TvObzor
PAOLA VALIĆ BEKIĆ

Svijet šoubiza može bit površan, a popularnost ne donosi nužno sreću
Objavljeno 23. ožujka, 2018.

Nekada popularna pjevačica Paola Valić, danas Bekić, nakon niza godina izbivanja iz javnosti vraća se u projektu “Tvoje lice zvuči poznato”. Danas je radijska voditeljica, blogerica te predana majka i supruga, a ni glazbu nikada nije stavila u drugi plan pa se raduje sudjelovanju u petoj sezoni najgledanijeg zabavnog showa Nove TV. U velikom i iskrenom intervjuu za TV Obzor otkrila nam je što je radila dok nije bila na sceni i kako se nosila s teškoćama koje joj je donio život.

Nisam imala plan

Nakon čak 15 godina vraćate se na Novu TV u petoj sezoni zabavnog showa “Tvoje lice zvuči poznato”. Možete li nam opisati kako je došlo do vašeg angažmana? I jeste li uzbuđeni, imate li tremu unatoč iskustvu?

- Prije gotovo dvije godine, kad sam magistrirala novinarstvo, počela sam raditi na radiju. Taj me posao polako vratio u neke sfere javnog djelovanja, ali nisam imala neki plan. Jednostavno sam se prepustila i rekla: Ako ikada ponovno budem stala na pozornicu, morat ću imati jako dobar razlog. Glazba je moja velika ljubav kojoj sam posvetila gotovo cijelo odrastanje i sazrijevanje i u svom srcu nikad se nisam zauvijek oprostila od muziciranja. Stigao je poziv s Nove TV za casting i bila sam zaista sretna zbog toga, no, osim toga, bilo je tu i straha, jer se radilo o uistinu dugom razdoblju kako sam svjetla pozornice zamijenila obiteljskim obvezama, studijem, poslom... S druge strane, rekla sam: Ako sad ne pristanem, neću nikad. Bacila sam se u to naglavačke i nije mi žao. Katkad jednostavno treba riskirati. To je život.

Vjerujem da se mnogi još uvijek sjećaju prvog hrvatskog showa “Story SuperNova” u kojem ste sudjelovali. Po čemu će vama isti ostati u sjećanju? Jeste li s nekim od ekipe ostali u kontaktu?

- Nova TV je moja televizija i zaista je tako doživljavam. To je bio moj prvi veliki TV projekt, i evo, već sam tada znala da se želim baviti novinarstvom pa sam se prijavila na audiciju. To je bilo ludo vrijeme. Mogu slobodno reći da sam tada naučila mnogo o funkcioniranju televizije općenito, bila sam izuzetno mlada i neiskusna, prepuna ideala, nisam znala drugu stranu javnog posla. Mislim da nas je sve to dočekalo nespremne. Uopće pojam da si nekome idol i da se netko ugleda na tebe, sve to mi je bilo totalno nerealno. Kao da sam većinu toga sanjala. Izuzetno cijenim te dane, mnogo sam naučila i imat ću što pričati unucima jednog dana. Čujem se s nekim ljudima, ostali smo u korektnim odnosima: Anja Alavanja-Romac, Dorijan Elezović, Nenad Hervatin... A Daniel Delale i ja danas smo zajedno na radiju.

Prepričajte nam, poredano kronološki, ili porema nekakvoj relevantnosti, što ste sve radili i što vam se značajno događalo u životu dok niste bili na sceni?

- Uf, sve i svašta! Prvo sam se odmaknula od svega, jer sam shvatila da svijet šoubiza može bit itekako površan, isprazan i da nam popularnost ne donosi nužno i sreću. Imala sam svoje životne uspone i padove koji su me oblikovali u ovo što sam danas. Jedina stvar na svijetu koju ne biramo jest obitelj. Imala sam taj kamen spoticanja da mi je majka cijeli život u medijima i da su svaki moj uspjeh pripisivali tome što mi je majka javna osoba. Ljudi vrlo lako osuđuju druge i lijepe etikete. Upravo sam se radi bunta i prijavila na SuperNovu, samo da me nitko ne povezuje s majkom i njezinim angažmanom na HRT-u. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim tko sam, kamo idem i koji su moji ciljevi te da postanem imuna na ružne konstrukcije koje gotovo uvijek iznose neostvareni i zlobni ljudi.

Rane su me osnažile

Mnogo sam naučila kroz sve teškoće kroz koje sam u jednom razdoblju prolazila. Zahvalna sam na svakoj rani, jer su me one osnažile i dale mi uvid u moju snagu. Radila sam na svom karakteru i slabostima dobrih deset godina. Potom sam se vratila na fakultet i položila prve tri godine. Tad sam već bila u braku i rodila sam sina koji mi je najveći motiv da budem bolja osoba i bolji čovjek. Nakon toga, bilo mi je žao da ne upišem magisterij, pa sam imala prilično naporno razdoblje studiranja s malom bebom. Sjećam se da bih zaspala učeći, a mali mi je znao zaspati na prsima. Bilo je to zbilja teško i naporno vrijeme, ali nisam htjela odustati. Borila sam se, jer sam znala što sam već prošla u životu pa sam gledala naprijed i razmišljala da postoji neki viši cilj zbog kojeg ovo radim i da će se sve jednog dana sigurno isplatiti. Danas vidim da sam bila u pravu. Zatim sam počela pisati blog Paoline priče, u sklopu jednog kolegija na faksu, koji sam, eto, zadržala do danas. Nakon što sam magistrirala, dosta dugo sam bila bez posla, a onda sam naletjela na oglas na internetu da Soundset produkcija traži voditelje na radiju, prijavila sam se - i prošla audiciju. Danas sam tu i u TLZP-u.

