Kada sam devedeset i neke u dahu pročitao “The Beach” Alexa Garlandova (ne “Žal”, jer tada još nije bio preveden u nas), svidio mi se njegov osobni, moderni pogled na utopijsko društvo, zatim čudnovata atmosfera, koja se postupno iz rajski idilične pretvarala u pakleno mučnu, a glavni likovi koji su mi tada bili bliski godinama su mi bili krajnje zavodljivi. No, kada sam nekoliko godina poslije pogledao film Dannyja Boylea s Leonardom Di Caprijem, ostao sam razočaran. I ne mislim pritom na ono klasično snobovsko prenemaganje o tome “kako je knjiga bolja od filma”, nego je ekranizaciji nešto nedostajalo. Zapravo, puno joj je toga nedostajalo. S obzirom na to da sam film posljednji put pogledao prije više od desetljeća, ne mogu se točno sjetiti što mi se nije svidjelo - iako zapravo mogu, ali mi se, iskreno, ne troši tekst na jedan nevažan naslov - no kako sam u međuvremenu postao poštovatelj lika i djela Tilde Swindon, možda je vrijeme da obnovim gradivo.

Nekoliko godina poslije susreo sam se s drugom Garlandovom knjigom “Teseraktom”. Koliko me je prethodna knjiga oduševila, toliko mi je ova bila pretenciozna, zbunjujuća i teško probavljiva. No, čitajući obje knjige, osjetio sam u Garlandovu autorskom pismu neopisivu želju da mu teme, u ovom slučaju knjige, jednog dana završe na kinoplatnu. Iako sumnjam da autori romana, kada se upuste u avanturu pisanja nekog proznog djela, kreću s pomisli da će netko za nekoliko godina te iste rečenice izgovarati na kinoplatnu. Jer zašto onda nisu jednostavno napisali scenarij, mislim, jednostavnije je i lakše - tako bar kažu stručnjaci. Međutim, čitajući brojne naslove, jednostavno imam osjećaj, dok prolazim kroz sva ta sitna slova prije nego što me zarobi san, da je kompletna knjiga, ili bar neki njezini dijelovi, stvorena za ekranizaciju. Ne znam je li i Jane Austen imala tu pomisao ili pak Agatha Christie, s obzirom na brojne adaptacije koje su njihove knjige doživjele, ali čitajući, primjerice, autore Hugha Howleya, Donnu Taft, Stephena Kinga ili pak Garlanda, vrlo često znam odlutati u sanjarenje pa provedem neko vrijeme razmišljajući o tome kako bi koji od omiljenih mi redatelja postavio kameru za određenu scenu ili kako bi izgledao koji od likova, točnije, tko bi ga mogao glumiti.

No vratimo se mi Garlandu, koji je nakon svoje druge, od kritike ne baš sjajno prihvaćene knjige shvatio kako se od književnosti “neće najesti leba” te se prihvatio pisanja scenarija. Primjera radi, 2005. plaćeno mu je milijun dolara za scenarij filma “Halo”, inače ekranizacije jedne od najpopularnijih videoigara u povijesti, koji nikada nije realiziran. Dakle, ako netko od vas još uvijek dvoji što bi bio u životu, romanopisac ili scenarist, neka vam Garlandov honorar bude misao vodilja.

Tri godine prije, točnije, 2002., Garland je prvi put surađivao s Dannyjem Boyleom, na filmu “28 dana kasnije”, za koji je napisao scenarij. Iako je Boyle već ekranizirao njegov “Žal”, Garland nije surađivao na tom filmu, nego je scenarij za njega napisao Andrew Macdonald, koji je sa škotskim redateljem već surađivao na njegovim prethodnim hitovima, “Trainspotting” i “Sasvim malo ubojstvo”. Unatoč tomu što je film “28 dana kasnije” naišao na sjajne kritike te postao kultni horor-klasik, pri objavljivanju DVD izdanja Boyle i Garland su kao bonuse dodali nekoliko “alternativnih završetaka”, koji nisu prošli testnu skupinu, pa je film na inzistiranje producenata završio u optimističnijem tonu. S obzirom na velik uspjeh na kinoblagajnama, naime, film je zaradio više od 80 milijuna dolara te deseterostruko vratio uloženo, snimljen je i nastavak “28 tjedana kasnije”, a objavljena je i grafička novela te serijal stripova.

Tri godine nakon prve zajedničke suradnje Boyle i Garland ponovno su udružili snage na filmu “Sunce”. Kao i njihov prethodni film, konačni je proizvod u postprodukciji doživio brojne preinake, koje su utjecale na finalni proizvod kojemu smo svjedočili.

