Vezani članci
TEMA TJEDNA: IZOSTANAK STRUKTURNIH REFORMI (II.)
USPOREDNI INTERVJU
Hrvatsko gospodarstvo jedno je od tri najlošije ocijenjena u Europskoj uniji, uz gospodarstvo Cipra i Italije. Vidljivo je to iz objavljenog tzv. Europskog semestra o gospodarstvu Unije. Riječ je o dokumentu koji Europska komisija izdaje svake godine, a odnosi se i na stanje ekonomije svake zemlje, ali i preporuke.
Što sve EK kontrolira, zamjera i očekuje od Hrvatske? Hrvatski gospodarski rast manji je od tri posto i ovisi o Europskoj uniji. Osobna potrošnja se smanjila, nema reformi i ako se te reforme ne provedu, stagnirat ćemo. Nikakvog napretka Hrvatske u posljednjih godinu dana nema oko, primjerice, pitanja poreza na nekretnine. Kad govorimo o mirovinama, mirovinski sustav je poluprazan. Treba se izjednačiti odlazak žena i muškaraca u mirovinu. Treba se povećati i broj godina za odlazak u mirovinu te ukinuti niz beneficiranih mirovina. Javna uprava je netaknuta. Područje u kojem su napravljeni djelomični pomaci socijalna je skrb. Ali država još uvijek za neke korisnike daje tolika socijalna davanja da im je bolje biti na socijalnoj skrbi nego tražiti posao. Nakon dugog otezanja polako počinje obrazovna reforma. Oko pitanja prodaje državnih poduzeća država je napravila jako malo. Komisija upozorava i kako su mirovine branitelja povećane, a država nije napravila ništa da branitelje uključi u tržište rada. Brojni branitelji koji imaju 40 ili 50 godina mogli bi nešto dati tržištu rada, a ne da opterećuju mirovinski sustav. Turizam pak čini 20 posto BDP-a. To je možda dobro, ali Komisija upozorava da dugoročno ne bi bilo dobro da ovisimo samo o njemu. Nažalost, hrvatsko gospodarstvo i zaposlenost ovise o sunčanim danima. Kad ima više sunca, ima i više zaposlenih.
SPORE PROMJENE
Zbog takvog izvješća nema kazni - to je papir koji prate financijski analitičari, domaći i inozemni investitori. Ako vide da smo na dnu, pitanje je tko će od njih doći u Hrvatsku investirati. Ako se ovako nastavi i sljedeće godine, bit će jako gadno - možemo opet stagnirati ili ući u novu recesiju.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ocijenila je da je izvješće EK potvrdilo kako Hrvatska zaostaje i ne razvija se dinamikom koja bi joj omogućila hvatanje koraka ne samo s najrazvijenijim državama EU nego i s državama s kojima je do jučer bila izjednačena. Dodala je da si ne smijemo dopustiti skrivanje pred problemima, jer nas je ono posljednjih 18 godina dovelo na samo začelje Europske unije
Ekonomski analitičar Mladen Vedriš također, između ostaloga, navodi: “U Hrvatskoj se u odnosu prema našem okruženju još uvijek teže posluje i teže je s investicijama. Jedna od naših zabluda je da gledamo gdje smo bili prije tri - pet godina i koliko smo bolji u usporedbi s danas, moramo gledati koliko su drugi u međuvremenu promijenili sebe. To je ta pogreška u koju zapadamo.”
Na pitanje koliko kasnimo u provođenju važnih reformi, a zakasnili smo i za dio novca iz EU fondova, i hoće li nam to stići na naplatu, Vedriš odgovara: “Naplata stiže vrlo brzo, RH sebe zaista sporo mijenja. MMF nedavno u izvješću navodi da su nakon ulaska u EU naš kapacitet i volja za reformama pali. To se skupo plaća.”
I podatci i grafikoni koje je objavio poduzetnik i analitičar Nenad Bakić na blogu Eclectica upozoravaju na uzroke naše ekonomske havarije, oni pokazuju ključne zablude, ali naznačuju i moguća rješenja.
- Hrvatska ima visoke poreze i nisku razinu ekonomskih sloboda, Hrvatska nema regulirano tržište u kojem vladaju zakoni, nego “ortački”, “rodijački”, “crony kapitalizam”, nalik na bivšu dogovornu ekonomiju... Hrvatski javni sektor je velik, neefikasan i rastrošan. On ništa ne proizvodi pa se, po logici stvari, financira zaduživanjem zemlje i oporezivanjem sve manjeg broja proizvodnih tvrtki. Od nabave luksuznih automobila po siromašnim općinama do političkog kadroviranja - sav taj cirkus puno košta, a ništa ne zarađuje. Visoki porezi, korupcija, često traženje mita od investitora - bez “podmazivanja” nema ni investicije - općenito niska razina poduzetničkih sloboda, onemogućuju procvat poduzetništva u zemlji koja bi, prema logici stvari, morala imati kontinuirane duge stope rasta - kaže Bakić te dodaje: “Neosporno je da smo visokooporezovana i ekonomski neslobodna zemlja. Najneslobodnija smo od svih tranzicijskih zemalja u EU. To je uzrok zašto i kapital i rad bježe iz Hrvatske. Kod nas se često kaže da 'kapital iskorištava radnika', ali onda je pitanje zašto ne dolazi više kapitala koji bi tako zaradio.”
Predsjednik Matice hvatskih sindikata Vilim Ribić uvjeren je da se na Hrvatsku stalno primjenjuju pogrešni, kako kaže, neoliberalni recepti:
- Radnicima se govorilo o tržištu, a na vlasti je bio ortački kapitalizam, kojemu je Agrokor najbolji primjer. Nema jakog tržišta bez jake države koja ga regulira kako bi se spriječili monopoli i koncentracija moći. Svakako nam treba više ekonomske slobode, koja će potaknuti poduzetništvo i zapošljavanje, ali država mora biti ta koja će omogućiti jednak i učinkovit okvir za sve. Neka se ugledaju na Njemačku.
Sociolog Dragan Bagić navodi tri osnovna razloga zbog kojih reforme ne uspijevaju. Ukratko, to je nedostatak pravog lidera posljednjih 20 godina, to što najproduktivniji dio populacije ipak ne živi tako loše i, posljednje, nedostatak povjerenja u politike i reforme zbog prijašnjeg iskustva. “Svi naši politički vođe su ili kalkulanti, ili taktičari, ili su na toj funkciji bez karijere. Nemaju širu sliku i kapacitete za teške odluke”, smatra Bagić. - Dosad je ono što su nazivali reformom uglavnom imalo negativne učinke, a dio reformi samo je dugoročno stvorio još veće probleme. Zato se brzo i lako javlja otpor novim najavama reformi - kaže Bagić.
Ekonomist Velimir Šonje ističe tri prioriteta: “Nastavak fiskalne konsolidacije uz smanjenje poreznih stopa na rad i kapital, drugi prioritet je uklanjanje administrativnih barijera u poslovanju i treći je reforma upravljanja državnim tvrtkama u smislu njihove depolitizacije, profesionalizacije i djelomične privatizacije.”
Sandra Švaljek, znanstvena savjetnica zagrebačkog Ekonomskog instituta, kaže:
- Postoje brojni uzroci slabog potencijala rasta, a tri smatram ključnima. Prvi je to što hrvatsko društvo ni 25 godina od formalnog prelaska na tržišno gospodarstvo nije istinski prigrlilo tržišna načela. Drugo, javni sektor je preglomazan u odnosu prema privatnom sektoru. Treći je problem taj što su vlasnički odnosi nejasni, pravosuđe sporo u utvrđivanju vlasništva, a zakonodavstvo koje regulira vlasničke odnose ne omogućuje brza i pragmatična rješenja, što otežava i obeshrabruje ulaganja.
