DRAŽEN DERADO

NESTABILNI SUSTAV PRODUBLJUJE KRIZU

Da prokomentira nedavno izvješće Europske komisije, u kojem se Hrvatsku upozorava na kašnjenje, odnosno sporo provođenje strukturnih reformi, zamolili smo i profesora Dražena Derada s Ekonomskog fakulteta u Splitu.

Kakvo je vaše mišljenje o upozorenju koje je stiglo iz Europske komisije?

- Europska komisija u svom najnovijem izvješću o Hrvatskoj nije rekla ništa što i sami ne znamo. Dobra poruka je svakako da su u Hrvatskoj zabilježene pozitivne gospodarske promjene, koje su naše gospodarstvo izvukle iz dugotrajne recesije. Zabilježeni gospodarski rast rezultat je rasta potražnje na inozemnim tržištima, ali i rasta domaće potražnje - kako kućanstava tako i poduzeća. Možemo reći da se među hrvatske potrošače ipak vratio optimizam, pa je to, uz blagi rast nadnica, te kontinuirano smanjivanje nezaposlenosti, ipak rezultiralo pozitivnim pomacima. Domaća poduzeća bilježe rastuća ulaganja i snažni rast izvoza, pa su to dobri razlozi za zadovoljstvo. Zahvaljujući svemu tome, ali i rastu izvoza, tekući račun je u plusu, a proračunski deficit iznosi samo 0,9 % BDP-a, zbog čega je Hrvatska izišla iz procedure prekomjernog deficita, kao svojevrsnog nadzora Europske komisije nad fiskalnom disciplinom zemalja članica. Ipak, dublja analiza tih pokazatelja otkriva još uvijek postojeće probleme, zbog kojih je uostalom Hrvatskoj trebalo čak šest godina da iziđe iz recesije. Naše tržište i ekonomski sustav u cjelini su nestabilni, zbog čega kod nas svaka kriza duže traje i ima teže posljedice.

Može li Hrvatska uopće provesti strukturne reforme, napose one u ekonomskom sektoru, koji su glavni problemi?

- Ono što Hrvatskoj u ovome trenutku nedostaje upravo su strukturne reforme. Bez njih ni ovi pozitivni pomaci na makroekonomskom planu neće biti dugog vijeka. Poduzeća se suočavaju s nizom ozbiljnih problema koji ograničavaju njihov rast, a tako i rast potencijalnog outputa. Prvi nedostatak je radna snaga. Za razliku od prijašnjih godina, kada smo spominjali neodgovarajuće vještine i kvalifikacijsku strukturu, danas se dodatno susrećemo i s problemom fizičkog nedostatka radne snage zbog iseljavanja. Nadalje, poduzeća, posebno mala i srednja, kao i ona inovativna, još uvijek teško dolaze do izvora financiranja kao što su venture capital funds, koji su u svijetu postali uobičajeni izvor financiranja poduzeća u novim i inovativnim granama. U tom kontekstu posebno loše stojimo i s udjelom izdvajanja za istraživanje, razvoj i inovacije. Zbog toga smo na samom dnu europske ljestvice, a, očekivano, ni na globalnoj ljestvici konkurentnosti ne stojimo baš najbolje.

Kakve su zapravo perspektive hrvatskog gospodarstva, inozemnih investicija također, s obzirom na to da reforme i dalje kasne?

- Kada su ulaganja u pitanju, o njima u najvećoj mjeri ovisi gospodarski rast. Dio aktualnog gospodarskog rasta u Hrvatskoj može se pripisati upravo porastu ulaganja kapitala i tzv. capital deepening effect, što potencijalno može povećati izglede za gospodarski rast u budućnosti. Ipak, istovremeno korporativna ulaganja u organizaciju poslovnih procesa, edukaciju zaposlenika, softvere i istraživanja i razvoj znatno su manje zastupljena, a upravo su ona preduvjet za hvatanje priključka za četvrtu industrijsku revoluciju utemeljenu na znanju i inteligentnim upravljanim sustavima. Mi smo još uvijek daleko od toga, pa to više moramo biti svjesni promjena koje dolaze. Administrativne prepreke i birokratske procedure priča su za sebe. Prema najnovijim informacijama, Vlada je procijenila da u Hrvatskoj postoji čak 570 propisa koji na različite načine reguliraju poslovanje i stvaraju ukupni trošak od 5,1 mlrd. kuna. U takvim uvjetima teško posluju domaći poduzetnici, a dolazak inozemnog kapitala u znatnijoj mjeri nerealno je očekivati.

