Novosti
NELOGIČNOSTI TRŽIŠTA RADA

Plaća je mjerilo vrijednosti rada - ali ne i u Hrvatskoj
Objavljeno 13. ožujka, 2018.
Očita je i razlika u plaći za ista radna mjesta u javnom i privatnom sektoru

Kada je nedavno potpredsjednik SDP-a Rajko Ostojić, govoreći o Agrokoru, izjavio kako novi izvanredni povjerenik koji će voditi tu kompaniju na tržištu vrijedi 5500 kuna, nametnulo se pitanje može li se danas na tržištu rada u Hrvatskoj, kroz mjesečni osobni dohodak, izraziti vrijednost nekog radnika.

Valja podsjetiti kako je svojedobno u medijima objavljeno da je bivši izvanredni povjerenik za Agrokor Ante Ramljak primao mjesečnu netoplaću višu od 71.000 kuna.

Upitna mjerila

Ostojić je u pravu kada bi se teoretski gledalo da netko ima plaću onoliku koliko vrijedi na tržištu rada. Logično i jest tako, jer ako zaposlenik nije zadovoljan plaćom kod jednog poslodavca, uvijek može dati otkaz i ponuditi svoje usluge drugom poslodavcu gdje će imati veću plaću, odnosno onakvu za koju drži da je adekvatna njegovu znanju i sposobnostima. No, je li to tako u Hrvatskoj? Velika većina građana posvjedočit će da - nije. Nećemo o tome vrijedi li kilogram mozga dvije marke, kako je to davno izjavio Ivan Milas, replicirajući tada oporbi koja je upozoravala da nam prijeti odljev mozgova.

- Plaća je mjerilo vrijednosti nečijeg rada, znanja koje ima i vještina koje posjeduje, ali to je mjerilo vrlo upitno na nerazvijenom tržištu rada ili području s visokom stopom nezaposlenosti. Nažalost, upravo su to značajke Slavonije i Baranje, pa šire i Hrvatske. Imamo potpuno apsurdnu situaciju gdje, s jedne strane, poslodavci traže određene zaposlenike kojih uopće nema na tržištu rada i za ta mjesta nude plaće daleko više od tržišnih i realnih, dok s druge strane postoji pregršt zanimanja koja su preplavila tržište rada i za njima nema gotovo nikakve potražnje, pa su kao takva prilično potplaćena. Ako imate stanje na terenu da se na natječaje za čistačice javljaju osobe sa završenom gimnazijom, čak i fakultetom, a recimo za radnika koji radi na šalteru banke osobe sa završenim poslijediplomskim studijima, jasno je da više ne možemo govoriti da je plaća mjerilo kvalitete radnika - kaže nam dr. sc. Željko Požega, izvanredni profesor s osječkog Ekonomskog fakulteta, čija su specijalnost upravo ljudski resursi.

Tržišna bitka

Požega upozorava da svaki poslodavac može vrlo brzo utvrditi koliko mu je neki radnik bitan te koliku bi mu plaću trebao dati u usporedbi s drugim kolegama u poduzeću.

- Najčešće se ta vrijednost radnika određuje preko objektivnog pokazatelja u obliku norme i praćenjem radne uspješnosti, ali svakako da naši privatnici tome dodaju i onaj subjektivni dojam koji govori koliko mu je taj radnik pošten, odan poduzeću, vrijedan i ambiciozan. Razina do koje poslodavac ovisi o nekom radniku također mu je subjektivan pokazatelj vrijednosti toga zaposlenika - pojašnjava Požega.

Slaže se s tim da je u Hrvatskoj dodatan problem postojanje i dalje značajne razlike u plaćama za ista radna mjesta u javnom i privatnom sektoru i to, nažalost, u korist javnog sektora.

- Zašto je tome tako naprosto nije teško odgonetnuti, javni sektor ima osigurane plaće u proračunu, ne moraju se za njih izboriti na tržištu, niti se moraju tržišno ponašati te voditi računa o prihodima i rashodima. Za razliku od privatnog sektora, koji u slučaju negativnog financijskog rezultata nema državni proračun u koji može zagrabiti i namaknuti razliku - kaže Požega.

Posebice je ta razlika između javnog i privatnog sektora bila velika u vrijeme ekonomske krize, koju zaposlenici u tvrtkama ili institucijama u državnom vlasništvu nisu osjetili ili su je osjetili na svojim plaćama u znatno manjoj mjeri nego zaposleni u privatnim tvrtkama.

I u slučaju novinarske struke očite su razlike o kojima Požega govori. Danas nije rijetkost vidjeti i vrhunske novinare koji rade za plaću koja je i znatno niža od prosječne na državnoj razini, dok s druge strane njihove prosječne (ili i ispodprosječne kolege) zarađuju i dvostruko više, i to samo zahvaljujući tome što rade primjerice na HRT-u. Razlika je u tome što se većina medija, naravno privatnih, financira na tržištu, a HRT od obvezne pristojbe te HRT svoje novinare može platiti onoliko koliko drži da vrijede. I koliko onda vrijedi jedan novinar na tržištu rada zapravo je vrlo teško utvrditi kada su hrvatski zakoni takvi da recimo HRT vrlo teško može otpustiti loše radnike i zaposliti kvalitetnije.

Kada se govori o plaćama i tržištu rada, bilo bi dobro spomenuti kako je prosječna netoplaća u zemlji viša od šest tisuća kuna. Zaposleni u tekstilnoj industriji recimo rade za prosječnu plaću nižu od 3700 kuna, a zaposleni u zračnom prijevozu za prosječnu plaću od gotovo 11 tisuća kuna.

Igor MIKULIĆ
BALKANSKE PLAĆE I EUROPSKE CIJENE

Hrvatski problem, zbog kojega naposljetku mnogo ljudi i odlazi na rad u inozemstvo, jesu balkanske plaće, a europske cijene, podsjeća Željko Požega. “S druge strane, i to je vrlo zanimljivo, kada su u pitanju plaće menadžera, tu pratimo europske i svjetske trendove, pa nam direktori imaju često netoplaće od 18.000, 25.000, 30.000, pa i više kuna. Dakako, često uz tu plaću idu i službeni automobil ili vozač, kartice, bonusi i druge pogodnosti”, ističe Požega. Sasvim je jasno da vlasnici tvrtke neće štedjeti na čovjeku ili timu koji vodi tvrtku i koji će vlasnicima donijeti velik profit. Međutim, javnost zna i za mnoge slučajeve u kojima je tvrtka ostvarivala visoke profite, dok su joj radnici radili za minimalne plaće.

Možda ste propustili...

OBRANA TRAŽI IZUZEĆE OSJEČKIH SUDACA

Uskok u drugom postupku traži pritvor za Mamića

EUROBAROMETAR ZA PROLJEĆE POKAZUJE RAST OPTIMIZMA

Jača povjerenje građana u Europsku uniju