Magazin
REPORTAŽA: STEPINCU U POHODE

Radije umrijeti negoli popustiti!
Objavljeno 17. ožujka, 2018.
ŠEST TISUĆA VJERNIKA IZ ĐAKOVAČKO-OSJEČKE NADBISKUPIJE HODOČASTILO BL. ALOJZIJU STEPINCU

Ove godine navršava se 120. obljetnica rođenja bl. Alojzija Stepinca (Krašić, 1898.) i 20. obljetnica njegova proglašenja blaženim (Marija Bistrica, 1998.). Osobito se u ovoj godini spominju riječi sv. Ivana Pavla II. izrečene u Zagrebu 10. rujna 1994., prigodom njegova prvoga posjeta Hrvatskoj, kad je u zagrebačkoj katedrali, osvrćući se na primjere svetosti među svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima laicima u povijesti hrvatskoga naroda, ustvrdio: “Najsvjetliji lik je, bez sumnje, nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.”

“Najsvjetliji lik si nam” bilo je i geslo pod kojim je početkom ovog mjeseca oko šest tisuća vjernika iz svih 16 dekanata Đakovačko-osječke nadbiskupije, predvođenih nadbiskupom metropolitom, mons. Đurom Hranićem, nadbiskupom u miru, mons. Marinom Srakićem, zajedno s oko stotinu svećenika i redovnika te 40 sestara redovnica, hodočastilo bl. Alojziju Stepincu u Zagreb i Krašić.

PISMO PUTOVALO 61 GODINU

Unatoč teškim vremenskim uvjetima, hladnoći, snijegu te povremeno i ledenoj kiši, koji su pratili hodočasnike, s dva nadbiskupa i sa svojim svećenicima te redovnicima i redovnicama, stiglo se najprije u Stepinčev rodni Krašić, ujedno i mjesto njegova preminuća. U župnoj crkvi Presvetoga Trojstva, u kojoj je blaženi Alojzije kršten i gdje je slavio svoju zadnju misu, hodočasnici su sudjelovali u prigodnoj pobožnosti, a mnogi su uspjeli ući i u spomen-sobe krašićkoga župnoga doma u kojima je blaženi kardinal Stepinac provodio zadnje godine svoga uzništva te razgledati sačuvani namještaj i predmete kojima se blaženik koristio.

Nadbiskup u miru Marin Srakić predvodio je s nadbiskupom Đurom Hranićem središnju hodočasničku pobožnost, a u svojoj se homiliji dotaknuo života blaženika, kao i traga koji je ostavio na svom narodu. Nadbiskup Marin podsjetio je na ukop pape Ivana Pavla II., kada je nepregledno mnoštvo vjernika jednoglasno i gromoglasno izreklo svoje osjećaje i želje kličući: Santo subito! - Svetac odmah! S istim se osjećajima i željama, rekao je nadbiskup, cijeli vjernički hrvatski narod prije 58 godina opraštao od svoga pastira, mučenika, kardinala Alojzija Stepinca.

I za svoga života, kazao je nadbiskup, ali i poslije, Stepinac je bio zvijezda vodilja ne samo biskupima i svećenicima nego i vjernicima i svim ljudima dobre volje. “Te osjećaje njegovali su brojni svećenički kandidati i svećenici koji bi samo na spomen njegova imena završili u zatvoru. Te osjećaje i želje podržavali su i naši đakovački bogoslovi koji su mu pisali, a on na ta pisma odgovarao. Jedno od pisama putovalo je punu 61 godinu od Krašića do Đakova. To smo mi bogoslovi izrazili na dan njegove smrti rečenicom kojom smo izrekli svoje osjećaje: Odlazi, ali ne za dugo, da nam se za par godina vrati s aureolom na glavi... To je želja cijelog našeg naroda - cijelog svijeta. I ovo naše veliko nadbiskupijsko hodočašće izražava iste osjećaje i želje dosadašnjih generacija: Santo subito, santo subito! Nadamo se da će nas Sv. Otac u tome razveseliti. Nikakve ideologije, ili politička opredjeljenja, ne mogu skinuti s kardinala Stepinca oznaku svetosti”, istaknuo je nadbiskup Srakić te se prisjetio:

- Naša generacija bogoslova i svećenika neumorno je prepisivala njegove propovijedi, kateheze i homilije. Iako su izlazile anonimno (ciklostilom), znali smo iz kakva su srca izlazile i koja ih je ruka napisala. One su bile krcate bogatim mislima i porukama iz Svetog pisma, crkvenih otaca i saborâ.

U ĐAKOVU ODLUČIO IĆI U SJEMENIŠTE

Podsjetimo, Alojzije Stepinac bio je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću, u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon šestog razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

U Đakovu se rado i ponosno govori o tome kako je mladi Stepinac upravo u vrijeme posjeta tom gradu odlučio otići u sjemenište. Na tu činjenicu upozorio je nadbiskup Srakić govoreći o nastanku i djelovanju orlovskog pokreta, objasnivši vezu đakovačkih “orlova” i tada mladog Stepinca sa sleta održanog u Đakovu u kolovozu 1924. “U Đakovačkoj biskupiji organizirao se euharistijski kongres u Osijeku. Nekoliko dana održavao se slet, skup 'orlova', đakovački su u goste pozvali ostale, među kojima je bio i mladi kadet, jer tada nije bio student, Stepinac. Na Veliku Gospu, kada su imali skup pred katedralom, Stepinac je rekao svojim prijateljima: 'Ja idem u sjemenište.' Bilo je to prvi put da je to izjavio javno, to su mi posvjedočili oni koji su bili s njim”, kazao je nadbiskup u miru Marin Srakić, spomenuvši imena svjedoka.

Središnja hodočasnička postaja 6000 vjernika bio je blaženikov grob u zagrebačkoj katedrali. Svečanu hodočasničku sv. misu u zagrebačkoj katedrali, gdje je oko tisuću vjernika ostalo vani jer nije stalno u unutrašnjost, predvodio je nadbiskup Đuro Hranić, u koncelebraciji nadbiskupa u miru Marina Srakića, pomoćnog zagrebačkog biskupa Mije Gorskog te svećenika-hodočasnika i nekolicine svećenika koji su na službama u Zagrebu. Tumačeći Isusove riječi o pšeničnom zrnu koje donosi obilat rod samo ako umre, nadbiskup Hranić na početku homilije istaknuo je kako u svjetlu te riječi danas promatramo i mučeništvo bl. Stepinca i njegovu spremnost “radije umrijeti negoli popustiti” komunističkoj vlasti. “Ta ga je vlast najprije zatvorila i tako mu onemogućila obavljanje njegove službe zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita, potom je u montiranom političkom procesu lažnim optužbama nad njim počinila moralno ubojstvo i osudila ga na dugogodišnju robiju i gubitak političkih i građanskih prava, te, napokon, nasiljem iz mržnje prema kršćanskoj vjeri i Katoličkoj Crkvi, toksičnim supstancama, odnosno trovanjem, izazvala njegovu prijevremenu smrt. A da bi sve to prikrila te spriječila da blaženik umre u zatvoru, kao mučenik pred licem domaće i međunarodne javnosti, pustila ga je da umre u kućnom pritvoru u njegovu rodnom Krašiću”, rekao je, između ostaloga, nadbiskup Hranić.

Piše: Maja MUŠKIĆ
Najmlađi biskup na svijetu

Papa Pio XI. imenovao je Alojzija Stepinca 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije. Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera, 7. prosinca 1937., preuzima izravnu upravu Zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Zauzimao se za dobar katolički tisak (pokrenuo je dnevnik “Hrvatski glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu.

Progonjen i mučen

- Proročki je prokazivao razorne moći svih ideologija kojih je cilj bio protivan časti pravoga Boga i dostojanstva ljudske osobe. Svi prognani zbog rasne, klasne i nacionalističke ideologije u njemu su imali svoga zaštitnika. U liječenju socijalne bijede darivao je od svoga stola i od crkvenih dobara. U svakom je političkom sustavu branio slobodu i nadnaravno podrijetlo Katoličke Crkve. Kada zbog vjernosti savjesti nije dopustio da Crkva postane ropkinjom komunističke ideologije te da se odcjepljenjem od Rima stvori tzv. Hrvatska nacionalna Crkva, montiran mu je politički proces u kojem ga je komunistički sud 11. listopada 1946. osudio na 16 godina robije. Vlasti su ga za života zatvarale, progonile i mučile do te mjere da je zbog takvih postupka uvršten u red mučenika. A nakon njegove smrti uvrštavale su ga u red “ratnih zločinaca” - rekao je nadbiskup Srakić.

Nikakve ideologije, ili politička opredjeljenja, ne mogu skinuti s kardinala Alojzija Stepinca oznaku svetosti!

Možda ste propustili...