Koliki je i kakav pritom potencijal hrvatskog društva, uključujući i ekonomski, da se mijenja, razvija i napreduje?

- Društvo, gospodarstvo i pojedinci po prirodi su skloni promjenama. Čovjek je kreativan i stalno želi pokušati nešto novo i drukčije. Ja duboko vjerujem u sposobnost promjene i preobrazbe kako hrvatskog gospodarstva tako i društva u cjelini. Ipak, pokazatelji rastuće socijalne nejednakosti, siromaštva, kao i strukturni pokazatelji nezaposlenosti, pokazuju da je teret gospodarskih problema nejednako raspoređen. To je pitanje socijalne politike i prioriteta proračunskih izdataka. U tom smislu posebno bih naglasio nezaposlenost mladih, dugotrajnu nezaposlenost, a usto i nisku stopu zaposlenosti, što pokazuje da još uvijek ne iskorištavamo ukupne potencijale gospodarskog rasta. Posebno je zabrinjavajuća niska stopa aktivnosti stanovništva u Hrvatskoj, a koja prijeti društvenom isključenošću za velik broj osoba koje trenutno ne rade, niti traže posao. Samo korak dalje od toga je padanje ispod granice siromaštva s teškim gospodarskim, političkim i društvenim posljedicama.

S tim u vezi - dojam je da smo u svojevrsnoj pat-poziciji. Tko su krivci za takvo stanje - političke elite, javnost, koja se, zahvaljujući i medijima, opire svim promjenama koliko god one kratkoročno i dugoročno bile korisne za društvo, ili svi skupa?

- Obično odgovornima smatramo one koji provode ekonomsku politiku, ali vaše je pitanje zanimljivo u tome što spominjete i javnost. Zaista, mogli bismo reći da je javnost često nesklona promjenama, no ja bih tomu dodao da je možda jedan od razloga tomu izostanak odgovarajuće komunikacije kojom bi se javnost upoznalo s nužnim reformama, ali i očekivanim koristima od njih. Kada bi se nešto više pozornosti posvetilo tome, siguran sam da bi dobro informirana javnost dala snažnu potporu dobro osmišljenim gospodarskim reformama.(D.J.)

PROF.  DR.  SC. DRAŽEN DERADO
Stručnjak u području međunarodne ekonomije, specijaliziran za pitanja međunarodne trgovine, FDI i europskih integracijskih procesa, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu

ZDRAVKO PETAK

U svom najnovijem izvješću o stanju zemlje, koji je nedavno objavila o Hrvatskoj, Europska komisija ponovno je istakla da naša zemlja ne ostvaruje potreban napredak u cijelom nizu sektorskih područja bitnih za njezin ekonomski i socijalni razvoj.

Hrvatska zbog toga ostaje prikovana za europsko dno (po visini BDP-a po stanovniku od nje je u Europskoj uniji sada gora samo Bugarska), a, prema onome što je podastrto u spomenutom izvješću, ne nazire se ni kraj takvom stanju. Europsku je komisiju na takvu ocjenu stanja javnih politika u Hrvatskoj nagnalo ono što je Katarina Ott, ravnateljica Instituta za javne financije iz Zagreba, pišući o istom tom izvješću nazvala “začaranim krugom nečinjenja”, misleći pritom na izostanak reformi u ključnim politikama koje bi zemlju napokon mogle pogurnuti prema naprijed i zaustaviti njezino sada već posve očito zaostajanje za svim zemljama srednje Europe. Sličnu ocjenu, pišući o istom tom izvješću, naveo je i poznati ekonomski analitičar Velimir Šonje, istaknuvši da kod nas i dalje dominira “hrvatski sindrom nečinjenja” kada su u pitanju ključni segmenti koji bi mogli podignuti ekonomski potencijal zemlje.

