Magazin
FELJTON: LIK I DJELO ANTE TOPIĆA MIMARE (III.)

Životno djelo: Zbirka umjetnina hrvatskom narodu!
Objavljeno 17. ožujka, 2018.
MIMARA JE TRAŽIO JAMSTVA DA GA UDBA VIŠE NEĆE PROGONITI
KAKO BI ZBIRKU OPORUČNO OSTAVIO HRVATSKOJ...

Vezani članci

FELJTON: LIK I DJELO ANTE TOPIĆA MIMARE (I.)

Donator i dobrotvor ili kradljivac i krivotvoritelj

FELJTON: LIK I DJELO ANTE TOPIĆA MIMARE (II.)

Ranković je znao što Mimara radi, no odlučio ga je ostaviti na miru

Mimara je u pismima Gamulinu objasnio i da je po Titovoj osobnoj želji 1948. postao dužnosnik za restituciju ukradenih kulturnih dobara te da je uspio pronaći devedesetak umjetničkih djela i sve je prema propisima poslano u Beograd. To je bila naknada za uništene i ukradene umjetnine.

Nadao da će to biti razdijeljeno na republike, no Udba je sve zadržala u Beogradu. Poslije je neke od tih slika vidio u beogradskom muzeju. Za ćilime i obrtničko-umjetničke predmete čuo je da su podijeljeni raznim ustanovama i kancelarijama. Mimara je zapravo priznao kako se bar dijelom nije radilo o umjetninama iz Jugoslavije, kazavši da je spomenute umjetnine izlučio iz Goeringove zbirke kao naknadu za otete i uništene umjetnine iz Jugoslavije. Za svoj posao nije bio plaćen, a vlastitim je sredstvima kupovao informacije o otuđenim jugoslavenskim umjetninama. Dodao je kako je bio imenovan predstavnikom Jugoslavenskog Crvenog križa, radeći na pronalasku jugoslavenske djece koju su oteli nacisti.

KONTAKTI S BRAĆOM JELIĆ

Mimara je upozorio da posjeduje kolekciju od oko 1500 umjetničkih predmeta koji se čuvaju u Tangeru i Salzburgu. Izrazio je želju da umjetnine ostavi hrvatskom narodu, ali je najprije zahtijevao da se sve darovane stvari pronađu i vrate Strossovoj galeriji. Godine 1966., kako je to sugerirao i jedan od pronađenih izvještaja, pisao je i Holjevcu, bivšem šefu Vojne misije, napominjući, kako je on poklonio svoje vlastite stvari, i to ne nekoj privatnoj ili službenoj osobi, nego hrvatskom narodu. Izrazio je i čuđenje kako darovane umjetnine još uvijek nisu izlagane. Nakon mnogih apela i zauzimanja, sredinom lipnja 1969. održana je izložba tek izabranih djela u Strossmayerovoj galeriji, jer ostale umjetnie nisu bile pronađene ili nisu poslane iz Beograda. Radilo se o 79 izložaka, s time što je 12 slika i skupltura koje je Mimara poklonio Galeriji posuđeno iz Narodnog muzeja u Beogradu, na što je Bušić izrazio ogorčenje. Mimara je potom sastavio novi ugovor o darovanju, čime je potvrdio svoju staru darovnicu, poradi čega mu je pisao i tadašnji predsjendik JAZU Grga Novak, jer je Galerija bila u sklopu te ustanove. Istaknuo je kako će Akademija poduzeti sve pravne korake da se umjetnine nađu u Galeriji. Iako je Bušić u drugome članku zaključio kako Novak nije održao obećanje, nakon Mimarina dopisa Saveznoj skupštini pokrenuta je neka vrsta istrage, a to je pitanje otvoreno i u Saboru SRH. Tako je Okružno javno tužilaštvo pokrenulo istragu, a Omladinski je tjednik objavio javnu potragu za šesnaest umjetnina iz te zbirke za koje se nije znalo gdje su. Sve to imalo je stanovitog efekta, jer je Narodni muzej iz Beograda u trajno vlasništvo ustupio šest slika i sedam skulptura iz Mimarine donacije Strossmayerovoj galeriji, a na temelju rada tužiteljstva pronađene su i vraćene dvije uljane slike. Na kraju ove epizode treba kazati kako je Bušić u stanovitoj mjeri bio upućen u tu problematiku. Naime, Bušić se osobno, za svog drugog boravka u inozemstvu, susreo s Mimarom i imao prilike razgovarati s njime.

Vraćajući se na pitanje odnosa Mimare i Jelića, treba kazati da je potonji u međuratnom razdoblju bio drugi čovjek Ustaškog pokreta, koji je osnivao njegove ogranke u Sjevernoj i Južnoj Americi, a Drugi je svjetski rat proveo kao britanski zatočenik na otoku Mann, u engleskom Kanalu. Nakon završetka rata osnovao je Hrvatski narodni odbor, emigrantsku organizaciju koja je stanovito vrijeme uživala velik utjecaj među brojnim hrvatskim emigrantima, prije svega u Njemačkoj, pa Italiji. Krajem 60-ih i početkom 70-ih, u uvjetima sve napetijih sovjetsko-jugoslavenskih odnosa nakon upada snaga Varšavskog pakta (osim Rumunjske) 1968. u Čehoslovačku i jačanja hrvatskog reformnog pokreta (popularno hrvatsko proljeće), koji je unutar kremaljskih zidina bio doživljen kao teška hereza kojoj je što prije trebalo stati na kraj, Jelić je razvio diplomatsko-obavještajno-kontraobavještajno-propagandnu kampanju koja je imala za cilj dodatno pogoršati odnos SFRJ i SSSR-a, ali i nastojati dobiti određenu podršku Sovjeta u rekonfiguraciji jugoslavenskog prostora odnosno u konačnici - stvaranja samostalne hrvatske države. Jelić je bio prvi koji je na konkretan način nastojao promijeniti odnos dijela emigracije prema Sovjetima i komunizmu, jer je hrvatska emigracija bila najvećim dijelom radikalno antikomunistički nastrojena. Iako je njegova politika bila doživljena kao prosovjetska, radilo se o tome da je Jelić nastojao oba hladnoratovska bloka zainteresirati za mirnu dekonstrukciju Jugoslavije kao faktora nesigurnosti i stvaranje samostalne, stabilne i blokovski neutralne hrvatske države.

Dio emigracije smatrao je kako Jelić svoje nove i neočekivane poteze vuče pod utjecajem sovjetskih i jugoslavenskih agenata saveznih, beogradskih službi, jer je i potonjima, a i Sovjetima bilo u interesu dokrajčiti hrvatski reformni pokret. Naime, u Jelićevu listu Hrvatska Država izlazili su članci koji su govorili o kontaktima HNO-a i nekih visokopozicioniranih hrvatskih komunista, što je rezultiralo glasinama kako vrh hrvatske Partije surađuje s Jelićem, a onda i Sovjetima. Kao jedan od tih agenata bio je označen Velimir Tomulić, koji je autoru detaljno sjvedočio o svojim dobrim odnosima sa Sovjetima, koji, prema njemu, nikako nisu imali obavještajni karakter te je odbacio sumnje da je radio za jugoslavenske službe, čemu u prilog ide i brojna dokumentacija koja pokazuje kako je zapravo bio predmet obrade jugoslavenskih službi. Međutim, Tomulić je iznio i jednu iznimno kontroverznu informaciju, koja se vjerojatno nikada do kraja neće moći provjeriti. Tvrdio je kako mu je Jelić navodno opisivao svoje susrete u Salzburgu kod Mimare s Jakovom Blaževićem i Ivanom Stevom Krajačićem! Potonji je bio prijeratni komunist, dobrovoljac u Španjolskom građanskom ratu, načelnik Ozne (Udbine prethodnice), republički ministar unutarnjih poslova i predsjednik Sabora SRH, kao što je to bio i Blažević, koji je, između ostaloga, bio i republički premijer. Dakle, radilo se o vrlo moćnim osobama iz najužeg hrvatskog komunističkog vrha. Tomulić dodaje kako je moguće da se Jelić sastajao i s Perom Pirkerom, Holjevcem i još nekim vodećim hrvatskim komunistima. Suradnja Jelića i Tomulića počinje početkom 1970., kada se Jelić pismom javio Tomuliću, želeći uspostaviti suradnju s njime.