Prije osam godina ste se udali, a prije šest postali majka. Na koji su vas način i u kojoj mjeri promijenili brak i majčinstvo?

- Svi mi težimo naći nekog s kim je lakše kormilariti kroz život. Imala sam sreću da sam se udala za čovjeka kojeg sam poznavala 20 godina. Bili smo jako dobri prijatelji i to je preduvjet za bilo kakav odnos. Mnogo sam se promijenila otkad sam postala majka, jer sad fokus nije na meni ili na nama, nego na tom malom biću koji ti okrene život naglavačke. Brak i obitelj temelj su uspješnog života i čovjekova mira koji danas, u ovom ludom vremenu, vrlo teško nalazimo. Što se pak tiče majčinstva, to je za mene najveći izazov. Odgojiti jedno malo biće i pripremiti ga za život, to nema cijene. Moj dječak je za mene najveći motiv da budem bolja osoba, bolji čovjek, da se trudim i da nikad ne odustanem.

Znanja nikad dosta

Koliko vam vremena oduzme angažman u “TLZP-u i kako to usklađujete sa stalnim poslom na radiju?

- Dosta vremena posvećujem tom angažmanu, ali u glavi sam posložila stvari da je to samo privremeno te da nakon tih nekoliko mjeseci opet sve vraćam u normalu. Vjerujem da je priprema pola posla.

Imam sreću da su mi kolege i nadređeni na poslu izišli ususret, pa sam na radiju pola radnog vremena kako bih se mogla više posvetiti showu. Hvala im na tome! Volim radio kao medij, izuzetno se dobro osjećam radeći ovaj posao.

U kojeg biste se glazbenika voljeli transformirati, a tko vam baš ne bi bio najdraži izbor?

- Imam dosta želja. Svakako bih voljela biti neka crnkinja moćnog glasa, ili netko iz doba kad je mjuza bila moćna - dakle, osamdesete. Nikako ne bih voljela biti reper/ica. To me malo brine (smijeh). No, možda i kroz to sve naučim nešto novo o sebi. Znanja nikad dosta.

Jeste li već razmišljali o tome kojim ćete humanitarnim udrugama donirati novac kad pobijedite u nekoj od emisija?

- Jesam. Baš sam pristupila tome studiozno. Voljela bih pomoći Udruzi Mogu sve, potom Udruzi Vida koja pomaže ovisnicima, ili nekoj udruzi koja radi s mladima koji imaju poteškoća u razvoju, ili koja pomaže ljudima s rijetkim bolestima, ili mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Jeste li gledali prethodne sezone showa i koje biste transformacije mogli izdvojiti?

- Naravno, ja sam vam od početka veliki fan TLZP-a. Mislim da ljudima nikad nije trebalo više smijeha, vedrine i veselja, a ovaj show ti baš u tome pomaže, da se makneš od problema i teških tema. Impresionirao me Mario Petreković kao Dino Dvornik i kao Beyonce - taj ples, taj ženski mentalni sklop, nevjerojatan genijalac. Osim njega, Luka Bulić kao Massimo, Saša Lozar kao Annie Lenox i Elton John, to je bilo zaista vrhunski.

Kako sada izgleda jedan vaš radni dan?

- Ludo! Počinje vrlo rano, pa mi je jutro jedino kad imam mir. Katkad je buđenje u 5.30, katkad u 6, a kad imam sreće, onda je oko 7.15 sati. Cijeli dan manevriram između proba i snimanja za TLZP i posla na radiju, jurišam... Doma dođem izmorena kao pčelica. Hvala mojoj obitelji što trpi ovaj ludi tempo i dragom Bogu što me čuva da ne padnem s nogu. Nemam slobodnog vremena – ili moram učiti nove pjesme, ili biti mama i supruga (smijeh). Jedva čekam odletjeti malo do Zürciha kod sestrične na ljeto, ako ne bude preradno. Kak' bi rekli naši stari: Spavat ću na Mirogoju. Malo crnog humora nije naodmet.

Razgovarao: Adrian ANDREJEK
ŽIVOTNE POGREŠKE

Ako zamislite život kao videovrpcu, što biste voljeli zaustaviti, što izbrisati, a što vratiti?

- Moj život je moj život. Moje pogreške su moje, i kao takve ih volim. Ljudi se boje pogrešaka, ali zapravo to je jako glupo. Treba griješiti da bi kasnije mogao prepoznati što je ispravno i što je dobro. Sve je to dio sazrijevanja. Život je nepredvidiv i svi mi rastemo kroz svoje probleme i svoje rane. Važno je ostati stabilan, moći prepoznati emocije koje imamo u pojedinoj situaciji i znati ispravno reagirati. Život je prepun amplituda - čas si gore, čas si dolje... Sve su to faze i ciklusi, samo moramo znati ostati svoji i dosljedni i prije svega - ljudi.

Možda ste propustili...

NATIONAL GEOGRAPHIC

Japan: Izmedu tla i neba

HRT: OTVARANJE PULSKOG FILMSKOG FESTIVALA

Prijenos iz Vespazijanove arene

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana