Hoće li se u HNL-u ikada dogoditi nekakav ozbiljan pozitivan pomak na planu organizacije natjecanja? U našem vječno histerično okruženju vrlo je teško činiti nekakve korake prema naprijed. Nama je sve u smjenama, svađama, prepucavanjima i “prevencijama”, a malo je pravih, razvojnih prijedloga. Kad se nekakav takav i pojavi, onda se odmah mnogi osove na stražnje noge. Ipak, odnekud se mora već jednom krenuti.

Domaći sport općenito, a samim time i nogomet, u teškoj je banani. Dva i pol desetljeća hrvatskim vladama nije bilo dovoljno za donošenje prave i ozbiljne strategije financiranja i razvoja sporta. U međuvremenu su se u njemu uglavnom stvarali paraziti koji su naviknuli biti na državnoj, županijskoj ili gradskoj “sisi”, a to je model koji prije ili poslije vodi - u propast. Država je kriva jer se prema sportu zapravo uopće nije odredila kroz zakonsku regulativu. Prije svega mislim na poreznu politiku, a onda i na način raspodjele novca. Danas imamo neodrživ sustav u kojem svi nacionalni savezi dobivaju nešto, a to je zapravo - ništa. Ozbiljne i organizirane države imaju jasnu strategiju. Od određivanja sportova koji su od državnog inetersa do ulaganja u infrastrukturu, a o stimuliranju ulaganja u sport neću ni govoriti. Sada se pojavila inicijativa pokrenuta od vlasnika Rijeke Damira Miškovića kako riješiti te probleme i hrvatski sport u cjelini skinuti s aparata. Nazvana je Opatijskom inicijativom, a u sebi sadrži nekoliko konkretnih prijedloga kako riješiti probleme. Naravno, kao i obično, stigla je odmah burna reakcija dijela javnosti “zašto ovo, kako ono, zbog čega ovo i ono”, a da si nitko nije dao truda bar ozbiljno proučiti te prijedloge. Protivnici će u tome pronaći puno rupa, ali neće ponuditi nikakvu alternativu, već isključivo gnušanje prema ideji. Želim naglasiti kako su to tek prijedlozi. Zapravo, prvi put ih imamo, a da su prihvatljivi većini sportova. Vječna osjetljivost na trošenje novca državnih obveznika nadvila je određene upitnike iznad nekih ideja poput one oko podizanja boravšinih pristojbi. Međutim, te boravšine pristojbe i danas postoje, slijevaju se u državnu blagajnu i raspoređuju kojekuda, ali u sport najmanje. I to nikoga tako jako ne žulja. Možda ih ne treba podizati, već samo preraspodijeliti. U biti, ključ je cijele priče kako oživiti temelje hrvatskog sporta, a oni su u razvoju budućih sportaša. To je zakržljalo. I zato Opatijsku inicijativu treba razraditi, diskutirati o njoj, a ne je s indignacijom odbacivati.

Vratimo se nogometu. Problemi u kojima živi HNL već su opjevani, međutim, jedna mi stvar nikako ne ide u glavu. Vezana je uz gledatelje. Mjere koje se poduzimaju pri kupnji ulaznica i ulaska na stadion uopće mi ne izgledaju motivirajuće za one koji bi željeli biti na stadionu.

Već se nebrojeno puta dogodilo da navijači koji dolaze na gostovanja na stadion ulaze tek u 20. ili 30. minuti utakmice. Dogodilo se i u prošlu nedjelju u Gradskom vrtu, kada su navijači Hajduka ulazili do poluvremena. Bilo ih je puno, vjerojatno su mogli ranije doći na stadion, ali nije to jedini problem. Nerijetko protočnost koče stroge mjere koje postavi policija. Recimo, Osijekovih je navijača proljetos u Rijeci bilo 50-ak, došli su na vrijeme, ali su izvan tribina držani prvih 20-ak minuta! Zbog čega? Na to pitanje nikada nitko nije ponudio pravi odgovor, već se odgovornost uporno prebacuje između organizatora utakmice i policije. Pa onda i te presonalizirane ulaznice. Što točno one sprječavaju? Ništa, osim bržeg ulaska na stadione, jer prijestupnici kojima je zabranjen odlazak na sportske priredbe ionako se imaju obvezu javljati najbližoj policijskoj postaji. Dakle, u tom dijelu HNS bi mogao poduzeti određene korake kojima bi se omogućio jednostavniji pristup utakmicama, a ne da se svi gledatelji koji na nih dolaze osjećaju kao sumnjivci. To je jedna od stvari koja bi se svakako trebalo početi rješavati jer u HNL-u se ne igra toliko loš nogomet koliko su, čast iznimkama, skromne njegove kulise.