BELI MANASTIR - Prema podacima kojima raspolažemo, u Europskoj uniji živi između 10 i 12 milijuna Roma, koji su, najčešće, u znatno lošijem socijalno-ekonomskom položaju u odnosu na prosječno stanovništvo. Prema istraživanjima, samo 42 posto romske djece završava osnovnu školu, što je minorno u odnosu na europski prosjek koji je 97,5 posto. Od ukupnog broja romske djece, samo desetak posto pohađa srednju školu, nezaposlenost je među Romima jedna od najviših, dok im je prosječna životna dob više od deset godina kraća od europskog prosjeka.

Istraživanja koja su u državama nastalim na području bivše Jugoslavije provodile nevladine organizacije kažu kako je prosječni životni vijek Roma čak 25 godina kraći u odnosu na opću populaciju. Od 50 Roma, duže od 55 godina živi samo - jedan. No postoje i iznimke. Jedna od njih je i Smilja Ignac iz Belog Manastira. Prošloga je studenoga proslavila 86. rođendan, što je svrstava među najstarije pripadnike ove nacionalne manjine. Barem u Belom Manastiru i Baranji.

Živi sama u pedesetak četvornih metara kućice u belomanastirskoj Pančićevoj ulici. Kćeri su joj odavno otišle, jedna (Soka) u Slavoniju, druga (Velinka) u Makedoniju, a (drugi) suprug, poznatiji kao svirač Joška, preminuo je prije desetak godina.

- Ne poznajem niti jednog Roma starijeg od mene. Svi su davno poumirali, ali ja se ne dam - priča starica, sjedeći u toploj i relativno urednoj kuhinjici svog obiteljskog doma.

U trenutku našeg dolaska društvo joj je pravio susjed, zaokupiran popravkom jedinog kuhinjskog elementa. Od čega živi, vjeran su dokaz dvije vrećice plastičnih boca smještene u hodniku.

- Uz socijalu, novce mogu zaraditi samo vraćajući boce. Ljudi me već poznaju pa mi ih ostavljaju. I danas bi išla po njih, ali ne mogu napolje zbog lošeg vremena. Ionako teško hodam - priča, dodajući kako bi joj znatno lakše bilo da je netko s njom. No, nastavlja, od sudbine se ne može pobjeći.

Dok je bila mlađa, prisjeća se, svašta je u životu prolazila. Stalno zaposlena nikada nije bila, ali je odlazila u nadnicu.

- Prvi me je muž ostavio dok su djeca bila još mala. Njih sam tada ostavljala kod mame, a ja na kopanje. Bilo je bolje kada sam se udala za Joška. Iz Bolmana smo se doselili u Beli Manastir, sigurno prije pedeset godina, ne znam točno. Kupili smo plac i sagradili kućicu u kojoj i sada živim. On je svirao i tako pomalo zarađivao za oboje. Njega više nema, a ja se moram sama brinuti za sebe. Često se događa da nemam što skuhati - priča, pokazujući stari štednjak na drva i ugalj, na kojem je bila samo jedan prazan lonac. A u otvorenoj pećnici - dotrajale papuče, koje je stavila grijati kako joj ne bi bilo hladno za noge.

Na naš upit što najviše voli jesti, odgovara jednostavno - ono što imam. Danas će, kaže, pojesti mesni narezak, a sutra tko zna što. Zimu baš i ne voli. Najviše zbog grijanja. Tako stara i nemoćna sama si pokušava nacijepati i donijeti drva pa su joj obje ruke prekrivene modricama. Tada uskače drugi susjed, koji joj drva unese u kuću. Ostavili smo je u društvu starog TV prijamnika. Voli, kaže, pogledati zabavne emisije. Strane filmove, dodaje, ne gleda. Iako je u 87. godini života, naime, nikada nije naučila čitati i pisati…