“Nikad me ne ostavljaj” jedan je od najemotivnijih naslova koji sam ikada pročitao. Knjiga prošlogodišnjeg dobitnika Nobela za književnost Kazua Ishigura priča je o ljubavi, gubitku i skrivenim istinama, a ponajviše o čežnji. Garland, dugogodišnji Ishigurov prijatelj, napisao je scenarij za film prije nego što je knjiga uopće bila objavljena te ga ponudio producentima Andrewu MacDdonaldu i Allonu Reichu, a za režisera je izabran Mark Romanek. Nažalost, film je pretvoren u distopijsku romantičnu dramu, u kojoj su glavne uloge tumačili Carey Mulligan, Keira Knightley i Andrew Garfield i koja je tek u naznakama imala čaroliju Ishigurove knjige.

Nakon što je napisao još jedan scenarij, za novu adaptaciju stripa o Dreddu, strip-junaku kojega je kreirao autorski dvojac Pat Mills i Johna Wagner, a kojega je u filmu Petea Travisa tumačio Karl Urban, Garland je shvatio kako jedino on sam može sve svoje dobre scenarističke ideje pretočiti u film koji će njega osobno zadovoljiti. Jer scenarij, bez obzira na to koliko dobar ili loš bio, kada prođe kroz ruke redatelja, producenta i montažera, više nije “tvoje dijete”, nego konačni proizvod ovisi o “zajedničkoj skrbi”.

Rezultat te njegove samouvjerene odluke, da može biti alfa i omega svakog svoga projekta, bio je sjajno prihvaćeni ZF film “Ex-Machina”. Priča je pratila Caleba (Domhnall Gleeson), programera u najvećoj svjetskoj internetskoj kompaniji, koji je na natjecanju u tvrtki osvojio tjedan dana boravka u planinskoj kolibi koja pripada Nathanu (Oscar Isaac), bivšem glavnom izvršnom direktoru tvrtke u kojoj radi. Nakon dolaska Caleb otkriva da će sudjelovati u neobičnom eksperimentu, u kojem mora komunicirati s prvom istinskom umjetnom inteligencijom, smještenom u tijelu predivne žene-robota (Alicia Vikander). Debitantski film Alexa Garlanda dokazao nam je kako moderni ZF filmovi mogu biti pametni i hrabri, kao i prije trideset i više godina, a da pritom nisu na margini sedme umjetnosti, filmovi koji uglavnom ne dolaze do šire publike, no zato postaju obožavani od kritike i dobivaju status kultnih klasika. Film koji je, kada sam ga prvi put gledao, u društvu prijatelja, nakon završetka dobio zasluženi pljesak malobrojne publike zbog svoje hrabrosti. Dobro da nismo još ustali s kauča te počeli bacati listove difenbahije i sanseverije na televizor.

Kada je 2013. Paramount objavio da je otkupio prava na adaptaciju trilogije “Southern Reach” Jeffa VanderMeera, Garland je uposlen kako bi napisao scenarij prema prvoj knjizi, “Annihilation” (u prijevodu: Istrebljenje), i režirao film. Nakon loših reakcija na pretprojekcijama glavešine u Paramountu su se uspaničili da je film “prepametan i prekompliciran” te su zahtijevali promjene kako bi film prihvatila šira publika. Njihovi zahtjevi bili su da se glavni lik, koji tumači Natalie Portman, napravi simpatičnijim te da se potpuno promijeni kraj. Nakon razgovora s Garlandom producent Scott Rudin odlučio je da neće mijenjati film, a, u strahu od financijskog gubitka, Paramount je film prodao Netflixu, ali se ipak pobrinuo za kinodistribuciju u Kini i Sjedinjenim Državama.

Koliko će se Garlandova tvrdoglavost i Rudinova hrabrost isplatiti, pokazat će vrijeme, no rezultat svega je inteligento, produhovljeno, spekulativno i prije svega neočekivano ZF čudo zvano “Annihilation”, koje od 12. ožujka imamo prilike gledati i u njemu uživati na Neflixu.

Naime, s obzirom na to da živimo u vrijeme nepodnošljivo stravično plitkih filmova, kojima nas američka tvornica snova tjedno obasipa, a o čemu najbolje svjedoči i ovogodišnji dobitnik Oscara “Oblik vode”, koji je najbolji dokaz holivudske licemjernosti prema svim aktualnim i gorućim društveno-socijalnim temama s kojima se svakodnevno susrećemo, Garlandov film u tom društvu ima potencijal da postane kultni ZF klasik. Poput, recimo, Kubrickove “2001”, “Stalkera” Andreja Tarkovskoga (s kojim dijeli puno dodirnih točaka) ili, ako se ograničimo samo na filmove 21. stoljeća, filmova “Ispod kože” Jonathana Glazera, “Donnie Dark” Richarda Kellya, “Mjesec” Duncana Jonesa ili pak mozgarijas Shanea Carrutha “Primer” i “Upstream Color”.

