Umirovljenik Ivo Pranjić kaže:”Da je to samo do godina, možda o potrebi za dizalom i ne bih previše razmišljao”. No, kako u 72. godini živi bez obje potkoljenice te sa zdravstvenim tegobama koje su posljedica dvaju srčanih udara i ugradnje dviju srčanih premosnica, svakodnevno je penjanje na treći kat za njega veliki rizik.

“Ostao sam bez obje noge na račun dijabetesa. Imam proteze, dobro me služe, ali bez obzira na to, svakodnevno penjanje na treći kat za mene je velik tjelesni napor, a upravo je to ono što moram izbjegavati zbog srca. No, bez lifta tako nešto je nemoguće. To bi značilo da pristajem postati zatvorenik u svojoj kući, a to ne želim. Život sam prilagodio činjenici da nemam noge, i horizontalno mi kretanje nije problem, zašto bih onda svijet gledao kroz prozor? Savjetovali su mi mnogi da se preselim, zamijenim, ili prodam stan, ali ja to ne želim. Živim na Vijencu Ljube Babića od 1984. godine, a svoj sam životni prostor tehnički prilagodio mom invaliditetu. Ovdje imam prijatelje, susjede, život”, kaže nam Ivo Pranjić kojemu bi, siguran je, dizalo u zgradi uvelike promijenilo život. Kao predstavnik stanara u svojoj zgradi, uključit će se u projekt ugradnje dizala uz pomoć sredstava iz EU-a. Nada se da će ga u tomu podržati ostali suvlasnici stanova. I. Solar