Popularni mladi bosanskohercegovački glumac Armin Omerović (27) u listopadu je došao riješiti ubojstvo u seriji “Čista ljubav” Nove TV i zadržao se do samoga kraja. Iako je nedavno pala posljednja klapa serije, pred gledateljima je još dovoljan broj epizoda kako bi se stigli pripremiti za konačan oproštaj. Inspektor Hrvoje Bulić ekspresno je postao jedan od omiljenijih likova, a zahvaljujući toj ulozi Armina još više prepoznaju na ulici, graničnim prijelazima, u javnom prijevozu...

Između ostaloga, Armin Omerović otkrio nam je kako se snašao u svom prvom velikom TV projektu, s kim se najviše družio na snimanju, ali i po čemu će pamtiti svoje djetinjstvo.

“Čista ljubav” označava vašu prvu veću ulogu u dramskim serijama. Kako ste se odlučili na taj korak i je li projekt ispunio vaša očekivanja?

- Izuzetno sam sretan zbog nastavka suradnje s Novom TV. Nakon povjerenja produkcije i redatelja na projektu “Kud puklo da puklo” dobio sam ponudu za ulogu u projektu “Čista ljubav”. Zahvalan sam na povjerenju da glumački kreativno pridonesem ovoj sjajnoj ekipi. Kreativni producent Dario Pleić od mene je očekivao predan rad na ulozi inspektora Bulića, što je kod mene proizvelo izazov rada na ulozi, kondiciji i spremnosti na snimanju te sam sam sebi postavio ciljeve unutar cijelog procesa “Čiste ljubavi”. Svakako da je to važan korak u mojoj karijeri, zapravo dio maratona, jer je ovo zahtjevan medij, u kojem se vi kao glumac kontinuirano posvećujete ulozi, ekipi i radu na projektu. Ova je serija ispunila kako moja očekivanja tako i očekivanja ljudi iz Hrvatske, BiH i Makedonije s kojima sam razgovarao. Redovito prate seriju, o čemu dakako govore i rezultati gledanosti.

Moramo priznati da izgledate jako uvjerljivo u ulozi policajca. Koliko ste se dugo pripremali i na koji način?

- Imao sam sreće što imam prijatelje inspektore i što je djevojčin tata policijsko lice pa sam imao dosta pitanja koja sam im postavljao te sam dosta vremena provodio s njima. Od sitnih detalja, poput stavljanja lisica, do samog psihofizičkog profila. Svu tu artikulaciju također je zahtijevao i Dario Pleić, kao i naši snimajući redatelji unutar projekta. Zapravo, jako sam sretan što sam igrao lik Hrvoja Bulića, nekako mislim da smo mi glumci kirurzi ljudskih duša. A imati kolege kao što su Olga Pakalović, Dado Ćosić, Ksenija Pajić, Momčilo Otašević, Mladen Vulić i drugi - da ne izdvajam sve, jer sam ih sve zaista zavolio – dodatna je inspiracija za razvijanje uloge.

Opće je poznato da je tempo snimanja serija ovog žanra jako naporan. Kako je izgledao jedan dan na snimanju i koliko ste prosječno sati dnevno snimali?

- Kad radite nešto s ljubavlju i inspiracijom, onda je sve lakše. Naravno da svaki posao ima svoje pozitivne i negativne strane. Ovdje morate biti jako usmjereni, precizni, spremni na odricanja, a jako je važno da sam psihofizički bio spreman na rad na ovom projektu. Nova TV je jako organizirana televizija, koja redovno izbacuje televizijske projekte i nudi prilike glumcima i glumicama. Zapravo, film i televizija umjetnosti su čekanja - sve one pripreme za snimanje, jutarnje spremanje, kostimi, šminkanje, priprema teksta, samo snimanje, pa poslijepodnevna pauza, lokacijska studijska snimanja - sve to ima svoju čar. Mislim da sam nakon snimanja ovakvog projekta spreman na svaki oblik glumačkog zadatka. Dan smatram uspješnim ako sam obavio sve glumačke zadatke uspješno i onako kako se od mene traži.

S kim ste se najviše družili na snimanju, koga ste već poznavali, a s kim se zbližili?

- Sjajna kreativna i tehnička ekipa. Sjećam se da je jedan tonac nedavno rekao kako više vremena provodi s nama nego sa svojom ženom. (smijeh) Već sam imao prilike snimati s nekima, kao što su Olga Pakalović na filmu “Halimin put”, s Momčilom Otaševićem snimao sam seriju “Kud puklo da puklo”, sa Sašom Anočićem radio sam “Armina”. Budući da mene i Mladena Vulića dijeli most na Savi između Županje i Orašja, povezala nas je ta slavonsko-posavska veza. Odlični kolege i odlični ljudi, od kojih sam dosta naučio.

Koja je najbizarnija stvar koju ste učinili za potrebe neke uloge, možda čak i ove?

- Svaka posvećenost glumca ulozi za mene je pohvalna i pokazuje koliko se granice kreativnosti mogu pomicati. Primjera posvećenosti ulogama ima, i sam pristupam radu uloga detaljno. Ono što jako cijenim i ono što mi je važno jest rad s redateljem, koji je kolovođa određenog projekta. Sjećam se, recimo, pripreme za ulogu na filmu “Salvation”, koji sam snimao u Kini, u Pekingu, gdje je redatelj tražio da snimamo od zalaska do izlaska sunca, iako smo snimali u studijima. Tražio je ohlađene prostorije zbog autentičnosti vremena i situacije. Za film “Hiljadarka” učio sam plesati flamenko, za potrebe snimanja spota Dine Merlina provodio sam vrijeme u Zavodu za slijepe, jer sam u spotu glumio slijepog čovjeka i to mi je najdraži proces, s obzirom na to da sam dane provodio s njima i učio čitati Brailleevo pismo i hodati s bijelim štapom. Tu je i učenje sviranja harmonike za film “Armin”, kao i fizičke promjene, od kojih je najveća bila za film “Turist”, kad sam morao nabaciti dosta mišićne mase.

Što vam je privlačnije kao gledatelju, a što kao glumcu: nezavisna produkcija ili holivudski blockbusteri?

- Trudim se pogledati i nezavisnu i holivudsku produkciju, biti aktualan, ali i nostalgičan zbog nekih starih filmskih klasika. Ohrabruje me kad vidim da razne svjetske produkcije snimaju na raznim lokacijama, od Dubrovnika, Sarajeva do Zagreba. U vrijeme snimanja “Čiste ljubavi” znao sam često pogledati neki blockbuster, a od nezavisne produkcije jako volim europsku, indijsku i iransku kinematografiju.

Što biste voljeli da ste znali o glumačkom poslu kad ste se, još kao dječak, počeli njime baviti, a sada ste toga dobro svjesni?

- Moj prvi film, “Put lubenica”, snimao sam s 14 godina; to je bilo prije točno 13 godina. Ušao sam kao dječak u svijet profesionalne kinematografije i ondje sam se praktički nastavio odgajati. Sjećam se kad mi je moj dragi Branko Schmidt redovito govorio kakav će to trnovit maraton biti i uvijek mi je to spominjao, sada i znam zašto, doista je takav put. Jako sam mu zahvalan što je uvijek bio realan i što je bio moj prvi filmski otac. Mislim da sam kao dječak dovoljno dao za svoje godine u estetskom i profesionalnom smislu. Meni je bilo jako važno da diplomiram glumu i to smatram uspjehom, trenutak kad sam s roditeljima podigao diplomu glumca.

Što mislite, zašto neki talentirani glumci odustaju od svojih snova i ambicija, a oni koji nisu daroviti žele postići više nego što je realno?

- Talent u današnjem ubrzanom svijetu nije dovoljan. Rad, posvećenost i dinamika donose rezultate. U glumi je strpljenje važno, to nije utrka na 100 metara. Svakako je tu i pitanje mjere, koju treba pronaći u svemu, kolika očekivanja imamo od sebe. Iznova se motivirati za nove uloge, iznova se motivirati na strpljenje, a realnost je svuda oko nas.

U posljednje vrijeme tema o ravnopravnosti muškaraca i žena u društvu aktualnija je nego ikad prije. Što vi, kao mladi muškarac, mislite o tome?

- Osobno prema ženama imam veliko poštovanje. Prvo polazim od svoje obitelji i smatram da sve počinje od odgoja, to nas vrlo često definira kao ljude. Žene su stupovi i temelji našeg drušva, naše majke, prijateljice, inspiracije za film, knjige pa čak i za ratove nekada davno. Apsolutno sam za ravnopravnost i za to da se mi kao društvo trebamo kretati prema tome.