S obzirom na to da vam ne želim pokvariti gledanje ovog povremeno pretencioznog, poprilično sporog, halucinogenog, ali iskreno prekrasnog i ambicioznog djela filmske umjetnosti, ne mogu vam otrkivati ništa o njegovoj radnji, osim onoga što ste već imali prilike pročitati u medijima. Natalie Portman glumi biologinju Lenu, čijeg muža Kanea (Oscar Issaacs) regrutiraju za tajnu misiju, iz koje se vraća u neprepoznatljivom stanju. Kako bi ga pokušala spasiti, zajedno s četiri žene, sve odreda znanstvenice, koje glume Jennifer Jason Leigh, Tuva Novotny, Tessa Thompson i Gina Rodriguez, odlazi na istu lokaciju, misteriozni Area X, na kojoj je otkrivena paranormalna aktivnost.

Prvo što treba primijetiti jest da su u Netflixu napokon pogodili s jednim ZF filmom, koji se sviđa kritičarima. Toliko im se sviđa da u trenutku pisanja teksta film ima 87 posto na Rotten Tomatoesima i ocjenu 80 na Metacriticu. Možda neće vratititi lovu uloženu u njega, no nakon nekoliko posljednjih ZF promašaja poput "Brighta" Davida Ayera, "Mutea" Duncana Jonesa, neiskorištenog potencijala u seriji "Altered Carbona" i neočekivanog novog filma iz franšize Cloverfield - koji je pak nepodnošljiva glupost koju jednostavno morate gledati čak i ako niste fan serijala koji pod svojim krilom također ima J.J. Abrams - NETFLIX je napokon pogodio sa “Annihilation”. A kada sam se već sjetio gospodina Abramsa za koliko je on trenutno filmskih franšiza zadužen u Holivudu ? Dakle, da ih pokušam nabrojiti. "Ratovi zvijezda", "Zvjezdane staze", "Nemoguća misija", "Cloverfield"... Treba li uopće trošiti riječi?

Zatim ne treba zaboraviti ni činjenicu da ga je Paramount pokušao izmasakrirati, što bi mu možda u konačnici i donijelo više novca, no u trenutku kada je Hollywood opsjednut spolnom, rodnom, vjerskom i tko zna kakvom sve ne jednakošću - a najbolji primjer toga su nedavni laureati za Akademijinu nagradu - iza kulisa, u uredima u kojima su se donedavno kurčili Weinstein i stotinu puta već prozvano društvo, zapravo se ništa ne mijenja, bez obzira na to koliko glasno Frances McDormand vikala "inclusion rider". No možda je upravo "Annihilation" početak novog trenda. Iskreno se nadam da jest. Jer iako se film ni jednog trenutka nije promovirao kao "ženski", što je zapravo jedna od boljih odluka producenata, jer bi se inače svi zakačili na taj podatak, pa bi ga možda gledali kroz drukčiju prizmu, film Alexa Garlanda je puno više od toga. Zapravo, mišljenja sam kako bi ga trebali smatrati prvim velikim ZF horor-filmom ove naše nove epohe – nazvane antropocen.

Neprestano, točnije, od kada sam pogledao film, zamišljam kako je izgledao sastanak vrhuške Paramounta i producenta Rudina. Možda su imali ideju nakon što su ga prespavali kako bi im film tako jedinstvenog i atraktivnog naslova zaradio više novca da umjesto sitne, antipatične i totalno aseksualne Natalie Portman imaju nekog zgodnog, nabildanog, mačomomka (njih bar ima na bacanje po audicijama), koji se slučajno nekoliko puta zatekne gol do pasa u filmu, a usput rješava misterij svemira, spašava ljudsku vrstu od samouništenja i pritom obljubi nesretno zatečenu djevu dok ubija reptila koji je pristigao iz svemira. Zvuči poznato, zar ne?

Upravo zbog hrabrosti dvojca Garland i Rudin, ali i zbog još pedeset odličnih razloga - poput, recimo, humanizma koji podmeće kao podtekst cijele priče, iako ga neprestano namjerno zanemaruje; zatim očitih religijskih konotacija koje se miješaju s mitologijom kako se približavamo samom kraju; velikih pitanja o ljudskom rodu koja postavlja, ali bezobrazno nam ne želi ni naslutiti što autor misli; provokativnih alegorija koje će vam se motati po mislima danima poslije i o kojima ćete rado razgovarati sa sugovornicima koji su također oduševljeni sjajnom rolom Natalie Portman ili možda zbog tužne atmosfere u koju će vas brzo uvesti dok šećete s našim junakinjama kroz zastrašujuću prirodu koju kao da je naslikao Dali služeći se Monetovom paletom - trebate pogledati novi film Alexa Garlanda "Annihilation". Čak i ako vas nisam ovim dugim i dosadnim tekstom uspio nagovoriti na to, trebate ga obavezno pogledati. Jer nakon dvosatnog pretencioznog biološkog ZF horora siguran sam kako ćete se više radovati svijetu u bojama Marvela i DC-a ili bilo kojem filmu iz franšiza za koje je danas odgovoran J. J. Abrams.