koji ne obavljaju svoje religijske dužnosti više uznemireni kršenjem građanskih i političkih prava. Ovo je fascinantno zbog nekoliko razloga: mladi konzervativci, koji prema rezultatima istraživanja stavljaju veći naglasak na socioekonomska prava, preziru socijalistički sustav u kojem su upravo ta prava bila zaštićena, za razliku od u tom sustavu ograničenih građanskih i političkih prava. Mnogo je problematičnije to što Crkva i neke konzervativne organizacije civilnog društva u javnoj sferi neprestano guraju inicijative vezane upravo uz građanska i politička prava (homoseksualni brakovi i posvajanje djece, pobačaj, prigovor savjesti za liječnike i radnike u zdravstvu), te oko tih tema nastoje mobilizirati mlade konzervativce, dok istraživanja jasno pokazuju kako je njima više stalo do rješavanja socioekonomskih pitanja poput osiguravanja adekvatne zdravstvene zaštite, dobrog obrazovanja i niske nezaposlenosti. Mladi su konzervativci tu na neki način izigrani (a isto često vrijedi i za mlade liberale i ljevičare), budući da starije generacije koje usmjeravaju političku raspravu zanemaruju ove probleme i hvataju se pitanja oko kojih je lakše mobilizirati glasače, iako to često nisu i problemi koji glasače (a posebice mlade) uistinu muče.

Kakav bi onda bio zaključak...?

- Zaključno, bojim se da su mladi u Hrvatskoj prilično dvolični, što se očituje u deklarativnom prihvaćanju brojnih kršćanskih normi i inzistiranju da se društvo uredi u skladu s njima, s jedne strane te redovitom i stvarnom kršenju tih istih normi u svakodnevnom životu, s druge strane. Iako Crkva osuđuje predbračne seksualne odnose, većina mladih prvi seksualni odnos ima sa 16 ili 17 godina, a prije sklapanja brakova promjene desetak partnera. Iako Crkva osuđuje neumjerenost u jelu i piću, istraživanja govore o sve većoj (prekomjernoj) konzumaciji alkoholnih pića kod mladih, pogotovo kod učenika srednjih škola i studenata. Prema tome trebamo biti oprezniji oko tumačenja rezultata anketa i istraživanja koji se bave stavovima mladih, budući da oko mnogih tema mladi misle jedno, a rade drugo.

Pisali ste o neoliberalizmu i konzervativizmu, kakvu je tu stanje danas, koje ideje prevladavaju?

- Za početak, nužno je uočiti da konzervativizam dolazi u mnogo različitih oblika, pogotovo kada govorimo o socioekonomskim pitanjima koje povlači: na taj se način neokonzervativizam republikanske stranke u SAD-u bitno razlikuje od demokršćanstva CDU-a u Njemačkoj. Iako će oba sustava političkih ideja veliku ulogu davati tradiciji i religijskim vrijednostima, bitno će se razlikovati kada govorimo o implementaciji socijalnog nauka Crkve u javne politike - demokršćanstvo će tako tražiti jaku državu koja brine o svojim građanima, pogotovo o onima koji lošije stoje (i opravdati to kršćanskim moralnim naukom), dok će neokonzervativizam zagovarati ideju minimalne države koja brigu o najugroženijima prebacuje na organizacije civilnog društva i religijske organizacije, odnosno na milosrđe onih boljestojećih.

Neoliberalizam, uz zalaganje za što veća građanska i politička prava i osobne slobode, ima i jednako važnu ekonomsku tezu prema kojoj će liberalizacija i deregulacija gospodarstva, u sinergiji sa slobodnim tržištem i minimalnom državom, pridonjeti razvoju društva u cjelini, uključujući i poboljšanje kvalitete života najugroženijih slojeva (tzv. efekt prelijevanja). Zbog toga neoliberalizam ne predstavlja polarnu suprotnost neokonzervativizmu, nego demokršćanstvu, dok neokonzervativizam stoji polarno suprotno od socijaldemokracije, koja uz velike osobne slobode pretpostavlja i značajne socijalne transfere (tu se socijaldemokracija približava demokršćanstvu).

Bojim se da su u Hrvatskoj i ljevica i desnica izgubile fokus s ekonomskih i socijalnih pitanja tako da (parafraziram kolegu s riječkog Odsjeka za filozofiju) danas vodeće stranke dijelimo na gay-friendly neoliberale i gay-unfriendly neoliberale. Drugim riječima, ni ljevica ni desnica nemaju adekvatna rješenja za teške ekonomske i socijalne probleme s kojima se Hrvatska suočava, tako da se rasprava, u nedostatku ideja i vizija u ekonomskoj domeni, gotovo u potpunosti prebacila na pitanja osobnih, građanskih i političkih sloboda oko kojih je ujedno značajno lakše mobilizirati glasače. Jasno, kvalifikacija bilo koje od glavnih političkih stranaka u Hrvatskoj kao neoliberalne je itekako uvjetna, budući da su kroz članstvo i simpatizere povezane s golemom državnom administracijom pa nikome ne odgovara minimalna država u pravom smislu te riječi.

Do prebacivanja rasprave gotovo isključivo na osobna i svjetonazorska pitanja dolazi jer političke elite, ali i velik dio stručnjaka, ne vidi alternativu održavanju postojećeg stanja uz postupne rezove socijalnih prava. Prilikom predavanja koje je 2012. godine održao u Rovinju Paul Krugman, nobelovac i jedan od vodećih intelektualaca suvremene ljevice, i sam je (prilikom odgovaranja na pitanje što Hrvatska može učiniti da iziđe iz krize), u šali istaknuo kako ima samo dvije grozne noćne more: da se probudi kao rektor svog sveučilišta, ili kao premijer neke manje tranzicijske države. U oba slučaja, ističe Krugman, odgovornost je golema, a ovlasti i mogućnosti djelovanja izrazito male.

U političkoj sferi i među političarima, dakle, prevladavaju ideje 'krnjeg' neoliberalizma (s lijeve strane) i jednako 'krnjeg' (neo)konzervativizma (s desne strane). Vjerujem da ovdje postoji veliki nesrazmjer kada se uoči da je građanima ipak više stalo do ekonomskih i socijalnih pitanja (i njihovog rješavanja u skladu s demokršćanskim i socijaldemokratskim idejama). Mladi (ali i građani općenito), bili liberalni ili konzervativni, ne odlaze iz Hrvatske zbog Istanbulske konvencije, istospolnih brakova, ili istraživanja na zamecima, nego zbog korupcije, socijalne nesigurnosti, nezaposlenosti i niskog standarda života. Vjerujem da iz istih razloga (a ne zbog 'rodne ideologije') mladi sve rjeđe i sve kasnije sklapaju brakove i odlučuju se za potomstvo.

Koliko, i da li uopće, ekstremni konzervativci ugrožavaju sekularnu državu, napose samu demokraciju u RH?

- Pred desetak godina termin 'ekstremni/radikalni konzervativizam' bio bi dobar primjer oksimorona - ono što je karakteriziralo konzervativizam bila je upravo umjerenost i staloženost. Danas taj termin više nije toliko besmislen - stavove i prijedloge politika brojnih stranaka i udruga koje se proglašavaju konzervativnima uistinu možemo nazvati ekstremnima.

Zanimljivo je da se najpoznatija konzervativna udruga u Hrvatskoj, prema vlastitim riječima, zalaže upravo za jačanje demokracije - Udruga 'U ime obitelji' predlaže niz izbornih načela (od smanjenja izbornog praga i povećanja izbornih jedinica do glasovanja dopisnim i elekotrničkim putem i preferencijalnog glasanja bez cenzusa). Ista se udruga, bar načelno, zalaže protiv trošenja javnog novca na financiranje organizacija civilnog društva, i smatra da bi se iste trebale financirati preko donacija. Tako da, na prvi pogled, izgleda da se hrvatski konzervativci zalažu i za jačanje demokracije i za 'neutralnu' državu koja neće (kroz nevladine organizacije) financijski pomagati različite svjetonazore ili identitete.

Međutim, još nas politički mislioci iz 19. stoljeća uče da nije svaka demokracija dobar oblik vlasti. Štoviše, kako ističe engleski filozof John Stuart Mill, demokracija koja se svodi na vlast većine na štetu manjine (tzv. tiranija većine), može biti još gori i opasniji oblik vlasti od tiranije pojedinca. Povjesni primjeri iz 20. stoljeća (od kojih se najviše ističe Nacionalsocijalistička partija Njemačke koja je na vlast došla demokratskim izbornim procesom), podupiru ovu tezu upozoravajući da vlast većine može imati katastrofalne posljedice ako je ne prati briga za prava i interese manjina, neovisno sudstvo i ustav koji definira prava i slobode svih građana, odnosno ograničava doseg vlasti većine. U tom kontekstu, ekstremni konzervativci ugrožavaju liberalnu demokraciju inzistirajući na 'još više demokracije', što (u slučajevima kada to rezultira tiranijom većine) nije dobra stvar. Na ovaj način niz religijskih normi (od zabrane homoseksualnih nastupa u javnosti do zabrane pobačaja), može biti uključen u zakonodavstvo i jednostavno opravdan 'voljom većine'.