Zašto su u Hrvatskoj izostale reforme? Na to je pitanje moguće odgovoriti na različite načine, no prije toga je potrebno postaviti pitanje o tome kada vlade uopće poduzimaju reforme. Jedan od najpoznatijih svjetskih ekonomista, Alberto Alesina, napisao je 2006., u članku kojem su koautori S. Ardagna i F. Trebbi, objavljenom u časopisu IMF Staff Papers, da se reforme najčešće javljaju u četiri situacije: u situacijama velikih kriza, kada nova vlada preuzima vlast, kada je vlada dovoljno snažna da provede reforme (u predsjedničkim sustavima ili sa snažnom većinom u parlamentarnim sustavima) i kada se izvršna vlast suočava s tek neznatnim ograničenjima.

Ni jednu od navedenih situacija hrvatske vlade nisu uspijevale iskoristiti da bi provele potrebne reforme. Vlada nije reagirala 2009., kada je zemlja zapala u tešku ekonomsku krizu, nije reagirala 2011., kada je imala komotnu većinu u Hrvatskom saboru, nisu 2015. i 2016., kada su preuzimale vlast. Čini se da ostaje samo četvrti razlog - postojanje znatnih prepreka za provođenje reformi, koji aktualnu, jednako kao i prošlih nekoliko vlada, uspijeva zakočiti i u pravilu odvodi na “put nečinjenja”.

A što bi to Vlada trebala učiniti, a ne čini? Trebala bi učiniti djelotvornije napore u pet sektorskih područja u kojima Europska komisija vidi ključne reformske prioritete: 1. javne financije i oporezivanje; 2. dug privatnog sektora i financijski sektor; 3. tržište rada, socijalne politike i obrazovanje; 4. konkurentnost i investicije i 5. javno upravljanje.

Osim u prvom području, gdje se kontinuirano smanjuje javnih dug i gdje je još krajem 2016. provedena porezna reforma (doduše, uz odustajanje od uvođenja poreza na nekretnine), u ostalim područjima napravljeni su izrazito mali ili su posve izostali bilo kakvi koraci. Naime, Europska komisija formirala je pet vrsta ocjena u provođenju reformi: bez napretka u pojedinom području te s izuzetno malim, određenim i znatnim pomakom u nekom području, a najviša, peta, ocjena odnosi se na potpunu provedbu neke politike ili skupa mjera.

Problem je u tome što je Hrvatska u cijelosti provela samo 5 posto traženih mjera, te još 12 posto mjera u kojima se vidi znatan pomak. To drugim riječima znači da razmjerno cjelovito nije provedena ni petina politika (17 posto) koje je Vlada trebala provesti. Pri svemu tome najgori je, ipak, dramatični podatak da u 19 posto politika nema nikakvog pomaka, a u 33 posto politika učinjen je posve ograničen pomak, što znači da se u polovini sektorskih područja (52 posto) ne događa ništa ili praktički ništa. Katastrofalna demografska situacija i ekstremno veliko iseljavanje iz Hrvatske samo su posljedica tog nečinjenja.

Da bi se takav trend promijenio, Vlada bi se trebala suočiti s nizom izazova, ali čini nam se da je ključno uočiti sljedećih nekoliko ekonomskih i socijalnih izazova, s kojima će se morati suočiti svaka hrvatska vlada želimo li izbjeći pad na samo dno Europske unije.

Prvi izazov, s kojim se Vlada najbolje nosi, odnosi se na fiskalnu konsolidaciju, na zaustavljanje rasta javnog duga i njegovo postupno smanjivanje.

