Magazin
REPORTAŽA: BESKRAJNI BRAZIL (III.)

Od velike vode do zone slobode
Objavljeno 10. ožujka, 2018.
Svjetska prirodna baština: Slapovi Iguazú među najvećim su i najspektakularnijim vodopadima na svijetu...

Vezani članci

REPORTAŽA: BESKRAJNI BRAZIL (I.)

Sjaj i bijeda Rija de Janeira

REPORTAŽA: BESKRAJNI BRAZIL (II.)

Ne vjerujte medijima: Rio je siguran koliko i svi veliki gradovi diljem svijeta

Treći nastavak putopisnih reportaža iz dalekog Brazila, riječima i fotografijama našeg sugrađanina, osječkog svjetskog putnika, također nas upoznaje s nizom zanimljivosti, lijepih i ružnih trenutaka, doživljenih i preživljenih situacija u toj velikoj latinoameričkoj zemlji.

Krenimo dakle u još jednu brazilsku pustolovinu, od Foz do Iguacua - slapova Iguacua, do Manausa...

POGRANIČNI SLAPOVI

- Ujutro napuštam Rio i letim do 1500 km udaljenih slapova Iguazú po kojima se zove i cijeli nezanimljivi grad od 250.000 stanovnika. Taksi u Brazilu bezobrazno je skup ako se imaju u vidu cijene ostalog javnog prijevoza, pa se stoga iz zrakoplovne luke do hostela upućujem gradskim busom po cijeni od 7 kuna. Zrakoplovna luka smještena je maltene neposredno uz slapove, pa stoga dolazak do njih neće biti udarac za moj proračun. Na to me je pozorila djelatnica hostela kada sam je priupitao za organizirani obilazak. Slapovi se nalaze na granici triju država - Brazila, Argentine i Paragvaja, i nemaju čime oduševiti posjetitelje kojih je popriličan broj. Dok sam u hostelu u Riju desetokrevetnu sobu dijelio sam s još dvojicom Brazilaca, ovdje je hostel bio pun.

Inače slapovi Iguazú (portug. Cataratas do Iguacu) vodopadi su rijeke Iguazú koja 23 km od slapova utječe u rijeku Parana, nizvodno od glasovite hidroelektrane Itaipu (koju također možete obići) i među najvećim i najspektakularnijim su vodopadima na svijetu te uživaju status svjetske prirodne baštine!

Nakon obilaska slapova lutam gradom i nailazim na mjenjačnicu u okviru supermarketa, koja prema mojoj procjeni ima vrlo dobar tečaj - 100 US dolara - 327 R$, čak 150 kuna više nego što sam mogao dobiti u mjenjačnici na aerodromu u Riju, pa stoga odlučujem promijeniti sve dolare predviđene za troškove po Brazilu. Ali tip u mjenjačnici mi dopušta zamjenu samo sto dolara po danu. OK, mijenjat ću svaki dan po sto dolara. Sutradan dolazim ponovo i pokušavam s 200 dolara - bez problema, mogu li još - može! Očito “Zakon šalterskih službenika” ima svoju primjenu svagdje - univerzalan je!

Nedaleko od hostela nalazi se lijepo uređena, ugodna churascaria - restoran u kojemu za fiksnu cijenu (ovdje 50 kuna) poslužuju nekoliko vrsta mesa pečenog na roštilju, kobasica, slanine - svaku minutu kružeći oko stolova s tim mesom na ražnjevima veličine mača i režući vam ga dok god ne kažete da vam je dosta. Tu je i izbor svih mogućih salata, priloga kojima se sami poslužujete, kruh i pao de quejo (pao de kežo) - okruglice kruha punjene sirom. Pedesetak takvih okruglica u zrakoplovnoj luci Sao Paola platio sama 35 kuna! I na kraju desetak vrsta kolača - torti! Već sam prije dolaska u Brazil znao da su poznati po čokoladnom kolaču - ma to je čokoladna bomba - brigadero, koji i ovdje nalazim i mogu ustvrditi da su s razlogom poznati.

KAZALIŠTA U MANAUSU

Noć prije odlaska, pred jutro, budi me žamor u sobi. Kako je soba u suterenu, posve je pod vodom jer cijelu noć kiša je nemilice lijevala i niz stepenice se višak slijevao u sobu koju je potopila bar tri centimetra. Spavam na katu kreveta, pa mi je samo putna torba s manje bitnim stvarima u vodi, s obzirom na to da ručnu prtljagu pri dolasku nisam imao kamo odložiti na pod, pa visi na ogradi kreveta. Provjeravam štetu u putnoj torbi - samo dvije košulje i jedne bermude mokre u cijelosti - valjda su poslužile kao spužva, pa su ostale stvari srećom suhe. Promatram Francuskinju ispred sebe - sve, ama baš sve, i novac, i dokumenti, i mobitel plivaju u vodi - a i ona kao i ja ujutro napušta Foz do Iguazú. Na recepciji joj obećavaju naknaditi štetu. Vjerujem im jer su, općenito, vrlo korektni u odnosu sa stranicama. Ja ću svoje košulje i bermude osušiti kada stignem u Manaus, ali tek sljedeće jutro...

Manaus je grad na sjeveru Brazila, smješten na ekvatoru, točnije 300-tinjak km južnije, i s približno 1,5 milijuna stanovnika najveći je grad u krugu od tisuću kilometara. Nalazi se na rijeci Rio Negro, koja se nedaleko od njega spaja s Rio Solimoes (Žuta rijeka), odakle pa do ušća rijeka nosi ime Amazona. Grad je naziv dobio po Manaos Indijancima koji su na tom području živjeli prije dolaska Portugalaca. Poznat je po tome što je do njega Amazona plovna za prekooceanske brodove koji plove uzvodno od Atlantika. Nama je poznat i po tome što je u njemu naša nogometna vrsta igrala utakmice u grupi, koju neslavno nije prošla na prošlom svjetskom prvenstvu 2014. godine.

No vratimo se Manausu, koji sam kao svoje sljedeće odredište planirao samo zbog dvije stvari: Theatro Municipal i plovidba brodom od Manausa do Belema punih 1500 kilometara.

Theatro Municipal ili Theatro Amazonas kuriozitet je u cijelome svijetu s obzirom na to da je u vrijeme gradnje (1882. - 1896.) sagrađen doslovce u prašumi, a financiran od tzv. baruna gume, koji su se u 19. stoljeću bajoslovno obogatili na plantažama kaučuka i izvoza sirove gume u Europu. Koliko je gradnja tog kazališta bila želja i potreba za kulturom, a koliko hir bogatuna, sada više nije ni važno, važno je da je i danas tu! Što li će ostati iza današnjih bogatuna, osim prljavog rublja i prljavih ruku?

Theatro Municipal Amazonas impresivna je, impozantna građevina, koja zauzima i više mjesta nego što treba na glavnom gradskom trgu popločanom crno-bijelim kockama prema uzoru na Lisabon i Copacabanu u Riju, koje predstavljaju valove, a kada ih se promatra paralelno, stvaraju takav vizualni efekt da vam se doslovce zavrti u glavi - kao da hodate po valovitom terenu! Naravno da se na sredini trga nalazi spomenik - ovaj posvećen portugalskim kolonijalnim osvajanjima. Uokolo su kamene klupe u sjeni stabla tako da je mjesto vrlo ugodno za predah od razgledanja gradskih znamenitosti koje, uzgred, i nisu daleko jedna od drugih.

Za obilazak kazališta plaća se ulaz od 40 kuna, ali sam ja pogodio dan kada je posjet kazalištu uz pratnju vodiča besplatan. Tri večeri u tjednu mog boravka u Manausu ulaz na događanja u kazalištu je besplatan. One dane kada se ulaz naplaćuje cijena je od 40 do 80 kuna, ovisno o tome radi li se o koncertu ozbiljne glazbe, operi ili kazališnoj predstavi.

Sama zgrada građena je prema uzoru na parišku operu, ali mislim ipak neuspješno! Unutrašnjost je za vrijeme u kojem je građena vrlo luksuzna. Podovi i podni mozaici izrađeni su od 16 vrsta kvalitetnog brazilskog drva, a zidovi su obloženi tapetama od baršuna, lusteri od venecijanskog stakla, a stupovi su od mramora dopremljenog iz Portugala. Sve u svemu, iako se radi o reprezentativnoj građevini koje se ne bi posramila mnoga kulturna središta svijeta, ona više oduševljava pričom koja iza nje stoji negoli izgledom.

Iza zgrade kazališta nalazi se House od Justice, također financirana od gumenih baruna, kao i većina vrijednih povijesnih zgrada Manausa. Nedaleko od nje je crkva Igreja Matriz de Nossa Senhora da Conceicao (ovo pišem samo da biste vidjeli kako su Brazilci majstori u imenovanju crkava, znam samo da 'igreja' znači crkva), obojena u žutu i bijelu boju, smještena u velikom i lijepo uređenom parku koji je u okviru prostora koji pripada crkvi.

Na putu prema gradskoj luci nailazite na ne tako velik koliko očekujete Municipal Market, također građen u stilu francuskih natkrivenih tržnica sa skromnom ponudom voća, mesa, ribe i kozica. Najveći dio zauzeli su prodavači jednoobraznih suvenira, majica, hamaka, kao i restorani.

ČUDA ŽUTE RIJEKE

Jedan dan odlazim na organizirani izlet brodom koji uključuje obilazak Meeting of Waters (Susret voda), amazonskih dupina, Indijanaca, kratki ulazak u prašumu... Na brodu sjedim uz simpatičnu, ljepuškastu Brazilku, na odmoru je iz Brazilije i jako slabo govori engleski - ipak puno bolje negoli ja portugalski! Kako je ona na putu sama, a i ja sam sam, logično je da za vrijeme ručka sjednemo za isti stol. Ručak je uključen u cijenu izleta (platio sam 480 kn - inače je 300 kn - na mostu dobiješ, na ćupriji izgubiš), a švedski stol je s bogatom ponudom amazonskih riba, salatama, prilozima, voćem. I grahom, pravim grahom, samo što nije s kobasicama i slaninom. Inače, već sam se imao prigodu uvjeriti u kvalitetu tog graha u svojim lutanjima Latinskom Amerikom, ali ipak bi bilo pomalo glupo da se napucam grašine, a ne probam ribu. E, ovdje mi pomaže ova mala Brazilka: uzmi ovu, ovu nemoj, ovu moraš - to je pirarucu! Uzimam neku prženu - odlična, onda potkovu neke kuhane - bolji je naš šaran - i naravno piraruku. I kako je red, kao prilog uzimam grah koji se lijepo razlijeva po tanjuru da riba ima u čemu plivati, a Sendži (tako je skratila ime budući da nisam mogao izgovoriti njezino puno ime) manioku - kao hrpa žutog pijeska - meni neprivlačno! Piraruku bi doista bilo šteta ne probati, iako baš i nije nekog okusa, ali otprije znam da je ta riba amazonskih voda zakonom zaštićena i da je smiju loviti samo lokalni ribari i to samo nekoliko komada godišnje. Naraste više od dva metra, glava joj je slična našem somu, samo bez brkova (a što je riba bez brkova?), a tijelo slično našem šaranu divljaku, samo su ljuske sive i na kraju crvene. Te ljuske lokalne žene koriste kao rašpe za nokte, a prodaju ih i kao suvenir!

Sve ja to znam, ali krhko je znanje, jer sam poslije komade te ribe viđao u Belemu na ribljoj tržnici, gotovo na svakoj tezgi ili svježu ili usoljenu. Ili ta riba nije pred izlovom ili se njezina zaštita ne provodi kako bi trebalo - ne znam, sumnjam da bi neku drugu ribu podvaljivali domaćima kao piraruku!

Prava je to zvijer jer sam ih vidio nekoliko u bazenima pokraj restorana. Kako je voda mutna, posjetiteljima daju štapove od bambusa na kojima je na špagi vezana manja riba i time se piraruku namami na površinu, a ako dobro zagrize, možete je i djelomično izvući iznad površine vode, ali samo nakratko!

Od voća uzimam ananas - ali ovaj miriše - dinju i mangu (ne mango - nego manga). Sendži mi kaže da ga ona voli, ali ga ne jede, nikako ne mogu dokučiti zašto. Pokazuje mi kako ga očistiti - veličine je manga, vlaknaste, narančaste unutrašnjosti i goleme koštice. Nije neukusno, ali ga ja ostavljam - ako ne jede Sendži, neću ni ja! Zašto ga ona ne jede, a voli ga, ne znam i ne želim na sebi isprobavati!

GUŽVA NA BRODU

Nedostajao mi je još jedan dan jer sam namjeravao posjetiti i nogometni stadion Arena da Amazonia, na kojem je naša repka igrala utakmice svjetskog nogometnog prvenstva 2014., i pokušati dokučiti nije li u stadionu razlog zbog kojeg nismo prošli skupinu.

Taj dan sam izgubio stoga što brod za Belem ne isplovljava u četvrtak, kako sam pročitao na internetu, nego dan prije. Kartu mogu kupiti i u luci, ali ja se odlučujem to učiniti preko hostela. Nihov organizator tura po Amazoni traži 480 riala (gotovo 1000 kuna), u što je uključena cijena karte, pick up od hostela do luke (20 minuta pješice), hamak i osoba koja će mi taj hamak postaviti na najboljem mjestu na brodu, i to prije nego što ja dođem na brod. Poslije sam shvatio da “najboljeg mjesta na brodu” naprosto nema! Pristajem na cijenu - jednostavnije mi je tako, a neće me valjda oderati. Kolika je stvarna cijena karte doista ne znam jer mi je u luci traženo 500 kuna, u cjeniku na brodu piše 700 kuna, a meni na karti 280 kuna! Ako ovim cijenama dodam i cijenu hamaka (platio sam ga 100 kuna; u Osijek sam obećao donijeti dva komada), proizlazi da sam kartu preplatio bar 300 - 400 kuna! Ali bar nema stresa!

Cijena aviokarte na istoj relaciji stoji približno jednako, ali namjera mi je preploviti Amazonu (1500 km) na način kako to čini većina domaćih ljudi, doživjeti taj beskraj vode na doista jedini mogući način.

Kako obećano, tako i učinjeno od predstavnika hostela. Dolazi po mene pola sata prije dogovorenog vremena i krećemo prema luci. Armstrong (predstavnik hostela) ima bar 120 kg, a vozač je njegov brat, kako mi ga je predstavio, može i više, dok je vozilo nešto kao Ford KA - premalo i za njih, dvojicu! Ali gdje postoji volja, postoji i rješenje, i tako nas trojica uz zadirkivanje tko će biti prvak svijeta u nogometu - mi ili oni - Armstrong pristaje da to budemo mi jer su oni to već bili pet puta, stižemo u luku - tamo dobijem kartu i vodiča koji će me smjestiti na brod. A kad tamo - brod krcat. Bez uzbuđivanja, moj pratitelj mi pronalazi mjesto - gurni malo s jedne, malo s druge strane i mjesta k'o u priči!

Mislim, ja sam jedini koji tu još stane, a do polaska broda su još dva sata. Naravno da sam se prevario! Prostor za hamake je površine 2/3 manjeg rukometnog igrališta, a smješteno nas je 250 - 300 sa svom našom prtljagom. Domaći biraju ovaj način putovanja jer im se za prtljagu ne naplaćuje, a kad je nešto besplatno, onda nosite i ono što vam ne treba...

Priredio: Darko JERKOVIĆ
Šuker i Modrić zaboravljeni

Na ovom putovanju (Brazil, Argentina i Urugvaj) prvi put domaći ljudi nisu prepoznali Hrvatsku po Šukeru i Modriću, već po njezinim prirodnim ljepotama, gradovima, kulenu. Uživao sam kad su lomili jezike pokušavajući izgovoriti Plitvice, a ja inzistirao da izgovore puni naziv - Plitvička jezera. Urnebes!

U Manausu k'o na kirbaju

Manaus, za razliko od Rija, ima ono živahno, užurbano ozračje lučkog grada. U nedjelju prijepodne jedna je ulica uređena kao šetnica s golemim brojem štandova raznovrsne ponude robe i hrane, živom glazbom - sve u svemu pravi, veseli, živahni sajam - k'o kirbaj! U ponedjeljak, na radni dan, taj dio grada me je svojom vrevom, živošću, pozivima izvikivača kupcima da posjete ovu ili onu trgovinu, restoran... naprosto tresnuo posred face. Poslije Rija i Iguazú slapova, potpuno neočekivano. Ovo je Brazil kakvom sam se nadao!

Crni čaj i bijela kava

Meeting of Waters prirodni je fenomen, kažu, jedinstven u svijetu (iako smo plovidbom Amazonom nailazili na još takvih 'susreta voda', ali ako tako kažu, onda je valjda tako), gdje se dvije rijeke - Rio Negro i Rio Solimoes (Žuta rijeka) spajaju, ali tako da se vode rijeka oko 6 km ne miješaju, već teku usporedno. Naime, Rio Negro je rijeka boje crnog čaja, dok je Rio Solimoes, kako joj ime kaže, prljavo-žutosmeđe boje, boje bijele kave. Ne miješaju se zbog razlike u temperaturama vode i brzinama toka. Žuta rijeka ili Rio Solimoes u biti je rijeka Amazona koja tek nakon spajanja s Rio Negrom počinje nositi to ime. Naime, rijeka Amazona od svog izvora pa do spajanja s Rio Negrom nosi različita imena - podno Machu Picchua zove se Urubamba - to sam zapamtio!

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

REPORTAŽA: BARANJSKI GATORFEST

Dani vina, snaša i gromova

2

TEMA TJEDNA: NOVA MIGRANTSKA KRIZA (I.)

Sigurnost Hrvatske
mora biti iznad svega!

3

USPOREDNI INTERVJU

Marijana Petir: Problem je trebalo rješavati na mjestu nastanka, a ne u Europi