Proteklih godina poduzetnici i sindikati upozoravali su na činjenicu da javni sektor gotovo i nije osjetio recesiju u zemlji, za razliku od realnog sektora u kojem su se poduzeća borila s padom prihoda i dobiti, pa i propastima, posebice građevinari, a njihovi zaposlenici sa sniženim plaćama i otkazima.

I danas se plaće u realnom i javnom sektoru vrlo razlikuju, postavlja se pitanje jesu li “povlašteni” zaposleni u javnom sektoru? Ispostavlja se da to nije uvijek tako, ali su zaposleni u javnom sektoru znatno zaštićeniji od onih u privatnim poduzećima. Nadalje, nitko im ništa ne može ako su neefikasni i rade premalo, ali isto tako nisu nagrađeni ako rade više.

- Najveći problem naše javne uprave jest to što je neefikasna. Previše se ljudi u javnoj upravi zapošljava prema političkoj liniji, prema mjerilu pogodnosti, a ne stručnosti. Sigurno mnogi zaposlenici u javnoj upravi, dakle službenici, činovnici, daju maksimalan doprinos na radnome mjestu i pri tome nemaju visoke plaće, niti su više plaćeni od radnika u gospodarstvu. Međutim, pitanje je ima li on iznad sebe dva ili tri šefa, koji su tu zbog političke podobnosti i koji u pravilu nisu učinkoviti za plaću koju primaju - upozorava predsjednik SSSH Mladen Novosel.

Službene statistike kažu kako je prosječna netoplaća u Hrvatskoj viša od šest tisuća kuna. Najniže plaće tradicionalno imaju zaposleni u tekstilnoj industriji, u prosjeku je niža od 3700 kuna, dok najviše plaće imaju zaposleni u zračnom prijevozu - prosjek je nešto manji od 11 tisuća kuna. Visokoobrazovani u prosjeku imaju plaću od 8300 kuna, dok visokokvalificirani radnici zarađuju oko šest tisuća kuna. Međutim, znatno veće plaće imaju VKV radnici u pojedinim djelatnostima, poput farmaceutske, naftne ili informatičke industrije i telekomunikacija, gdje zarađuju i do devet tisuća kuna (neto) mjesečno. S druge strane radnici u drvoprerađivačkoj industriji rade za plaću od prosječne četiri tisuće kuna.

Prosječna plaća zaposlenih u javnom poduzeću, primjerice u Vodovodu Osijek, prema podacima izvješća o poslovanju za 2015. godinu, koje je dostupno na internetu, iznosila je 7777 kuna bruto. Prosječna netoplaća je 5710 kuna, u što nije uvrštena plaća uprave. Kada se pogleda struktura 361 zaposlene osobe, kako se navodi u izvješću, u Vodovodu su 2015. radila dva doktora znanosti, dva magistra, 52 osobe s visokom stručnom spremom, 22 s višom, 233 sa srednjom te 50 NSS i NKV radnika.

Za usporedbu, radnici u većini osječkih privatnih proizvodnih tvrtki koje, da ne bude zabune, pozitivno posluju, imaju prosječne netoplaće oko tisuću kuna niže od radnika Vodovoda. U jednoj uspješnoj domaćoj prerađivačkoj tvrtki prosječna je netoplaća nešto manja od 4900 kuna, a prosjek zaposlenih u proizvodnji niži je od 3900 kuna.

Kada je u pitanju obrazovni sustav, možemo na primjeru osječkog Sveučilišta J.J.Strossmayera vidjeti da je plaća redovitog profesora u netoiznosu nešto veća od 12 tisuća kuna, a docenta oko devet tisuća. Naravno, sve ovisi o poreznim olakšicama koje ima i godinama radnog staža. Sveučilište plaća zaposlenicima i prijevoz koji ovisi o mjestu stanovanja i iznosi kunu po kilometru udaljenosti od doma od radnoga mjesta. Međutim, kako su nam potvrdili profesori s kojima smo razgovarali, pojedini fakulteti od vlastitih sredstava “podebljavaju” plaće svojih predavača, tako da su one i više od spomenutih 12 tisuća kuna.

Na privatnim učilištima ili visokim školama, posebice onima na dobrom glasu, plaće profesora nerijetko su i dvostruko više. Stoga nije rijetkost vidjeti javnosti poznate profesore koji su s državnih fakulteta prešli u privatne. Vlasnici takvih učilišta vrhunske profesore privlače, jasno, vrhunskim plaćama, jer imidž visoke škole stvaraju upravo vrhunski predavači.

Slična je situacija i u zdravstvu. Liječnici i medicinsko osoblje u javnim zdravstvenim ustanovama najčešće imaju niže plaće od njihovih kolega u privatnim klinikama. U razgovoru s nekoliko doktora iz KBC-a Osijek doznali smo kako je plaća medicinske sestre oko četiri tisuće kuna, no s noćnim smjenama te radom praznicima, mjesečno zaradi i šest tisuća kuna neto. U privatnim klinikama sestre imaju plaću od pet do šest tisuća kuna, s tim da tamo nema platnih razreda, nego menadžer privatne zdravstvene ustanove plaću sestre formira na osnovu onoga koliko ona toj kući vrijedi. Medicinske sestre, u pravilu, u takvim se klinikama više trude i za trud bivaju nagrađene. Plaća mladoga liječnika u KBC-u Osijek (bez dežurstava), kreće se od sedam do osam tisuća kuna, a s dežurstvima od deset do 12 tisuća kuna. Specijalist, koji je doktor znanosti, ili ima profesorsku znanstvenu titulu, ima netoplaću oko 14 do 15 tisuća kuna, a s dežurstvima i svim dodacima mjesečno može zaraditi i 18 tisuća kuna neto.

Za plaće liječnika, odnosno specijalista, u privatnim bolnicama ili klinikama nema pravila. Kako nam je ispričao jedan naš vrhunski specijalist, plaća se dogovara s menadžerom klinike i ona je tajna. Takve klinike uglavnom pozivaju vrhunske doktore, dakle biraju najbolje, tako da u njima doktori imaju plaće koje su ponekad i dvostruko više od plaća u javnim zdravstvenim ustanovama. Osim toga, nerijetko se doktoru isplaćuje i bonus na kraju godine, posebice ako je pridonio većoj zaradi klinike. S druge strane u bolnicama u županijskom ili državnom vlasništvu plaće su određene platnim razredima i istu će plaću imati kirurg koji i dvostruko više radi od svoga kolege slične stručnosti.

- To je naš najveći problem! Ljudi nam odlaze mnogo više zbog toga što su nezadovoljni nepravdom, nego plaćom. S jedne strane političkim se odlukama nameću politički podobna, a ne stručna kadrovska rješenja. S druge strane rukovodstvo bolnice nema mogućnost pregovarati o plaći kao motivu za dovođenje, primjerice nekog vrhunskog specijalista, ili više njih, koji će podići razinu zdravstvene usluge, a time i ugled ustanove među pacijentima - naglašava nam jedan naš liječnik.