Subotnja izvedba Puccinijeve “Tosce” za osječki HNK-a i grad Osijek ima trojako značenje. Naime, upravo će te večeri biti obilježeno ukupno 105 godina umjetničkih djelovanja, iza kojih stoje skladatelj i dirigent Zoran Juranić s 40 godina na sceni (nekoć i ravnatelj Opere HNK-a u Osijeku te honorarni predavač na Umjetničkoj akademiji u Osijeku), bariton Slobodan Cvetičanin s 35 godina vjernosti osječkom teatru (od 1991. do 1994. zborovođa i dirigent ansambla Opere, a u sezoni 2007./2008. i ravnatelj Opere) te najmlađa među njima, sopranistica Sanja Toth (1965.) s tri deseteljeća umjetničkoga djelovanja.

Jesi li svih 30 godina vjerna istim daskama koje život znače?

- Čak i više, jer sam u angažman došla još 1985., kao članica zbora. Da, svih 30 godina na istim daskama, u svom voljenom Osijeku i HNK-u.

Jesi li ikada pomišljala zamijeniti osječke nekim drugim daskama?

- Ne, nisam nikada jer volim svoj grad i svoje kazalište, ali sam uvijek rado odlazila na gostovanja i vraćala se.

To je (bilo) 30 godina ljubavi, bez trzavica?

- Apsolutno ljubavi i razumijevanja. Čak i kada se prisjetim nekih sitnica, iz ove perspektive shvaćam da su bile pedagoške i za moje dobro. Čovjek dok je mlad ne shvaća i ne prihvaća neke odluke na pravi način. Zasmetale su mi tada te prve dvije predstave/uloge sa samo dvije-tri rečenice, no već je treća bila velika. Premda su svi ravnatelji i dirigenti dali svoj prinos, moram podcrtati ulogu maestra Juranića, koji mi je dao šansu i sada sam to što jesam.

Zašto baš “Tosca”?

- Prvu “Toscu” pjevala sam uoči Domovinskoga rata, a kada je 2003. vraćena na repertoar, pjevala sam naslovnu ulogu, vrlo mlada. Tadašnji me ravnatelj Opere, maestro Veselko Barešić pitao jesam li sigurna da sam spremna za tu ulogu. Štrecnula sam se i rekla DA! No kada sam počela raditi, shvatila sam koliko je teška ta uloga. Premijera je prošla dobro, a mislim da je bila na prvi dan proljeća (21. ožujka). Kada je “Tosca” postavljena u listopadu 2015., ulozi sam pristupila još zrelije. To mi je jedna od najdražih, ali je i jedna od najtežih uloga jer je, osim pjevački, zanimljiva i scenski, glumački, čemu sam uvijek pridavala veliku pozornost. Priča je toliko napet triler pun ljubavi, ljubomore i ubojstava, da se vrlo lako može prenijeti na filmsko platno. Nema praznog hoda, orkestracija je fenomenalna, glazba moćna (posebice Te deum, koji izvode Scarpia i zbor). U Puccinijevoj glazbi ima nešto uzvišeno, zadivljujuće, božansko, a tako realno.

Nakon više od 30 godina na sceni, koju ulogu želiš, a nisi imala prigodu pjevati, zbog bilo kojeg razloga?

- S obzirom na svoj glas i habitus, pa i životnu dob, rado bih bila Aida, jer su mi od mladih dana govorili da joj odgovaram. Mislim da sam sada spremna za nju.

Nadam se da te intendant sluša! Nešto osim Aide?

- Ne znam ciljam li previsoko, ali “Turandot” je svakako opera koju bih voljela pjevati, kao i “Manon Lescaut”. No sretna sam jer sam otpjevala i “Suor Angelicu”, Mimi u “La bohème” i Cio-Cio-San u “Madame Butterfly”, jedna od mojih najdražih uloga, za koju sam bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta.

Možeš li sažeti tih 30 godina u nekoliko riječi?

- Najkraće: ljubav. Ovaj posao je s jedne strane vrlo okrutan, s druge predivan.

Pojasni nam okrutnost.

- Prvo, moraš biti psihofizički spreman, imati veliko samopouzdanje, a mi smo ipak ljudi, nismo roboti, imamo svoje bolje i lošije dane. Stres je svakodnevan, a ja sebi ne dopuštam pogrešku.

A ružičasti dio?

- Publici se čini da je naš posao divan, samo pjevamo čitav život. A meni se ne pjeva svaki put kad iziđem na scenu. Nije kazalište samo oni trenutci kada smo dotjerani, našminkani i s osmijehom od uha do uha. Osmijeh nastojim uvijek imati na licu. Kolege mi znaju reći da su sa mnom na sceni uvijek mirni.

Što te izbaci iz takta na sceni?

- Svi imamo turbulentnih, nimalo lijepih razdoblja i događaja u privatnom životu, pa tako i ja, a moram doći na predstavu. Primjerice, na repertoaru je “Ero s onoga svijet”, moja uloga Đule je mlada, zaljubljena djevojka, a meni se glavom mota sto drugih stvari.

Kojim se trikom poslužiš u takvim trenutcima, da se isključiš prije izlaska na scenu?

- Ne znam, jednostavno to učinim, vjerojatno autosugestijom, uvjerim samu sebe da negativnosti moram odbaciti. Pjevam li s nemirom u sebi, to će se osjetiti, vidjeti. Ponekad se nakon toga isplačem u garderobi ili na putu doma, ali to ionako znam i vidim samo ja.

Kada si shvatila da je kazalište TO?

- Možda će zvučati otrcano, ali doista kao dijete. Bila sam dežurna zabavljačica još u vrtiću, uvijek sam pjevala, plesala. To su mi govorili roditelji, a i ja se sjećam. Nisam znala da će to biti opera, ali sam znala da će moj poziv biti glazba.

Gdje si stasala?

- U Slavonskom tamburaškom društvu “Pajo Kolarić”, potom solo pjevanje u Glazbenoj školi Franje Kuhača...

Nije bilo dvojbi?

- Nikada! Iako sam počela s rock-bandovima, moji sugrađani znaju da volim pjevati džez i evergrine, blues i gospel. Sanjala sam o džez-akademiji, ali najbliža je bila u Stuttgartu. No, kada čovjek uđe u HNK, kao da je začaran. Ipak, glumim samo na sceni, privatno ne glumim.