TvObzor
ČEJEN ČERNIĆ

Veseli me otkrivati sve izazove koje budućnost nosi
Objavljeno 6. travnja, 2018.

Dječji avanturistički film “Uzbuna na Zelenom vrhu”, koji u obliku prednastavka označava četvrti dio serijala o popularnom junaku Koku iz romana Ivana Kušana, prvi je igrani film mlade osječke redateljice Čejen Černić. Nakon nagrade “Breza” za najbolju debitanticu na Filmskom festivalu u Puli i nagrade “Zlatni studio” za najbolji film krajem prošlog mjeseca, ova 35-godišnjakinja dodatnu potvrdu iznimne kvalitete dobila je i činjenicom da je “Uzbuna na Zelenom vrhu” daleko najgledaniji domaći film 2017. godine, jer su ga u kinima pogledala čak 64.642 gledatelja. Stoga, kako bismo bolje upoznali našu uspješnu sugrađanku, donosimo velik intervju o njezinim umjetničkim početcima, nepresušnim izvorima inspiracije, angažmanima na velikim projektima i budućnosti – kako njezinoj, tako i cjelokupne hrvatske kinematografije.

Kako je započeo vaš kreativni razvoj i gdje ste se prvi put susreli s umjetnosti?

- Velik dio ranog djetinjstva provela sam u osječkom Dječjem kazalištu jer je moj djed bio glumac i lutkar, a kako su mi oba roditelja veliki kreativci, stvaranje je oduvijek bilo prisutno u mome životu kroz igre, likovnost i literarno izražavanje.

Kako ste se odlučili baviti upravo filmom i koliko daleko u povijest seže ta ljubav?

- Iskreno, igrani film nije me oduvijek impresionirao, ali sam zato upijala sve animirane filmove koji su bili dostupni u videotekama i na TV ekranima. Kada bolje razmislim, kod mene je sve nekako išlo naopako, jer sam prvo počela stvarati filmove pa sam se tek onda zaljubila u sedmu umjetnost. Naime, krenuvši u srednju školu, prijavila sam se u videoklub "Mursa", bez ozbiljne namjere da se u životu bavim filmom. No, ubrzo su se stvari promijenile i ja sam se jednostavno zaljubila u kameru. Inspiraciju za prve filmove pronalazila sam u svojoj okolini - školi, prijateljima i uvijek inspirativnom Kopačkom ritu. Tako se nakon prvih projekata sve iskristaliziralo i uslijedile su nagrade na Revijama filmskog stvaralaštva, pa mi je uskoro postalo jasno da je film moj poziv.

Sedamnaestogodišnja klinka

Postoje li filmaši koji su vas od mladih dana impresionirali?

- Redatelji koji su me na prvu oduševili bili su Bergman, Tarkovsky, Kieslowski i Mike Leigh. Od tada sam pogledala mnoga sjajna djela izvrsnih redatelja, ali ova četvorica, iako vrlo različiti, za mene će uvijek ostati najznačajniji.

Kako je bilo odrastati u gradu Osijeku i koja je ustvari bila njegova uloga na vašem putu prema Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu?

- Moram priznati kako su prvi glumci koji su me impresionirali bili upravo Osječani! Tako sam imala sreću što sam 2000. godine u osječkom HNK-u gledala predstavu “Alaska Jack” Saše Anočića. Zaista sam bila oduševljena predstavom i izvedbama svih glumaca, pa sam ju pogledala najmanje pet puta.

Koji su vaši prvi autorski projekti i od kuda je došla inspiracija za njih?

- “Il Postino” je za mene iznimno značajan film, jer je to prvi film snimljen u profesionalnim uvjetima prije odlaska u Zagreb. Naime, na temelju nagrađenih filmova u srednjoj školi, dobila sam priliku sudjelovati na međunarodnoj radionici dokumentarnog filma u Grožnjanu, koja se zvala Imaginarna akademija. Ondje sam došla kao sedamnaestogodišnja klinka, a zadatak je bio pronaći lokalnu priču u nekom od istarskih gradića. Tako sam došla do poštara Vincenta koji je naposljetku pristao da snimimo film o njegovu životu. Do snimanja tog filma nisam bila sigurna zanima li me više montaža, snimanje ili režija, ali nakon tog jedinstvenog iskustva, odlučila sam se upravo za režiju. S druge strane, “Krug” je kratki dokumentarni film nastao za vrijeme Akademije, a prati bizarni hranidbeni lanac. Naime, ostatci hrane u studentskoj menzi odvoze se u kontejnerima na obližnju farmu, svinje se tim napojem ondje hrane, zatim se ubijaju i kao hrana stižu na tanjure, nakon čega kao ostatci završavaju u kontejneru, pa na farmi i opet na tanjuru. Nakon toga slijede “Pratioci”, moj diplomski film nastao kao adaptacija sjajne kratke priče Franza Kafke "Stariji momak Blumfeld". Naposljetku, “Cura koja je voljela bajke” je moj prvi i zasad jedini animirani film, nastao u produkciji Kinorame, a govori o raznim ljubavnim brodolomima.

Uvijek razmišljam pozitivno

Kako izgleda vaša karijera posljednjih godina?

- Već 11 godina radim kao asistentica na filmovima brojnih kolega. To je posao od kojeg se prehranjujem i zaista uživam u njemu, iako nema nikakvog glamura, jer se radi po 12 ili 14 sati dnevno, ponekada i više, a sve to po kiši, hladnoći, suncu, po noći. Naime, sve je počelo tako što sam kao apsolventica zamolila svog tadašnjeg profesora Zrinka Ogrestu da nekako sudjelujem na njegovu filmu "Iza stakla” 2008. godine. On je srećom pristao, a ja sam postala treći asistent režije. Pokazalo se kako se u tome dobro snalazim, pa me je kolega Ivan Goran Vitez, koji je bio pomoćnik režije na istom filmu, pozvao na idući projekt na kojemu je radio. Ubrzo nakon toga započela je moja suradnja na projektima produkcijske kuće Kinorama. Iza mene je rad na petnaestak dugometražnih igranih filmova, a od poznatijih naslova tu su "Zvizdan" Dalibora Matanića, "Ne gledaj mi u pijat" Hane Jušić, "Kosac" Zvonimira Jurića te film koji se trenutno može pogledati u kinima "Comic Sans" Nevija Marasovića. Naravno, najviše sam bila angažirana na filmovima o Koku - "Koko i duhovi", "Zagonetni dječak" i "Ljubav ili smrt", Daniela Kušana i Dražena Žarkovića.

Kako ste došli do angažmana na filmu “Uzbuna na Zelenom vrhu”?

- Prilika da snimim taj film dokaz je da se vrijedan i predan rad isplati. Naime, do angažmana sam došla zahvaljujući producentici Ankici Jurić Tilić, umjetničkom savjetniku serijala Danielu Kušanu te scenaristici (a inače redateljici) Hani Jušić. Budući da je koncept bio takav da filmove režiraju različiti redatelji, kako bi se paralelno mogao pisati i pripremati idući film, njih troje su se usuglasili da bih na posljednjem filmu to mogla biti ja, jer na projektu sudjelujem još od prve audicije, i uvijek ću im na tome biti zahvalna.

Koliko je trajala realizacija tog filmskog projekta i jeste li vi, naposljetku, zadovoljni završnim proizvodom?

- Na "Uzbuni" smo radili čak četiri godine. No, uvijek imam tendenciju razmišljati pozitivno, pa tako volim reći da je na kraju ipak dobro što je proces toliko trajao, jer inače ne bih pronašla svoje male sjajne glumce. Naime, da smo ranije prošli na natječaju i bili u mogućnosti snimati koju godinu ranije, moja glumačka postava bila bi mi premlada, a uloge bi dobili neki drugi klinci.

Volim raditi s djecom

Kako je bilo voditi filmski set s nekoliko mladih glumaca?

- Osobno volim raditi s djecom jer mi komunikacija s njima ide vrlo prirodno. Naravno da je lakše raditi s odraslim glumcima jer oni posjeduju tehnička znanja i vještine, a njihova je koncentracija neusporedivo postojanija te, naravno, promišljaju na drugačiji način. No, s djecom postoji to jedno posebno veselje, jer se stvore neke posebne veze, a sam proces postane poput nekog istraživačkog rada. Intuicija je vrlo bitna stavka, ali su i pripreme, odnosno probe prije snimanja, iznimno važne. Mi smo tako prije “Uzbune” gotovo dva mjeseca održavali probe. Također, od presudne važnosti jest stvoriti i dobru atmosferu na setu, u kojoj će se djeca osjećati podržano, sigurno i slobodno. Svi suradnici su se trudili da bude tako. Imali smo situacija u kojima smo se, kada bi više djece bilo u kadru koji traje duže, skripterica, pomoćnik režije i ja dogovorili da svatko prati jedno ili dvoje djece, jer je nemoguće imati fokus na njih šestero u isto vrijeme. Dakle, redatelj uvelike ovisi i o dobrim suradnicima.

Što kažete na cijenjene nagrade i iznimnu gledanost koju ste ostvarili svojim debitantskim filmom?

- Naravno da sam sretna i zbog nagrade "Breza" kao i "Zlatnog studija", kao i zbog rezultata gledanosti. Međutim, nagrade zaista ovise o spletu okolnosti i one su nešto što ti se može, a i ne mora dogoditi. Isto je i s gledanošću. Kod nas se pokazalo da filmovi za djecu imaju lijepu brojku kinogledatelja. Često je tako i s komedijama, ali ne uvijek, dok ozbiljnije teme, na žalost, najčešće ne prođu zapaženo kod publike. To je velika šteta, jer zadnjih godina stvaramo uistinu dobre filmove.

Na čemu trenutno radite i ciljate li na međunarodnu karijeru?

- Trenutno pišem scenarij za svoj idući film. Riječ je ponovno o filmu za djecu, ali ovaj put nije riječ o adaptaciji, nego o mojoj priči, a iznimno sam sretna jer sam dobila potporu HAVC-a za razvoj scenarija, pa se mogu tome potpuno posvetiti. Zbilja ne ciljam na međunarodnu karijeru, ali imam veliku ambiciju raditi filmove koji će pridonositi emocionalnom razvoju djece i mladih i koji će ih potaknuti da sutra, kada odrastu, budu bolji ljudi nego što smo mi danas. Trenutno osjećam takvu vrstu odgovornosti i veseli me otkrivati sve izazove koje budućnost nosi.

Razgovarao: Marko MANDIĆ
SAVJET ZA MLADE REDATELJE

Imate li neke savjete za mlade redatelje ili one koji to žele postati?

Moj savjet je da ne razmišljaju racionalno, jer se u suprotnom nikada neće odlučiti baviti filmom. Pa tko bi se normalan svjesno želio baviti filmom u zemlji u kojoj većina ljudi kritizira filmove, i to najčešće da ih nije ni pogledala?! Tko bi normalan svjesno odlučio ulagati nekoliko godina svoga života u film koji možda nikada neće biti snimljen?! Jedini način je slijediti srce, jer ako se na takav put odluče, moraju se naoružati strpljenjem, predanošću, ljubavlju i vjerovanjem da se sve događa upravo onako kako je najbolje za njih, čak i kada se to doima potpuno besmislenim.