Poznata nam je ona zamjena teza. Dođe student kući nakon ispita i kaže: “Profesor me srušio!” Zločesti profesor. Kako je to mogao učiniti našem princu? Međutim, istina je prozaična. Student je na ispitu jedva usta otvorio. Prema tome, ispravan komentar bi bio: “Nisam zadovoljio na ispitu.”

U tome smislu netko može imati problema s dilemom, je li stvarno moguće da Bog sirote grešnike baca u pakao? Baca? U pakao? Na takva pitanja Isus ovako odgovara: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.” Upravo tako. Bog za čovjeka sve čini ne bi li ostao – čovjek, to jest čestit, dobrostiv, prava slika Božja. Pa kada i čovjek griješi, Bog šalje svoga Sina da ga podigne, da mu pomogne. Isus veli da nije došao radi pravednika, nego radi grešnika. Tako se on i ponašao pa su ga optuživali da je prijatelj carinika, grešnika i bludnica. Tako, svaki koji ima imalo vjere, ima svoj mir. Bog mu pomaže da bude čestit čovjek, Bog ga ne osuđuje i onda kada bi ljudi bacali kamenje na nj. Ako itko ima razumijevanja za čovjekove ludosti i lutanja, to je Bog čiji Sin svoj život daje za čovjeka.

A što je s onima za koje mislimo da ih Bog odbacuje. To se ne može dogoditi. Evo što Isus dalje veli: “Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.” Stara crkvena mudrost veli: “Bog koji te je bez tebe stvorio, ne želi te spasiti bez tebe.” Ako čovjek u svom temeljnom opredjeljenju odbacuje milosrdnoga Boga i njegovo spasenje, takav se sam isključuje. Ne toliko što je slab i grešan – ta tko je bez grijeha! – nego zato što dopušta da ga očaj i beznađe toliko obuzmu da odbacuje mogućnost Božje dobrote i ljubavi. Bog nikoga ne gura u propast, Bog nikoga ne osuđuje, nego svatko sam sebe gura u propast, ustrajava li u svome grijehu, baš kao što vrstan učitelj ne daje loše ocjene lijenu učeniku, nego ih on sam zavrjeđuje svojim nemarom.

Pouka je jednostavna. Za nas će biti dovoljno da povjerujemo toj snazi u nama koja dolazi od Boga. Nismo predodređeni za zlo. Čovjek nije do srži pokvaren. U svakom je čovjeku dovoljno nutarnje snage da – unatoč slabostima – može činiti dobro. Kršćani vjeruju da ta sila dolazi od spasenja po Isusu Kristu. Bog nas ne odbacuje. Ni mi sebe ne želimo odbaciti baš zato što vjerujemo da smo određeni za dobro, za mir, za radost – za vječnost.