Drugi se odnosi na pitanje uvođenja novih tehnologija i problem deindustrijalizacije zemlje. Industrije koje su postojale do kraja 80-ih i omogućile razmjerno postojan razvoj Hrvatske kao dijela socijalističke Jugoslavije najvećim dijelom nisu nadomještene novim industrijama. U pojedinim dijelovima su i posve nestale, a znatniji razvoj industrija bilježi se samo u mikroregijama, poput Međimurja i područja oko grada Varaždina.

Treće, javna poduzeća kao najproblematičniji dio hrvatskog javnog sektora, koji po svojoj nedjelotvornosti nerijetko strši i iznad poslovično nedjelotvorne javne uprave u Hrvatskoj, treba što prije transformirati iz sustava “stranačke zarobljenosti” u sustav djelotvornog javnog menadžmenta.

Četvrti izazov odnosi se na porezni sustav, koji je razmjerno kompliciran i prečesto se izlaže promjenama (samo je porez na dohodak od svog uvođenja, 1994., bio mijenjan više do 20 puta). Posebni problem tog sustava su brojni parafiskalni nameti, koji silno opterećuju poduzetnike a da nije do kraja jasno kakvu vrstu usluge poslodavci dobivaju plaćanjem takvih nameta.

Peto problematično područje odnosi se na tržište rada, na kojem se poslovi teško dobivaju, ali i razmjerno teško gube. Poseban je problem pri tome javni sektor, gdje se posao vrlo rijetko može izgubiti, i privatni sektor, gdje je takva mogućnost više nego izražena. Samo je u razdoblju od izbijanja ekonomske krize 2009. do 2015. posao izgubilo više od 120.000 zaposlenih u privatnom sektoru.

Šesto, poseban su problem strukturna područja obrazovanja, zdravstva, pravosuđa i javne uprave, gdje su promjene izrazito spore, a javno-politički problemi bezbrojni. Od ogromnog broja odlazaka liječnika u inozemstvo i stalnog rasta dugova bolničkog sustava do slabih performansi obrazovnog sustava u različitim vrstama međunarodnih mjerenja (poput PISA testova), preko dugog trajanja procesa u sustavu pravosuđa i malog broja pravomoćnih presuda za korupciju i posve izostalih reformi javne uprave kojima bi se unaprijedili potencijal strateškog planiranja javnih politika, njihova koordinacija i djelotvornost provedbe.

Spomenuta četiri područja iziskuju, dakako, sustavne reforme i za njihovu provedbu potrebno je nerijetko više od mandata jedne vlade. No postoje područja u kojima se brzo može preokrenuti smjer i koja bi razmjerno brzo mogla označiti prekretnicu razvojnog smjera Hrvatske. Jedno takvo područje su istraživanja i razvoj, na koje Hrvatska kontinuirano izdvaja ispod jedan (1) posto BDP-a (obično oko 0,8 posto). Već bi i podizanje te vrste izdvajanja na 1,4 posto, koliko od nas traži Europska komisija, značilo neku vrstu prekretnice. Slovenija je, primjerice, godinama izdvajala samo nešto iznad 1 posto BDP-a za tu stavku. Već nekoliko godina izdvaja oko 2,5 posto BDP-a i rezultati se već vide. Slovenija je podigla svoj potencijalni proizvod, ostvaruje razmjerno visoku stopu ekonomskog rasta i sve se više udaljava od Hrvatske.

Premijer Plenković je najavio da će ovo biti godina reformi. Negdje krajem veljače ili početkom 2019. Europska komisija objavit će novo izvješće o Hrvatskoj. Ako će u izvještaju, primjerice, i dalje stajati da Hrvatska nije ispunila zahtjev da izdvaja 1,4 posto BDP-a u istraživanje i razvoj (ili da se makar približila tom postotku) ili da u 40 do 50 posto politika nije učinjen nikakav ili da je učinjen tek neznatan pomak, znat ćemo da nije počeo reformski put hrvatskih vlada. Znat ćemo da i dalje caruje “politika nečinjenja”.

DR. SC. ZDRAVKO PETAK
Redoviti profesor u trajnom zvanju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu