Objavljeno 12. ožujka, 2018.
Vezani članci
U SUBOTU, 10. OŽUJKA, U REŽIJI HRVOJA SERŠIĆA
PREMIJERA TEKSTA OSJEČKE AUTORICE - KRADLJIVICA KLJUČEVA
KRADLJIVICA KLJUČEVA - USKORO PREMIJERA U DJEČJEM KAZALIŠTU
U dva dana pogledati dvije premijere bilo bi naporno samo ako su u pitanju loše predstave. Srećom, ni jedno se od osječka dva teatra ovih dana ne mora time zamarati.
Drugonagrađena na Malom Maruliću priča je mlade osječke autorice Marte Mekovec de Carvalho (1989.) “Kradljivica ključeva”, potpuno osječkim snagama praizvedena (10. ožujka) na daskama osječkog Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. Već to je big deal, no to nije sve, pa nije čudno da su mnogi nestrpljivo očekivali subotnju premijeru, ili, kako to ponosno ističu u DKO, svjetsku praizvedbu. A još se puno toga dobroga krije iza toga odvažnoga poteza osječkog “malog” teatra.
Hrabar je bio odabir teksta, jer je riječ o fantasy žanru, koji je trebalo prilagoditi kazališnom mediju. Uz to, režija je bila u rukama mladog Hrvoja Seršića (1981.), koji je u kazališnom svijetu niz godina, ali ne kao redatelj. Glumački ansambl s jedne strane čini polovina vrlo iskusnih - Lidija Helajz, Đorđe Dukić i Inga Šarić, a s druge polovina vrlo mladih i neiskusnih - Srđan Kovačević, Kristina Fančović i Ivana Vukićević. No ni to nije sve: zahtjevnu priču odlučili su pretočiti u lutkarsku predstavu, a sve su dodatno začinili tehnikom manekin, koja je opravdano rijetko u kazalištima, jer za nju treba velik broj vještih animatora. Osječka se ekipa i ovdje odlučila na rizik, jer je bilo više lutaka nego glumaca, a neke su lutke zahtijevale i tri animatora, koji su pritom istodobno i glumili neke druge likove. Sve zvuči vrlo naporno i složeno. Odmotajmo stoga malo to tajanstveno klupko.
Priča “Kradljivice ključeva” nije baš uobičajena, a i malobrojnima je poznata. Tu je Nenad Pavlović kao dramaturg bio na vrlo tankom ledu. I upravo je tu led i pucao. Namijenjena publici već od tri godine, priča je povremeno gubila logičnost i pripovjednu nit i neka su pitanja ostala bez odgovora: Zašto mama Mirakul (karakter joj je davala Inga Šarić) zaključava vrata? Zašto ih Agata želi otvoriti? Tko su vrhovnici? Koja je njihova uloga?... Spoticanja o tekst - kako količinom tako i mogućnošću prebacivanja na scenu - pribojavala se autorska ekipa otpočetka, kao i toga da lutka ne trpi mnogo teksta, što nije pretjerano dolazilo do izražaja.
No damaturgija je nekako i najslabija karika ove vizualno vrlo dojmljive predstave, koja scenografijom i lutkama (Ria Trdin), a ponajviše svjetlom (Igor Elek) i glazbom (Dinko Seršić) uspijeva gledatelje odvesti na fantastično putovanje u podzemni svijet grada Clustruma. Dobro su riješeni upravo svjetlom i glazbom prijelazi iz podzemnog svijeta u nadzemni i obrnuto. Znalački je svjetlom postignut taj dojam nestvarnog, tajanstvenog i strašnog. Nejasno je scenografski samo ono korijenje ili granje (?!) koje visi u nadzemnom svijetu, a malim je gledateljima, čini se, smetalo što Agata (koju je oživila Kristina Fančović) više sliči dječaku nego djevojčici, makar ona bila iz nekog nestvarnog svijeta, odrasla prepuštena samoj sebi, na ulici.
Od šesteročlane ekipe nitko ne odskače, svi su bili ujednačeni, što i nije čudno, jer su doista više nego inače ovisili jedni o drugima, posebice animacijski. Mlada se Ivana Vukićević uistinu namučila uz toliki tekst i napornu animaciju. Znalačko oko sigurno bi imalo prigovora upravo glede animacije, no progledati im treba kroz prste jer većini je ovo tek prvi susret s manekinom.
Pohvala ide na račun izvođača i kazališta što su songovi pjevani uživo, a ne na play back, iako ih se na trenutke nije moglo dobro razumjeti, primjerice, Đorđa Dukića na početku.
Poželimo ovoj osječkoj priči mnogo izvedbi, zadovoljne publike koja će se vraćati pogledati Agatine pustolovine i sve vještije i spretnije animacije.
Narcisa VEKIĆ
Od glumaca nitko ne odskače, svi su bili ujednačeni, što i nije čudno, jer su više no inače ovisili jedni o drugima.