Slični problemi nastaju i kada se djelatnosti države nastoje prebaciti na civilni sektor, odnosno kada se inzistira da organizacije civilnog društva ne budu financirane od strane države. Ovime se indirektno zagovara ideja kako država ne treba brinuti o blagostanju svojih građana (pogotovo onih socijalno ugroženih), nego da se takve stvari trebaju prebaciti na dobročinstvo pojedinaca i nevladinih organizacija financiranih preko donacija. Jasno je da ovo implicira da će potrebe pripadnika svih manjina (etničkih, religijskih, kulturalnih, seksualnih...), biti zapostavljene, odnosno da će biti ugrožena prava i slobode grupa koje imaju manju političku ili ekonomsku moć (žene, siromašni građani), budući da će ovisiti samo o dobroj volji onih “boljih od sebe”. Pri tome ekstremni konzervativci zaboravljaju da, bez jake socijalne države koja može jamčiti substantivnu (a ne samo formalnu) političku jednakost građana (u kojoj ni jedna grupa (odraslih) građana nije egzistencijalno ovisna o nekoj drugoj grupi, odnosno u kojoj ekonomska moć pojedinaca ne određuje u značajnoj mjeri njihov politički utjecaj), ne može biti ni pravičnog demokratskog uređenja.

S tim u vezi - kolike su šanse da RH krene putem Poljske ili Mađarske?

- Iako situacija u Hrvatskoj nije bajna, ne vjerujem da ćemo krenuti putem Poljske ili Mađarske. Sloboda medija i neovisnost pravosudnog sustava u Hrvatskoj ipak su nekoliko razina iznad ove dvije članice EU-a te iako politička oporba nije organizirana i konsolidirana, među građanima koji u većoj ili manjoj mjeri prihvaćaju konzervativne vrijednosti i dalje postoji rezervacija oko podupiranja restriktivnih zakona utemeljenih na tim vrijednostima. Pod dojmom sam da, iako možda izgleda nevjerojatno, demokršćansko (po uzoru na njemački CDU), umjereno i proeuropsko krilo HDZ-a trenutačno predstavlja glavnu prepreku širenju ekstremnih konzervativnih ideja iz neformalne u formalnu političku sferu.

Kakvo je stanje s ljevicom u Hrvatskoj?

- Ljevica u Hrvatskoj (ovdje ne mislim na neku konkretnu stranku, nego na cijeli dio političkog spektra, osim eventualno izrazito lijevih izvanparlamentarnih stranaka, poput Radničke fronte), pati od niza problema, a ovdje ću istaknuti samo dva. Ljevica je prepustila HDZ-u i desnici postavljanje političke paradigme unutar koje se rasprave vode, čime si je unaprijed zagorčala život i otežala političko djelovanje. To nije slučaj samo u Hrvatskoj (dapače, slična se stvar razvijala u SAD-u i većini država zapadne Europe), iako je u našem slučaju to još izraženije zbog reputacije HDZ-a kao državotvorne stranke. Ljevica je u defenzivi i teme koje ulaze u javnu sferu, uz nekoliko važnih izuzetaka, definirane se i u javnu sferu gurnute od strane (neinstitucionalne češće nego institucionalne) desnice. Nadalje, izgleda da ljevica samu sebe marginalizira izbjegavajući govoriti o nizu relevantnih političkih tema tako da, riječima Zlatka Crnčeca iz Novog lista: “SDP sve više sliči nevladinoj udruzi koja se bavi pravima raznih manjina, pa i onih najmanjih, nego političkoj stranci”. Jasno je da nema ništa loše u zastupanju i obrani prava manjina, ali socijaldemokracija bi trebala biti mnogo više od toga.

Inače, (liberalna) demokracija danas je pod pritiskom i u državama u kojima uživa stoljetnu tradiciju, poput SAD-a, Ujedinjenog kraljevstva ili Francuske, tako da ne treba čuditi da nije najbolje institucionalizirana u hrvatskom društvu. Funkcionalna i dobro uređena demokracija stavlja visoke zahtjeve na građane i institucije kako bi ostala održiva, a u Hrvatskoj su ti zahtjevi ispunjeni u jako maloj mjeri.(D.J.)