Magazin
SLAVONSKA PRIČA O OPSTANKU

Kelešinka s 51 stanovnikom,
20 zaposlenih i tri policajca!
Objavljeno 10. ožujka, 2018.
U ovom se selu živjelo i rađalo. Danas se nitko ne rađa, mladi odlaze, a stariji umiru

Sedam kilometara od Našica, pet od Podgorača, a kilometar od državne ceste u Stipanovcima ugnijezdilo se selo Kelešinka. Posjed je nekada bio u vlasništvu podgoračkih plemenitaša Pejačevića i prvo se iskazivao kao dio naselja Stipanovci, a od 1948. kao naselje Kelešinka, koje se tijekom minulih desetljeća uspješno razvijalo.

Najviše stanovnika imalo je 1953. godine, kada je u Kelešinki popisan 201 stanovnik, a prema službenim rezultatima popisa iz 2011. u selu je živjelo 57 stanovnika, a danas ih je 51.

SELO IPAK OŽIVI LJETI

Danas je, pak, selo opustjelo, mnoge su kuće prazne kao i u mnogim sličnim naseljima u Hrvatskoj. Gotovo ničeg nema u Kelešinki, ni trgovine, ni pošte, ni škole, ni kafića ni crkve, ali selo ima struju, telefon, asfalt, vodovod, plin i javnu rasvjetu. Ulični vodovod izgrađen je 1992., i to deset godina prije negoli u općinskom središtu Podgorač. Telefon mještani koriste od 1995., a ulični plinovod izgrađen je 2009. godine.

Kelešinka ima samo jednu ulicu i jednu autobusnu nadstrešnicu za đake. Najbliža škola i trgovina su u Stipanovcima, odakle sam iz centra tog naselja uskom asfaltiranom cestom u dužini jednog kilometra krenula u Kelešinku.

Nakon tristotinjak metara vožnje uz cestu susrećem Slavicu i Jozefinu.

- Šetamo svaki dan od Stipanovaca do Kelešinke i natrag, to je oko dva kilometara. Razgovaramo i uživamo u prirodi koja je lijepa u svako godišnje doba. Volimo šetati, i to nam je lijek - kažu ove dvije prijateljice, koje ostavljam te nastavljam vožnju dalje.

U središtu Kelešinke nova autobusna nadstrešnica i nedaleko od nje skromno uređeni vatrogasni dom za potrebe DVD-a, a koji je u selu osnovan 1969. godine.

U kući, visokoj prizemnici nasuprot doma, živi obitelj Levačić. Sin Boris s obitelji na katu, a u prizemlju njegova sestra, majka te otac Josip, kojega smo zamolili da nas ukratko upozna sa životom u mjestu.

- Nemoguće je usporediti život u Kelešinki u vrijeme kada sam ja bio dječak i onaj nekoliko desetljeća poslije. Da bi vam bilo jasnije, reći ću vam da je svaka generacija imala najmanje petnaestero učenika. To vam sve govori - da se u ovom selu i živjelo i rađalo. Danas se nitko ne rađa, a stariji ljudi polako umiru. Selo djelomično oživi tijekom nekoliko ljetnih mjeseci, kada iz inozemstva dođu nekadašnji stanovnici i njihovi potomci. U prošlosti su mnogi od njih napustili mjesto i otišli u svijet u potrazi za boljim životom, pa su do starosti ostali u Njemačkoj. Većina se ipak nije mogla potpuno odvojiti od rodnog mjesta i našli su posao u Podgoraču ili pak Našicama. Mladi, čim završe srednju školu, sele se u Osijek ili Zagreb, na školovanje ili zbog posla. Ne vide budućnost u Kelešinki - kaže Josip, bivši član HSS-a, koji je dva mandata obnašao dužnost općinskog vijećnika.

- Oduvijek sam želio načiniti nešto dobro i svrhovito u svojem selu, no nije bilo sluha lokalne vlasti. Razočarao sam se te napustio i politiku i stranku, ali nisam selo - kaže 59-godišnji Josip Levačić.

OBITELJSKI BIZNIS

Levačić posjeduje OPG i bavi se ratarstvom, dok mu sin Boris radi u Podgoraču, a snaha Maja u Našicama. Mladi supružnici ne žale se zbog putovanja i posla. Ovaj mladi bračni par sagradio je kuću u susjednom selu Kršinci, tako da će ove godine s djecom, Tamarom i Markom napustiti Kelešinku.

No rodni kraj nije napustio Ivica Brnjak, koji se također prisjetio boljih vremena.

- Stanovnika je u ovom selu nekad bilo mnogo više. Bili smo složni i sami smo pokrenuli asfaltiranje ceste i zauzeli se za gradnju vodovoda. Ljudi su bili nekako opušteniji i veseliji, selo je bilo življe. A sada mladi se školuju, žene i odlaze. Nitko se ne doseljava, a stariji umiru. No, ipak, u Kelešinki se lijepo živi i ja sam zadovoljan - kaže 52-godišnji Ivica.

Mnogi bi se mladi Kelešinčani vratili da je sigurnog zaposlenja u okolici, jer unatoč ljubavi koju imaju prema rodnom selu, ne može se u današnje vrijeme živjeti samo od uspomena i čežnje za rodnim krajem.

No, da u Kelešinki ipak još uvijek ima života i za rijetke mlađe ljude potvrđuje nam primjer bračnog para Zidar. Ljiljana je iz Podgorača, a Ivica iz Baranje, no kada su se vjenčali, odlučili su živjeti baš u Kelešinki.

- Svidjelo nam se što Kelešinka nije uz cestu, što je selo izolirano i ima svoj mir. Počeli smo se iz hobija baviti uzgojem ponija i prije nekoliko godina registrirali smo obrt za uslužno jahanje. Razvili smo ga u pravi obiteljski posao od kojeg se može pristojno živjeti - kaže Ljiljana Zidar.

Obiteljski biznis započeli su prije deset godina, a prije pet su registrirali Pony, obrt za uslužno jahanje i iznajmljivanje konja. Jedini su na našičkom području koji se bave tim poslom. Startali su s jednim konjem, a danas ih na obiteljskom gospodarstvu imaju osam. Roka, Lisa, Ena, Jana, Manga, Zita, Lejla i Lara, osam malih ljepotica uživalo je na snijegu.

U poslu, naročito ljeti, kada je i najviše posjeta raznim manifestacijama u sklopu kojih nude uslužno jahanje, roditeljima pomažu i 21-godišnja kći Katarina, inače studentica Likovne akademije u Zagrebu, stariji sin Josip (19), zaposleni tehničar računalstva, i mlađi Luka (16), koji pohađa srednju školu u Osijeku.

- Nije nam naporno, uživamo pomagati roditeljima i pri tome se dobro zabavljamo - kažu nam Luka i Josip, koji imaju završenu osnovnu glazbenu školu u Našicama.

Josip obožava svirati harmoniku, a Luka je majstor na pijaninu Petrof. Prije odlaska bila sam počašćena njihovom svirkom. Njihova sestra Katarina bila je u Zagrebu, ali zidove obiteljske kuće na kraju Ulice braće Radić, jedine u selu, krase radovi buduće likovne umjetnice kojima se cijela obitelj Zidar ponosi.

Nije Ljiljana Zidar samo 'gazdarica' privatnog biznisa nego je prošle godine postala predsjednica Općinskog vijeća Podgorač.

- Konkretno, želja da stvorim bolje uvjete za život mještana nagnala me da se angažiram politički. Biti na čelu Općinskog vijeća golemi je privilegij, dano mi je veliko povjerenje i prekrasna je spoznaja da možete raditi nešto za javno dobro, a upravo me to nosi naprijed - kaže prva predsjednica općinskog 'parlamenta' u povijesti Podgorača. Ljiljana kontaktira s građanima, osluškuje što ih tišti, muči i nastoji pomoći gdje god može da svima u općini iz dana u dan bude bolje.

JOŠ JE SRCA I VOLJE

- Politika na nižim razinama i u malim općinama je rad i rad. Ja odvajam lokalnu politiku od takozvane visoke politike. Najteže mi je rušiti stereotipe i pokazati da neke ideje koje iznosim kao žena mogu držati vodu - pojašnjava Ljiljana, s čijeg vedrog lica ne silazi osmijeh. Dodaje da nije jedina žena u Općinskom vijeću Podgorač.

Naime, u Općini Podgorač i te kako se poštuje pravo žena da budu zastupljene u tijelima političkoga odlučivanja, pa tako Općinsko vijeće od ukupno 15 članova ima šest vijećnica.

Općina Podgorač ima ne samo predsjednicu Općinskog vijeća nego i potpredsjednicu, ali i zamjenicu općinskog načelnika. Da je Ljiljana Zidar zaljubljena u svoje selo i da svoj posao zna raditi, potvrdila je kada mi je predočila statistiku Kelešinke. Odmah sam uočila da je od 51 stanovnika zaposleno 20!

- Imamo tri policajca, dvije trgovkinje, dva građevinska radnika, jednu frizerku, jednog konobara i dva inženjera strojarstva zaposlena, a ostali su u raznim drugim djelatnostima. Imamo i jednu nezaposlenu magistru prehrambene tehnologije - nabraja Ljiljana.

Umirovljenika ima 12, kućanica šest, a ostalo su djeca i mladi. U selu ima osam đaka, i to šest osnovnoškolaca i dvoje srednjoškolaca, a tu su i dva studenata. Najmlađi stanovnici su Noa i Marko, koji imaju pet godina. Ljiljana ne skriva da žali što je selo poluprazno i što u mnogim kućama danas nitko ne živi.

- Mladi odlaze i ostaju samo stariji. Hoće li se Kelešinka pripojiti Stipanovcima ili će ljudi možda ipak shvatiti da je ljepše živjeti u izoliranom mjestu, a opet tako blizu i Podgoraču i Našicama? Vjerujem da ovo selo neće opustjeti, jer života u njemu ima. Samo je jednostavan - zaključuje Ljiljana Zidar.

A selo je tako izgledalo i u vrijeme mog nedjeljnog posjeta. Mirno, tiho i gotovo napušteno. Ali ljudi ovdje još uvijek imaju srca i volje.

Piše: Snježana FRIDL

Imamo tri policajca, dvije trgovkinje, dva građevinska radnika, jednu frizerku, jednog konobara, dva inženjera... nabraja Ljiljana.

Josip obožava svirati harmoniku, a Luka je majstor na pijaninu Petrof. Prije odlaska bila sam počašćena njihovom svirkom.

Kelešinka ima samo jednu ulicu i jednu autobusnu nadstrešnicu za đake. Najbliža škola i trgovina su u Stipanovcima...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana