Tek poslije čitanja najnovije knjige Pavla Pavličića (1946.) “Pohvala starosti” (Mozaik knjiga, 2018.) prisjetio sam se mnogih mudrih objekcija moga oca Ivana o životu, prolaznosti, relativnosti, starosti...

U onim vremenima kada je televizija uistinu bila naš jedini prozor u svijet, kada nije bilo mobitela i ostalih internet-čudesa, kada je postojao kult obveznog obiteljskog gledanja televizije, kada su Oliver Mlakar i Mićo Orlović bili naši stalni “kućni gosti”, ili kada su nam nedjeljna popodneva bila nezamisliva bez likova poput Saše Zalepugina i Milovana Ilića - Minimaxa, i u našoj kući bilo je posvema normalno da se naglas komentiraju izgled i godine glumaca, pjevača. I na svaki moj mladenački, što će reći prilično naivni komentar kako neka glumica ili pjevačica odlično izgleda, što je obvezno značilo da izgleda puno mlađe od svojih stvarnih godina, moj je otac, u pravilu ironično, odgovarao da bez obzira na taj “sjajni” izgled, dotična ili dotični imaju godina upravo onoliko koliko imaju, ni godinu više ni godinu manje. Tada mi se činilo da moj otac, na jedan prilično nespretan način, iskazuje svoju nesnošljivost i zavist prema ljudima koji su “krivi” što unatoč zrelim godinama i dalje dobro izgledaju, što “drže do sebe”, što paze na svoju liniju, na svoj ten, na frizuru, na odjeću, na prehranu, na svoje životne navike, što su i dalje skloni baviti se fizičkim, sportskim aktivnostima, što plivaju, skijaju, džogiraju...

Danas više ne mislim tako. Danas znam da moga oca uopće nije mučio nikakav osjećaj zavisti. On je bio samo realan i racionalan čovjek, kojem je od prve bilo jasno da se starost ni na koji način ne može usporiti, ali da to ne mora nužno značiti da i u njoj ne treba istinski uživati. Stoga je vrlo često govorio da su najbolje godine života uvijek one koje se trenutno žive. Sada i ovdje!

I da je ta moja promjena mišljenja o ponašanju oca razumna i logična potvrdila mi je i ova zanimljivo pisana knjiga Pavla Pavličića. U jednom razgovoru u kojem pokušava objasniti motive pisanja ove knjige sam autor kaže: “Naravno da se osjećam starim čovjekom, zato sam i napisao ovu knjigu. Htio sam sebi i drugima priznati da sam star i da se toga ne stidim, kako bih svoje vršnjake, koji bježe od te spoznaje, malo ohrabrio i kako bih im pokazao da takvo priznanje ne boli.”

Ovdje treba, tko zna koji put, pohvaliti autora koji je hrvatsku književnost uistinu obogatio mnogim temama kojima se do tada ta književnost nije bavila ili se na njih referirala tek usput, pa je tako katalogu tih “nepoznatih” deskripcija dodao i ovaj opis fenomena starosti. Naime, Pavličić je zapazio da starost nudi cijeli niz motiva koje bi bilo zanimljivo opisati, a da takvih opisa u našoj književnosti uglavnom nema. I taj vidljivi nedostatak ova zbirka eseja/feljtona - o raznim fenomenima svojstvenim za treću dob - na najbolji mogući način ne samo otvara nego i rješava!

U ovoj knjizi na jedan iznimno vedar i zabavan način, rekli bismo a la Pavličić, autor rješava mnoge vidljive i one manje vidljive dileme, poteškoće s kojima se, na ovaj ili onaj način, suočavaju “stariji ljudi”, koji u tim suočavanjima ne postaju nužno “senex comicus”.

I u ovoj knjizi i te kako je primjetan sav onaj “eruditivni kompleks” autora, koji se očituje u njegovu sjajnom poznavanju, kako hrvatske, tako i svjetske književnosti, pa se stoga uopće ne moramo čuditi što u svojim razmišljanjima o fenomenu starosti Pavličić često potvrdu nalazi u klasičnim djelima svjetske i hrvatske književnosti.

Sve u svemu, svima, i onim mladima, kao i onim starima, sugeriram da pročitaju ovu knjigu. Pisana je pitko, zanimljivo, i kao što sam autor kaže, za razliku od “Pohvale ludosti” velikog Erazma Roterdamskog, njegova pohvala starosti nije sarkastična, već je uistinu pohvala: “Ja čvrsto vjerujem da starost ima neke prednosti, neke lijepe strane, a u najmanju ruku da se u vezi s njom možemo mnogim stvarima nasmijati.”