Kako stvari stoje, sva posttranzicijska/postsocijalistička društva, pa prema tome i ovo naše hrvatsko, sve da i žele ne mogu se osloboditi određenih tereta prošlosti. I ma koliko bismo god mi željeli pobjeći od te prošlosti tako što ne polazi nam za rukom.

Ono što je mojim studentima već na prvome seminaru jasno da između spola i roda ne možemo staviti znak jednakosti (jednako tako, nije moguće staviti znak jednakosti ni između pojmova kao što su “društvo” i “država”) te i više nego očite samorazumljivosti da jedno, spol, pripada biologiji, a da je ono drugo, rod, zapravo, društveni konstrukt, uostalom, kao i naši identiteti, nacije..., većini hrvatskih političara nisu baš tako razumljive. “Ženom se ne rađa. Ženom se postaje. Nikakva biološka, psihička, ekonomska kob ne definira oblik koji u društvu poprima ljudska ženska” (Simone de Beauvoir, “Drugi spol”, drugi svezak, Proživljeno iskustvo).

Doduše, u tim njihovim teorijskim nesporazumima zdušno im pomažu i neki novinari/kolumnisti, kao i neki osebujni pojedinci iz akademskog svijeta. Naravno, sve te aktivnosti protiv imaginarnih neprijatelja, tih “sjemena zla” hrvatske obitelji i društva, ne mogu proći bez nužne asistencije i nekih konzervativnijih grupa iz svih naših vjerskih zajednica. (U tim aktivnostima naše vjerske zajednice prilično su jedinstvene. Relativno se lako dogovore oko zajedničkog “neprijatelja”. Na istovjetan način ponašali su se i prilikom referenduma o definiciji braka).

I, pri tome, nitko od njih ne želi prihvatiti da su i oni sami tek puki nositelji određenih društvenih/političkih uloga. No, to nikako ne znači da o tim ljudima a priori mislimo da su oni loši ljudi ili, ne daj Bože, da se radi o najgorim mogućim fašistima. Oni to mogu postati tek u onim slučajevima kada bi svoja uvjerenja svima onima koji ne misle kao oni nametali na nasilan način pa bi u tom slučaju njihova uvjerenja bila ujedno i jedina moguća uvjerenja. Ili, jezikom Karla Marxa, to bi, zapravo, bila “vladajuća uvjerenja”. A, njihovi nositelji predstavljali bi one koji vladaju/upravljaju našim društvom.

Doduše, ova se konstatacija, u jednakoj mjeri, odnosi i na one druge, koji o sadržaju Istanbulske konvencije imaju posvema drukčije, pozitivno mišljenje. Imati određeni stav još uvijek ne mora značiti da ste “lijevi” ili “desni” fašist, odnosno da su ti vaši stavovi/uvjerenja u funkciji promicanja svjetskog “zla”! Tek kada taj svoj stav, svoje uvjerenje pokušavate nasilno institucionalizirati, učiniti ga performativnim, tako što ćete nemilosrdno eliminirati, i to u svakome smislu, i onome simboličnome, ali i onome stvarnome, sve one koji ne misle kao vi, tek u tom slučaju moguće je govoriti o fašizaciji javnog prostora, društva. Želimo vjerovati da nas sva povijesna iskustva uče da ni jedna isključivost ni jednom društvu, zajednici, nije donijela ništa dobro. Stoga bi bilo i više nego poželjno da se svaka tema, svaki problem, prije svih odluka dobro analizira. Naravno, prva pretpostavka za tako što je elementarna informiranost o “spornim” temama i problemima. Naime, treba biti svjestan da svako suprotno ponašanje od ovoga aktivno sudjeluje u stvaranju negativne, krajnje reducirane slike o našem društvu/prostoru, koji će onda oni “drugi”/stranci percipirati kao jedan “siromašni/skučeni” prostor, koji i dalje ostaje izvan domašaja suvremene egzistencijalne dramatike koja ima neugodan običaj da neke naše stare/tradicionalne teme i dileme nemilosrdno dekonstruira, demistificira, dodatno preispituje unutar nekih novih (trans)teorijskih paradigmi koje nam i nisu uvijek baš previše simpatične i koje nas mogu dodatno šokirati. Čak i više od prosječnih predstava/provokacija Olivera Frljića.