Milan Račić, konzultant i analitičar, kaže: “Hrvatski problem broj jedan je mentalni, a ne ekonomski. Ne umiremo od gladi, ne živimo po ulicama i nitko nas fizički ne napada - ali naši mladi odlaze a mi koji ostajemo nemamo baš nadu u bolju budućnost... Kako to riješiti? Trebaju nam vođe koji će imati hrabrosti iskreno reći koji su to naši problemi i što trebamo napraviti da ih riješimo. Ne trebaju nam bajke ni magla, samo istina”, naglašava Račić.
NACIONALNA DEPRESIJA
Željko Lovrinčević, znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta, tvrdi kako je Hrvatska specifična po tome što ima sigurnosnu rentu - turizam. Drugi problem je demografska slika, kod nas još izraženiji zbog iseljavanja. Treći problem je usporavanje reformi, što negativno utječe na gospodarski rast. Jedini način za poticanje rasta gospodarstva su reforme i investicije, zaključuje Lovrinčević.
Sve u svemu, bez reformi teško da će nam sutra biti bolje. I to ne samo ekonomskih reformi nego i reformi u javnoj upravi, pravosuđu, zdravstvu, obrazovanju... jer sve je to međuovisno i bez ukupnih strukturnih reformi i dalje ćemo tavoriti na dnu Europske unije, s niskim standardom i odljevom radne snage u inozemstvo, između ostalog. Pritom se postavlja ključno pitanje: Koliko je zapravo Hrvatska sposobna apsorbirati strukturne reforme, koliki je i kakav potencijal hrvatskog društva kakvo je danas da se mijenja, razvija i napreduje? Jer svi su deklarativno za reforme, ali da pritom nikog ništa ne zaboli, da neki ne ostanu bez stečenih prava, koliko god ona, prava, skupo koštaju državu i koliko god da su dalje neodrživa. Upravo u tom grmu leži zec - političke elite, ali i histerična javnost, zahvaljujući i medijima, zapravo se konstatno opiru svim promjenama koliko god one kratkoročno i dugoročno bile korisne za društvo. I još nešto - 2000-tih, do 2015. godine, dok su se HDZ i SDP izmjenjivali na vlasti, bilo je lakše provoditi reforme jer smo u to vrijeme imali dvovlašće, a danas ni HDZ ni SDP ne mogu sami izvesti reforme jer ovise o koalicijama s amaterima i populistima tipa Most, Živi zid i dr.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
TEŠKO BOLESNO ZDRAVSTVO NA INFUZIJI
Nedovoljno organizirano, neracionalno i neefikasno
Jedan od sektora, osim ekonomskog i javne uprave, gdje su urgentno potrebne reforme svakako je i zdravstvo, odnosno bolnički sustav, koji razaraju golemi dugovi i ozbiljan manjak liječnika i medicinskih sestara. Da izvješče EK realno sagledava stanje zdravstva u Hrvatskoj, misli predsjednik Hrvatske liječničke komore, dr. sc. Trpimir Goluža, koji je nedavno kazao kako je ocjena iz Bruxellesa pogodila bit politike aktualne hrvatske zdravstvene administracije. “To je politika nečinjenja, odnosno hibernacije. Naime, izrekom je u izvješću navedeno da Ministarstvo zdravstva mora preuzeti ulogu upravljanja sustavom. EK nas želi potaknuti da osmislimo politike koje će nas dovesti u puno bolju situaciju, naš život učiniti kvalitetnijim, a zdravstveni sustav rasterećenijim.”
LJUBO JURČIĆ
NISU NAM POTREBNI DRAMATIČNI REZOVI
Koliko su, i jesu li uopće, upozorenja iz Europske komisije da Republika Hrvatska presporo provodi reforme opravdana ili se radi o još jednoj rutinski odrađenoj “diplomatskoj noti”, pitali smo našeg uglednog ekonomskog stručnjaka, prof. Ljubu Jurčića.
Kako komentirate packe koje je RH dobila od Europske komisije?
- Upozorenja Europske komisije su očekivana. Dovoljno je pogledati opću sliku, bez ulaženja u detalje. Naime, svjetsko i europsko gospodarstvo u najboljoj je situaciji u svojoj povijesti. Raste bruto domaći proizvod, u većini zemalja ostvaruje se puna zaposlenost ili gotovo puna zaposlenost, najmanji broj zemalja je u recesiji, kamate su povijesno niske, svjetska trgovina raste, deficiti i javni dugovi se smanjuju... Hrvatska, doduše, ima pozitivne stope rasta, ali su one daleko od onih koje bi trebala imati za rješenje svojih problema. Osim toga, stope rasta zemalja usporedivih s Hrvatskom puno su više. Hrvatska je još uvijek oko 5 % ispod nivoa gospodarske aktivnosti iz 2008. godine, a zemlje s kojima se uspoređujemo su 25 % iznad 2008. Industrijska proizvodnja, kao glavni izvor radnih mjesta i rasta gospodarstva, još je uvijek ispod 70 % one koju je Hrvatska imala 1989. Svjetska i EU nezaposlenost je ispod 6 %, a u Hrvatskoj je iznad 12 %, uz to da se velik broj radno sposobnih ljudi iseljava. Sve u svemu, ne treba nam EU da nam kaže da Hrvatsko gospodarstvo i država loše funkcioniraju.
INDUSTRIJSKA POLITIKA
Kad se spominju reforme, često se u dramatičnom tonu govori o bolnim rezovima. Koliko je to opravdano, i što treba učiniti da se strukturne reforme “apsorbiraju” bez većih problema?
- Hrvatska još uvijek nije sustavno pripremila ni jednu reformu. Hrvatska Vlada nije jasno ni definirala, a onda ni poredala hrvatske probleme po važnosti. To bi trebao biti prvi korak. Nakon toga treba definirati politike, instrumente, sredstva i procijeniti vrijeme potrebno za rješavanje tih problema. Kad se razjasne te stvari, treba organizirati institucije, izabrati ljude, odediti procedure provođenja politika i sustav kontrole njihova provođenja itd. Uz takav, sustavan, pristup nema nikakve dramatike, ni bolnih rezova ili slično. Prvi rezultati bili bi vidljivi već za godinu dana, a u dvije godine rezultati bi već bili u svojoj punini. Dramatika i bolni rezovi provode se kod “pregrijanih” gospodarstava. Hrvatska je “pothlađeno” gospodarstvo. Proizvodnja je niska, nezaposlenost visoka. Politikom dizanja proizvodnje ljudi se zapošljavaju, dobivaju dohodak, državni prihodi se povećavaju, dugovi i deficiti se smanjuju. Nema dramatike, nego suprotno! Samo treba imati politiku povećanja domaće proizvodnje, no hrvatska Vlada to nema, a sve zemlje koje povećavaju proizvodnju i zaposlenost to imaju. Treba paziti na troškove, deficite i sl., ali to ne povećava proizvodnju i zaposlenost, naprotiv. Prava politika je koncentrirana na povećanje proizvodnje, s tim što proizvodnja brže raste od troškova. To je zadatak industrijske politike, od koje hrvatska politička elita bježi pod izgovorom da to pripada socijalističkoj ekonomiji. Dakle, na prvom mjestu je proizvodnja, a na drugom troškovi. Međutim, mi nemamo to prvo, a pritisak samo na smanjivanje troškova ubija proizvodnju.
PREVIŠE POPULIZMA
Kakve su perspektive hrvatskog gospodarstva, inozemnih investicija također, s obzirom na to da reforme i dalje kasne?
