Da na kugli Zemaljskoj postoji država Bjelarus (koju naši mediji uporno nazivaju starim sovjetskim nazivom Bjelorusija!), tek nas je podsjetila vijest da je u njoj izvršena smrtna kazna nad dvostrukim ubojicom. Ta bivša sovjetska republika, kojom čvrstom rukom vlada Aljaksandr Rihoravič Lukašenka, posljednji je kutak u Europi u kojemu postoji smrtna kazna.

Zapravo, opaki kriminalac pogubljen je još u listopadu prošle godine, ali je rodbina o njegovoj smrti saznala tek ovih dana. Smrtna kazna u toj se istočnoeuropskoj zemlji izvršava pucanjem u potiljak osuđenika koji mora prethodno s povezom preko očiju kleknuti leđima okrenut egzekutoru u čijim se rukama nalazi pištolj s prigušivačem.

Od raspada Sovjetskog Saveza do danas u Bjelarusu je pogubljeno više stotina kriminalaca. Prvi i jedini bjelaruski predsjednik Lukašenka, koji vedri i oblači tamošnjom politikom još od 1994., jako dobro zna što radi održavajući smrtnu kaznu, unatoč civilizacijskim standardima u ostatku Europe, uključujući i Rusiju, Tursku i Azerbajdžan. Moglo bi se reći da je inzistiranje na smrtnoj kazni jedno od ključnih uporišta bjelaruske suverenosti, jer sve dok u svome zakonodavstvu ima smrtnu kaznu Minsk je na sigurnoj udaljenosti od Vijeća Europe i Europske unije. S druge strane, suverenost Lukašenkinog Bjelarusa, kada je riječ o susjednoj Ruskoj Federaciji, uopće ne postoji, ali ta se činjenica ondje uopće ne dovodi u pitanje, postavlja ga s vremena na vrijeme tek nevažna šačica ušutkanih i preplašenih oporbenjaka.

O stanju demokracije u toj zemlji najbolje govori činjenica da je na posljednjim izborima 2016. za parlament Nacijanaljni shod, točnije njegov donji dom, ušlo čak dvoje oporbenih zastupnika, što je veliki iskorak, jer je vladajuća klika Aljaksandra Lukašenke do tada nadzirala parlament sa 100 posto svojih zastupnika. Na prethodnim izborima 2012. oporba je bojkotirala izbore zbog kršenja elementarnih demokratskih pravila u toj zemlji. Tada su još u živom sjećanju bili događaji iz 2010., kada su nakon još jedne sumnjive Lukašenkove pobjede na predsjedničkim izborima izbili prosvjedi u Minsku. Uhićeno je tom prilikom više od 700 oporbenih aktivista, uključujući i sedmoricu predsjedničkih kandidata. Pripadnici specijalne policije upali su i u sjedište oporbene skupine Povelja 97 koje su demolirali, a ondje zatečene ljude odvezli u maricama. Tada uhićeni bjelaruski oporbenjaci još su i dobro prošli. Godine 1999. tajanstveno su nestala trojica uglednih članova oporbene Ujedinjene građanske stranke Bjelarusa Jurij Mikajalevič Zaharanka, Viktar Josifavič Hančar i Henadzj Dzmitrijevič Karpenka. Za njih se pretpostavlja da su oteti i pogubljeni na nepoznatom mjestu. Jedan bjelaruski prebjeg na Zapad posvjedočio je da su spomenuti političari likvidirani po nalogu s državnog vrha. Na sličan način iz javnog života uklonjeni su novinar Dzmitrij Aljaksandravič Zavadski (2000.) i poslovni čovjek Anatolj Scjapanavič Krasouski (1999.). Drugim riječima, Lukašenka vlada Bjelarusom podjednako beskrupulozno kao i njegov moskovski mentor Vladimir Vladimirović Putin. Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda ustvrdilo je još 2006. da je bjelaruski politički sustav „nespojiv s konceptom ljudskih prava“. Zapravo, malo se što u toj zemlji uopće i promijenilo u odnosu na sovjetska vremena. Dovoljno je pogledati bjelaruski socrealistički grb sa žitnim klasjem i crvenom zvijezdom petokrakom na vrhu s kojeg su uklonjeni srp i čekić, ili naziv bjelaruske tajne policije koja je za svaki slučaj zadržala zloglasnu sovjetsku kraticu KGB.

Pravo je pitanje je li Bjelarus uopće neovisna država? Bivši predsjednik bjelaruskog Vrhovnog sovjeta (Bjelarusi bi rekli Vjarhovni savjet) Stanislav Stanislavavič Šuškjevič koji je tu dužnost sovjetskoga naziva obnašao sve do kraja siječnja 1994. ovih dana je potvrdio da je današnja bjelaruska vojska u potpunosti integrirana s oružanim snagama Ruske Federacije. Prošle godine u toj zemlji održane su najveće vojne vježbe u Europi od pada Berlinskog zida, navodno je uvježbavana invazija na tri baltičke države. Zato kada pročitate u novinama da naši istočni susjedi Srbi od Bjelarusa kupuju ruske zrakoplove MIG-29, ili obrambeni sustav S-300, također ruske proizvodnje, možete sa sigurnošću znati da je riječ o običnom mazanju očiju. Sve je to zapravo isporuka kojom dirigira Moskva.

Ovih dana navršila se stota obljetnica osnutka kratkotrajne demokratske nacionalne države Bjelaruske Narodne Republike (1918.-1919.), nastale na ruševinama Ruskog Carstva koju su sovjetski boljševici sa zadovoljstvom pregazili, no njezina vlada u izbjeglištvu funkcionira sve do danas! Sjedište te najstarije vlade u egzilu je u Vancouveru, gdje živi njezina predsjednica Ivonka Uladzimiravna Survila. Drugim riječima, za bjelarusku dijasporu njihova domovina i dalje se nalazi pod ruskom okupacijom.

Tužno je to s obzirom na činjenicu da su ostale takve izbjegličke vlade, poput litvanske, latvijske, estonske ili poljske, svoje djelovanje ugasile nakon što su u njihovim domovinama početkom devedesetih održani prvi demokratski izbori.

No, nije bjelaruska vlada u izbjeglištvu jedina takva, vjerovali ili ne, u susjednoj Srbiji djeluje „vlada Srpske Republike Krajine u progonstvu“. To društvance na čijem čelu je šešeljevac Milorad Buha, koji se lažno predstavlja i kao predsjednik „Upravnog odbora Matice srpske u Dubrovniku“, ne samo da snuje svoj povratak na „vjekovna srpska ognjišta“, nego ima i živu diplomatsku aktivnost. Mediji su zabilježili da je ta virtualna tvorevina 2008. priznala „neovisnost“ Aphazije i Južne Osetije, dviju gruzijskih pokrajina koje je Rusija pripojila vojnom akcijom, što je proračunati signal upućen Moskvi. Varate se ako mislite da stvarni domet djelovanja te vlade ne prelazi njihovu zemunsku adresu. Ovih su dana predstavnici Kulturne zajednice Krajine i Društva književnika Krajine iz Beograda posjetili „sestrinsko“ Zajedničko vijeće općina u Vukovaru, sumnjivu transmisiju Milorada Pupovca i, plašimo se, potencijalnu bazu nekog novog krajinaškog okupljanja na teritoriju Republike Hrvatske.