Prvo diseminacijsko predavanje o istraživačkome projektu „Politike identiteta i hrvatska drama od 1990. do 2016. (PoIHDrama)“ Odjela za kulturologiju Sveučilišta u Osijeku, koji financira Hrvatska zaklada za znanost (HRZZ), izv. prof. dr. sc. Ivana Žužul, pročelnica Odjela za kulturologiju i suradnica na projektu, otvorila je tvrdnjom da književnost i kazalište nisu sfere koje su nevine kad je riječ o politikama identiteta, nego su iznimno politične prakse.

Tom je uvodnom mišlju u utorak, 27. veljače 2018. na Odjelu za kulturologiju studentima, polaznicima kolegija Teatrologija i kultura, ali i široj javnosti, započelo predstavljanje prve godine istraživanja u okviru toga četverogodišnjeg projekta (www.poihdrama.unios.hr). U dosadašnjim istraživanjima u Hrvatskoj taj dramski diskurs, nastao između devedesetih godina prošloga stoljeća i prvih petnaestak godina 21. stoljeća, obrađivan je tek parcijalno i mahom s gledišta jednoga autora.

Sedmeročlani istraživački tim projekta, uvažavajući izvedbeni obrat koji se dogodio u drugoj polovici 20. stoljeća, ne nastoji ponuditi tek panoramski prikaz heterogenih poetika autora koji su svoja djela stvarali i prije 1990. i nastavili djelovati u razdoblju od 1990. do 2016. (Ivo Brešan, Tomislav Bakarić, Slobodan Šnajder, Boris Senker, Miro Gavran, Lada Kaštelan…) te onih autora koji su sazrijevali u 90-ima (Mate Matišić, Asja Srnec Todorović, Ivan Vidić, Pavo Marinković, Davor Špišić, potom Elvis Bošnjak, Tomislav Zajec, Filip Šovagović, Tena Štivičić, Ivana Sajko, Nina Nuić…) ili poetika tzv. najmlađe generacije hrvatskoga dramskoga pisma iz 2000-ih (Ivor Martinić, Kristina Gavran, Vedrana Klepica, Dino Pešut…) ili katalogizirati sve kolektivne kreacije postmodernističkih dramaturških praksi (Ivica Boban, Montažstroj, Bobo Jelčić, Bacači sjenki, Saša Anočić, Oliver Frljić, Saša Božić, Olja Lozica…). Svrha je istraživanja, naime, dati prilog aktualnim teatrološkim tendencijama koje odabrane dramske tekstove suprostavljaju odabranim teorijskim tekstovima o politikama identiteta kako bi se iščitala njihova imanentna postdramskost. Dakle, dramski se tekstovi ne shvaćaju samo kao tradicionalni tekstovi, već se čitaju na neki način kao materijali za scensko oblikovanje (zato je važan proces rada na predstavi i sama izvedba te recepcija kao njezina svojevrsna produljena izvedba) koji su nužno interaktivni. U tom kontekstu projekt ne zanemaruje tvrdnju da sociokulturalni kontekst preispisuje aktere scenske izvedbe. Za proizvođenje dramskoga diskursa, uz nužan sociokulturalni okvir, projekt će uvijek dramske tekstove čitati kroz okular teorijskih prizmi rodnih studija, teorija nacije i uopće antiesencijalističkih teorija identiteta.

Ciljevi istraživanja podudaraju se sa sedam osmišljenih tematskih cjelina projekta i njegovom interdisciplinarnom naravi: 1. kreiranje internetski dostupne baze podataka koja će uključiti izdanja drama cijeloga istraživačkoga korpusa u časopisima i knjigama, na hrvatskom i na stranim jezicima, te premijerne izvedbe hrvatske drame u hrvatskim kazalištima i u inozemstvu, ali i nediskurzivne materijale koji zrcale širi odnos kazališta i kulture (fotografije, snimke s predstava, izvedbeni elementi i slično); 2. mjesto i zastupljenost hrvatske drame u kazališnim repertoarima: istražit će se otvorenost pojedinih kazališta aktualnom hrvatskom dramskom pismu (Teatar &TD, HNK Rijeka, HNK Split, Teatar Gavran…), motivi, učinci i reperkusije takve otvorenosti kao i povezanost pojedinih kazališta, dramskih pisaca i redatelja (Carić i Matišić, Violić i Matišić, Magelli i Šovagović) te odnos institucijskih i nezavisnih te privatnih kazališta; 3. razrada kulturnoteorijske metodologije proučavanja politika identiteta u istraživačkome korpusu, 4. institucionalni okvir istraživanoga dramskoga korpusa (sustavi nagrađivanja, dodjeljivanja potpora za rad književnika, objavljivanje drama, izvođenje drama, rad kulturnih vijeća), odnos kazališta prema recentnoj dramskoj produkciji, politike kazališnih repertoara, širi kulturološki učinci kazališta kao složene komunikacijske mreže između pojedinih dramskih pisaca i ne više tako strogo odvojenih kazališnih zanimanja (pisac, glumac, redatelj, dramaturg) te odnos između institucijskih i nezavisnih te privatnih kazališta; 5. rasvjetljavanje učinaka prešutnih naknadnih književnohistoriografskih, kazališnohistoriografskih teorijskih sudova i konstrukata koji skrivaju institucijske napukline kanona književnosti i kazališta kao i bilo kojeg drugoga identiteta; 6. proučavanje međunarodne recepcije hrvatske drame te 7. medijska slika odabranoga korpusa i njezin utjecaj na promjene samoga žanra, ali i na promjene institucijskoga statusa hrvatske drame.