- To je vidljivo proteklih desetak godina, u kojima nije bilo ni većih ni vrjednijih investicija. Inozemne investicije u Hrvatskoj su uglavnom preuzele poduzeća s monopolskim profitima. Pogrešna je politika očekivati od stranih investicija da razviju zemlju. To je i štetna politika. Kapitalistička zemlja ne može se razvijati ako ne stvara i ne povećava nacionalnih kapital. Drugih investicija nema jer je u Hrvatskoj proizvodnja neprofitabilna, a neprofitabilnost je rezultat postojećeg modela gospodarenja i postojećih politika. A na to područje niti upozorava EU, niti o tome govori domaća politika. Europska komisija daje primjedbe sa svoje točke gledišta i traži reforme koje su dobre, ali nisu prioritetne, a poneke su za Hrvatsku i pogrešne. Primjerice, od EU nema kritike što nemamo sustavnu industrijsku politiku kreiranja novih proizvoda, radnih mjesta, novih industrija, što je ne samo prioritetno ekonomsko pitanje nego i političko, zbog iseljavanja ljudi. Na drugoj strani prigovaraju zbog neuvođenja poreza na imovinu u situaciji niskog dohotka, visoke nezaposlenosti i katastrofalno velikog broja blokiranih. Traže produženje radnog vijeka, tj. kasnijeg odlaska u mirovinu u situaciji kad u Hrvatskoj nedostaje više od 200 tisuća radnih mjesta. Taj prijedlog bio bi u redu da Hrvatskoj nedostaje radnika. Nažalost, uz dosadašnji pristup ekonomskoj politici perspektiva nije dobra. Često se čini pritisak da se odluke donose. Međutim, još važnija je dobra priprema, no dobra priprema odluka ne ide bez znanosti, a hrvatska je politika prekinula vezu s hrvatskom znanosti i to je ogromna prepreka u procesu donošenja kvalitetnih politika i odluka. Jer sve što se radi, treba znati i kako se radi. Previše je populističkih i neznalačkih poteza u hrvatskoj politici.
IMAMO KAPACITETE
Nedavno ste izjavili kako politika nema viziju kad su reforme u pitanju. No koliko je i kakav pritom potencijal hrvatskog društva, uključujući i onaj ekonomski, da se mijenja, razvija i napreduje?
- Nominalno, potencijal hrvatskog društva i potencijal hrvatskih resursa imaju kapacitet za dvostruku veću proizvodnju, dohodak i standard nego što ga sad ostvarujemo. Jedina prepreka je nedostatak sposobne, pametne i u nacionalnom interesu kreirane politike (vlade).
Kakva je budućnost provedbe strukturnih reformi, može li se politika (vlast) konačno odlučiti za drastične rezove ili će i dalje promjene biti kozmetičke?
- Ponovo naglašavam, uz stručnu, organiziranu i pametnu politiku rezovi nisu potrebni u hrvatskim uvjetima. Uz nesposobnost kreiranja politike za izlazak iz krize i za razvoj Hrvatske, političari i druge javne osobe plaše narod bolnim rezovima. Povećanje proizvodnje, zapošljavanje ljudi, rast dohotka ne smatram bolnim rezom, a to je jedini put i političko rješenje. Kad politika ne zna kako to napraviti, onda provodi kozmetičke promjene i nudi čarobna rješenja, koja u vrlo kratkom roku pokažu svoju vrijednost. Zbog takve situacije Hrvatska je prepuštena uglavnom vanjskim utjecajima, bilo da se radi o klimi (poljoprivreda i turizam) bilo o ekonomskim i političkim kretanjima u okruženju.(D.J.)
DR. SC. LJUBO JURČIĆ
Hrvatski ekonomist i profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik Novog vala - Stranke razvoja
JELENA BUDAK
UKLONITI KORUPCIJU
Europska komisija upozorila je nedavno Vladu RH da nije postigla očekivani, odnosno obećani, napredak u provedbi strukturnih reformi i uklanjanju makroekonomskih ravnoteža te da će svojim nečinjenjem opasno ugroziti ionako slab gospodarski rast. S mišljenjem Europske komisije slažu se i stručnjaci, a, prema prvim reakcijama, Vlada priznaje da je nužan veći angažman u ispunjavanju zadaća tijekom 2018. godine.