MAROKANSKA ADRESA

Na Tomulićev upit kako je Jelić saznao za njega i došao na takvu ideju, Jelić mu je napisao kako mu je povoljnu ocjenu o njemu dao Ivan Stevo Krajačić. To je Tomulića iznenadilo jer je Krajačić “slovio za jednu krajnje obskurnu, ali veoma moćnu ličnost”. Doduše, on ga je upoznao u Zagrebu, jer je jedan Tomulićev rođak bio zaposlenik Udbe. Nadalje, Tomulić ga je sretao i u Švicarskoj, kamo je Krajačić, prema Tomulićevim riječima, dolazio poradi obavljanja nekih bankarskih poslova. Što se tiče susretanja Jelića s jedne te Blaževića i Krajačića s druge strane, Tomulić kaže kako je potonji dvojac krajem rata pomogao Mimari da dođe u posjed niza vrijednih umjetnina, koje su Židovima zaplijenili nacisti, a njima Sovjeti. Oni su ih pak ustupili novim jugoslavenskim vlastima kao dio odštete poražene Njemačke. Na kraju je samo manji dio tih umjetnina dospio do Mimarine zbirke u Zagrebu, jer je veći dio prodan na međunarodnom tržištu. Dobit se dijelila između jugoslavenskog vodstva i Mimare, pa odatle i Blaževićevi i Krajačićevi posjeti Mimari.

Tomulićevu svjedočenju ide u prilogu pisanje povjesničara Zdenka Radelića o Titovoj raskošnoj vili “Zagorje”, gdje, između ostaloga, stoji i ovo: “Opremala se legalnim, kao i ilegalnim sredstvima dobivenim tajnim poslovima Udbe. Glavni nabavljač bio je Ivan Krajačić Stevo, jedan od najutjecajnijih pripadnika Udbe.” Godine 1979. Ivan Jelić, Brankov brat, pričao je o toj temi jednom od svojih najbližih suradnika, Krunoslavu Pratesu, koji je ujedno bio i doušnik Službe državne sigurnosti (SDS-a). Potonji je Službi naveo sljedeće: “Nedavno je Jelić u vezi svoje imovine (zacrnjeno; očito stoji riječ 'suradnik', nap. a.) ispričao o jednoj slici koju je i ranije spominjao navodno velike umjetničke vrijednosti, međutim, navodno je utvrđeno da se radi o falsifikatu. Prema Jeliću sliku je dao Mimari Topić, kolekcionaru iz Salzburga koji je na slici trebao nešto raditi, međutim prema Jeliću Mimara je falsificirao sliku i original zadržao u svojoj kolekciji. Za Mimaru je izjavio da je ovaj bio još u kontaktu sa Brankom Jelićem, dok je ovaj boravio u Z. Berlinu. Navodno je Mimara jednog dana došao k Branku i rekao, odnosno upozorio Branka da treba da se izvrši njegova otmica i da je on jedan od učesnika te akcije. Nakon toga ostali su u prijateljskim odnosima i Mimara je često kontaktirao sa braćom Jelić, a izgleda ih i materijalno pomagao. Za čuvare koje je Mimara angažirao u Salzburgu braća Jelić su nabavili oružje. Mimara je dugo boravio u Maroku i (zacrnjeno; očito stoji riječ 'suradnik', nap. a.) se sjeća da mu je sve do prije dvije godine slana 'Hrvatska država' na adresu u Maroku (Prates je, naime, bio urednik Hrvatske Države, nap. a.). Navodno je Mimara u ime neke jugoslavenske institucije sakupljao neke slike koje su iznijete iz SFRJ u ranijim periodima i uspio ih vratiti u zemlju, međutim slike nisu dospjele u ni jednu našu galeriju, već su ih prema Jeliću neki bivši rukovodioci uzeli za sebe (kao jednog od takvih spominju Rankovića).”

Završetak, bar privremeni, ovog dijela priče o Mimari čini bilješka Centra Zagreb SDS-a iz 1981. U njoj stoji kako je u dosje Branka Jelića odložena “posebna fascikla koja sadrži korespodenciju o transakcijama sa umjetničkim slikama i drugim predmetima. Iz tog materijala vidljivo je da je u tim transakcijama imao udjela i Topić Ante - Mimara”. Dakle, taj dokument potvrđuje Tomulićeve navode kako su Jelić i Mimara zajednički prodavali umjetnine i očito dijelili dobit.

Krajem 1971. došlo je do sloma hrvatskog proljeća, Sovjeti su se zadovoljili Titovim čistkama, pa je nestala teorijska mogućnost bar određenih promjena u Jugoslaviji u kojima bi sudjelovala Moskva. Jelić je iduće godine preminuo od posljedica drugog, kako se opravdano pretpostavlja, atentata jugoslavenskih obavještajnih službi. Mimara i u ovoj situaciji, kao i mnogo puta do tada, prolazi neokrznut, jer već krajem 1972. u Salzburgu vodi prve pregovore s jugoslavenskim predstavnicima o potencijalnom prebacivanju svoje zbirke u Jugoslaviju. Sljedeća runda pregovora vođena je s delegacijom kojoj je na čelu bio Zdenko Svete, i to u Maroku. Mimara je tražio da se zbirka prenese u Zagrebu u formi “stalne izložbe na ugovorni rok od pet ili deset godina”, a umjetnine bi ostale u njegovu vlasništvu. Forma “stalne izložbe“ omogućuje da se stvari iznesu bez prepreka od strane austrijskih i markokanskih vlasti. Ugovor bi se registrirao kod UNESCO-a, tako da se umjetnine ne mogu otuđiti, sve ili djelomično. Odredila bi se vrijednost zbirke i na osnovi te minimalne svote Sabor SRH uplaćivao bi 1 % Mimari u švicarsku banku. Predložio je da se zbirka procijeni na deset milijuna američkih dolara, pa bi njemu godišnje pripalo 100.000. Stvarnu vrijednost procijenio je na 200-250 milijuna dolara. Nadalje, zahtjevao je da se umjetnine smjeste u prikladne prostorije i da se u toj zgradi nalazi njegova garsonijera. Požalio se da se osjeća ugroženim od Udbe, pa je zatražio jamstva da ga se više neće progoniti. Također, jedan od uvjeta koje je izložio bila je želja da se umjetninama dolično upravlja, da se ne zlorabe, a ako se svi uvjeti ispune, zbirku bi oporučno ostavio SRH. Svete je u ocjeni pregovora istaknuo da ponudu treba prihvatiti, jer je pravo značenje zbirke mnogo veće od 250 milijuna dolara. Predložio je daljnje pregovore o dužini roka i potrebu isticanja velikih troškova za adaptaciju prikladnog prostora. Naime, Mimara je poželio da se zbirka smjesti u Banske dvore, no bilo je jasno kako će biti nužno predložiti neku drugu lokaciju. Također, nada jugoslavenske strane bila je kako će se traženi postotak spustiti na 0,5 %. “Jedino važno” jest da zbirka stigne u zemlju, zapisao je Svete.

IZLAZAK IZ ANONIMNOSTI

Otprilike mjesec dana nakon sastanka u Maroku Svete i Pero Djetelić posjetili su Mimaru u njegovu dvorcu u Salzburgu. Najprije su razgledali umjetnine, pa je navedeno da kolekcija ima oko 3000 djela. Čine ju slike, zatim staklo (Mimara je rekao da je to najbolja kolekcija stakla u Europi), kineska, grčka i mala egipatska kolekcija (terakota, bronca, žad), ćilimi (60 komada), ikone (20 komada), crteži (20 Goyinih i 100 ostalih), 60 radova impresionista, velik broj primjeraka umjetničkog obrta. Ima niz starih majstora, ali i slika i plastika za koje se sumnja da su kopije. Ocjena je kolekcije bila: “Formirana s izuzetnim smislom za selektivnost i sistematičnost.” Mimara je predložio neka se pošalju dva ili tri jugoslavenska stručnjaka da također pregledaju zbirku. Pregovarači su zaključili kako Mimara zbirku želi ostaviti, kako on kaže, “hrvatskom narodu”, i tako si osigurati mjesto u kulturnoj povijesti. To je njegovo životno djelo. Stoga ne želi da se zbirka razdijeli, a nije siguran ni u suprugu ni u strane vlasti da to neće učiniti. Kazao je kako će sinu ostaviti dvorac i razne druge dragocjenosti. Tim potezom kolekcionar također kao da želi izići iz anonimnosti. Objasnio je da prema sporazumu s austrijskim vlastima ne plaća porez do 1976., pa bi od tada morao ili će biti prisiljen zbirku učiniti javnim dobrom. Vrlo je osjetljivo govorio da je on jedini vlasnik zbirke, a u posljednje je vrijeme uklanjao umjetnine zbog kojih bi mogao imati neugodnosti i kupovao nove. Dodao je i da veći broj manjih umjetnina nije carinski registriran. Ipak, izrazio je samouvjerenost da će transport iz Austrije, ali i Maroka proći u redu. I u ovim pregovorima ostao je pri financijskom zahtjevu iz razgovora u Maroku, ali ovaj put nije tražio da se zbirka smjesti u Banske dvore. Detaljizirao je da do smrti želi dobivati 1 %, a nakon toga da njegova supruga doživotno dobiva 0,5 %. Rečeno mu je da su to gotovo nemogući uvjeti, na što je odgovorio da će onda tražiti druga riješenja, pa je tako spomenuo mogućnost preseljenja u Švicarsku ili Lihtenštajn, poradi poreznih olakšica. Budući da su pregovarači kazali da konačnu odluku donosi Sabor, a kako se radi o velikim i neplaniranim troškovima, nužni su daljnji pregovori. Tako su Mimaru pozvali u Jugoslaviju. Unatoč strahu o kojem je govorio, ipak je pristao doći.

Da su vlasti SRH itekako ozbiljno shvatile te pregovore i nastojale učiniti sve da zbirka dođe u Hrvatsku, svjedoči i tekst koji su činili prijedlozi za predstojeće pregovore u Zagrebu. Tu se nalazi i izvještaj jugoslavenske komisije koja je pregledavala zbirku, pa se ovaj put navodi da ju čini više od 2500 predmeta. Utvrđeno je kako se radi o jednoj od najvrjednijih privatnih zbirki na svijetu, koja, između ostaloga, sadržava 300 slika, više od 100 statuta i statueta, zbirku stakla od oko 300 primjeraka, zbirku rariteta, biblioteku itd. S obzirom na te podatke i konstataciju, odlučeno je kako će se pristati na Mimarine uvjete. On je pak bio gost Vlade SRH od 30. rujna do 7. listopada 1973., pri čemu je potpisan ugovor o posudbi, koji samo treba olakšati iznošenje umjetnina. Kako je već bilo vidljivo iz prijedloga za pregovore, pristalo se na Mimarine financijske uvjete. U ugovoru je bila i stavka da će nastaviti kupnju umjetnina i darovanje. U konačnici se odlučio za donaciju, a ne za oporučno ostavljanje, jer se oporuka može osporavati.(Kraj feljtona)

Piše: Wollfy KRAŠIĆ

Mimara nije želio da se zbirka razdijeli, a nije bio siguran ni u suprugu ni u strane vlasti da to neće učiniti.

Već krajem 1972. Mimara u Salzburgu vodi prve pregovoire s jugoslavenskim predstavnicima o potencijalnom prebacivanju svoje zbirke u Jugoslaviju.

Dobit se dijelila između jugoslavenskog vodstva i Mimare, pa odatle i česti Blaževićevi i Krajačićevi posjeti Mimari.