Ako se složimo da pitanje odnosa spola i roda nije nogometna utakmica, što će reći da se u tim pitanjima ne možemo ponašati iracionalno, na način zaigranih nogometnih navijača, onda smo napravili onaj prvi i, najčešće, odlučujući (is)korak prema kakvom-takvom rješenju problema. A, većina naših problema proizlazi iz naših (nesretnih) tradicija, skromnih kulturnih okvira od kojih, kako stvari stoje, ne odustajemo tako lako.

Ksenija Vidmar-Horvat (1966.), slovenska sociologinja kulture, napisala je uistinu sjajnu knjigu “Imaginarna majka. Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća” (srećom, prošle godine prevedena je i na hrvatski jezik, izdavač Sandorf, Zagreb), u kojoj se bavi slikom majke i majčinstva u javnoj kulturi 20. stoljeća. Nema nikakve dvojbe da majčinstvo u svim razdobljima, i onome socijalističkom i onome kapitalističkom, na američki način, kao i u ovome tranzicijskom, ostaje obilježeno istovremenim prividom ženskog prirodnog poslanja i društvenoga duga naciji. Ono je bitna ideološka sastavnica i kulturna oznaka žena u svim nacionalnim prostorima (i onim ex jugoslavenskim, kao i u onim drugim, američkom, zapadno-europskom) te je u tom smislu ključna društvena baština modernih i postmodernih nacionalizama “kratkog stoljeća” (termin dugujemo britanskom povjesničaru Ericu Hobsbawmu) na izmaku. Stoga treba imati razumijevanja i prema feministicama i feminističkom pokretu. Bar prema onim nešto umjerenim derivacijama te zanimljive i korisne teorijske paradigme.

Konačno, zar nismo prije dvije godine bili i te kako ponosni što je i na hrvatski jezik prevedena kultna knjiga modernog feminizma “Drugi spol”, čuvene francuske spisateljice Simone de Beauvoir, koja je na francuskom objelodanjena davne 1949. godine. (Doduše, treba biti iskren i reći da je tu knjigu prije hrvatskog prijevoda bilo moguće čitati na srpskom jeziku). A upravo je ova proročanska knjiga uvjetovala pojavu “krize muškosti” (termin dugujemo Judith Halberstam), jer i sve ove rasprave oko Istanbulske konvencije nisu ništa ino nego rezultat ove “muške” krize, jer se ne možemo oteti dojmu, baš kao ni Elizabeta Šeleva, da ova kruta naglašenost i inzistiranje na formalnim rodnim atributima nije ništa ino nego posljedica jedne historijske traume. Nadalje, ova teoretičarka kulture smatra da je to stanje inducirano tzv. simboličkom kastracijom, odnosno neprekidnim ugrožavanjem muškosti na ovim prostorima, a koji su prilično dugo bili pod nečijom tuđom/imperijalnom vladavinom i okupacijom. Budući da se te “kolonizacije” nikada nismo u potpunosti oslobodili, u današnje, globalno vrijeme, na djelu su oblici “mekih” kolonizacija, onda uopće nije neobično što se kriza muškosti u današnje doba rješava instant-konsolidacijom muškog autoriteta u obliku (obiteljskog) nasilja, ili, jednostavno ispijanja većih količina alkohola u kvartovskim kafićima... A, to uopće nije tako naivno kako se, možda, nekome čini. To je par exellence političko pitanje. Konačno, sve ono što pripada “osobi” i nije moguće promatrati izvan politike. Stoga je krajnje vrijeme da naši političari preuzmu svoj dio odgovornosti glede projekcije budućih, poželjnih odnosa u hrvatskom društvu!