Jedno je poglavlje izvješća Europske komisije možda i nepravedno dobilo malo pozornosti u medijima i stručnoj javnosti, a to je korupcija. “Korupcija ostaje istaknuti problem”, piše masnim slovima u prvoj rečenici poglavlja. Prigovori Komisije svode se na kašnjenje u provedbi antikorupcijske strategije, pri čemu se navodi da je tek 57 posto aktivnosti iz prvog akcijskog plana provedeno u roku. Zaštita zviždača i svijest o potrebi i kanalima prijave sumnji na korupciju ocjenjuju se niskima. Korupcijski su rizici i dalje rašireni u lokalnoj upravi, zbog netransparentnosti poslovanja, te u javnoj nabavi, i to posebno u građevinskom sektoru. Izvješće navodi kako je upravo korupcija, uz nedostatak profesionalizma i neovisnosti djelatnika, jedan od uzroka slabe učinkovitosti javne uprave u Hrvatskoj.
Davne 2007. godine pisala sam kako je za suzbijanje korupcije nužna provedba administrativnih i pravnih mjera koje obuhvaćaju reformu javne uprave, rano otkrivanje i strogo kažnjavanje počinitelja korupcijskih djela. Zatim da je nužno unapređivanje kvalitete javnog upravljanja, odnosno promicanje transparentnosti, etičkih normi i odgovornosti javnog djelovanja. Najučinkovitiji pristup na dugi rok provedba je reformi kojima se uklanjaju preduvjeti postojanja korupcije.
Ne tješi činjenica da je i nakon više od desetljeća tekst aktualan. U svjetlu opetovanih kritika, koje godinama nakon što je Hrvatska postala članica Europske unije stižu iz Brisela, spominjanje problema korupcije nije ništa novo. Uzrok dugotrajnom procesu pridruživanja bilo je zatvaranje famoznog poglavlja 23, i to zbog korupcije. Europa je inzistirala da se pokažu stvarni rezultati u suzbijanju korupcije, da se antikorupcijske mjere i postupci sankcioniranja provode u djelo. U tom je razdoblju postojala na više razina među stručnim krugovima, u civilnom sektoru, državnim institucijama, javnim organizacijama i u privatnom poslovnom sektoru kritična masa istomišljenika koji su vjerovali da svaki u svom području djelovanja mogu pomaknuti granice, pokazati da je suzbijanje korupcije važno i da ima smisla. U mandatu premijerke Kosor postojala je i politička volja da se s korupcijom uhvati u koštac. Taj je zamašnjak nakon 1. srpnja 2013., s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, stao i nepovratno nas kao društvo vratio u mračno doba korupcije. Doba u kojemu više od polovine hrvatskih građana, njih 55 posto, smatra da je korupcija prihvatljivo ponašanje... ili bar malo prihvatljiva ili ponekad prihvatljiva.
U Hrvatskoj ne postoji nulta tolerancija na korupciju, na koju smo se toliko pozivali. S druge strane, za 70 posto europskih građana korupcija je neprihvatljiva pojava. Uvjerena sam da društvo u kojemu je korupcija prihvatljiva zaslužuje biti na samom začelju zemalja EU-a. U takvom okruženju ne žele poslovati privatni sektor i ulagači, niti graditi svoj život mladi ljudi i stručnjaci, koji odlaze iz Hrvatske.
Iz ove se perspektive čini da je puno jednostavnije i brže provesti famozne strukturne reforme nego promijeniti svijest ljudi o tome kako je koruptivno i općenito neetičko ponašanje štetno za napredak. Naime, zadaća promjene svijesti je na političkim liderima i društvenim elitama, koje trebaju pokazati iskonsku odlučnost u transformaciji Hrvatske u nekorumpirano društvo, ne zbog ovog ili nekog idućeg izvješća Europske komisije, nego zbog nas samih.
(Stavovi izneseni u tekstu autoričino su mišljenje i ne odražavaju nužno stav Ekonomskog instituta Zagreb.)
DR. SC. JELENA BUDAK
Viša znanstvena suradnica, Ekonomski institut Zagreb