Promišljajući o društvenim i kulturalnim promjenama u odnosu prema roditeljima, uočavamo kako suvremeni roditelji, kao možda nikada do sada, pokušavaju odgoj usmjeriti prema potpunom ispunjenju sretnoga i radosnog djetinjstva i mladosti svoje djece. Na žalost, društvo im u tom procesu često nije podrška. Čak ni u onim institucijama od kojih bi se to moralo očekivati. Analizirajući stanje društva kroz prizmu tehnoloških dostignuća, globalne ekonomije te njezina utjecaja na roditelje i odgoj općenito, a promišljajući o „kultu informacija“, roditelji su pozvani odgajati djecu i mlade prema „diktatu ostvarivosti“, pri čemu se najprije računa uspjeh, a ne ispunjenje smislom, kompetentnost kao završni proces, dok se odgoj ne promatra kao stalni i nikada završeni proces u kojemu nije moguće sve isplanirati. „Vrijeme nadmetanja“ tako često one koji „ne mogu držati korak“ s vremenom i rastućom ekonomijom ostavlja na rubu društvene stvarnosti.

Propitujući unutarnji odnos roditelja i djece, primjećuje se fenomen „stvaranja kućnoga reda na temelju pregovora“. Drugim riječima, dijete, premda je u središtu odgojnih nastojanja roditelja, postaje partner u procesu, pri čemu se često gubi granica između roditelja i djece. Takav pristup često dovodi do fenomena „opskrbljivanja djeteta“, a ne odgoja djeteta. Dok s jedne strane društvo poručuje djetetu: ti možeš sve, samo to trebaš željeti, s druge se strane u obitelji javlja dijete koje govori: ja mogu sve, sve mi je dopušteno. Oslanjajući se na apostolsku pobudnicu pape Franje Amoris laetitia, ističemo samo na neke zajedničke, ali i posebne aspekte vjerskoga odgoja u odnosu roditelja i djece. Upozoravajući da su roditelji, zajedno s djecom, pozvani biti otvoreni odgoju za „sposobnost čekanja“, a ne rješavanja stvari „digitalnom brzinom“ te želeći naglasiti postupnost u odgoju u vjeri roditelji su, kako kaže papa Franjo, pozvani u teškoj, ali i lijepoj zadaći odgoja, biti realisti. Uz to, nikada ne smiju izgubiti radost zajedničkoga rasta i napredovanja.